Breskve početkom aprila su svakako rijetkost, u metaforičko-metafizičkom smislu i bukvalno. Zato je lijepo gledati kako se indiskretno provlači fotografija na kojoj je jedna i po breskva po svim društvenim mrežama. Slika koja slavi toplotu nekih dana koji nailaze, naravno, i slika iza koje ni ne pokušava da se sakrije jedna od najzanimljivijih pjesama u ovom postsmrzavajućem periodu.

Kad pjesma počne iznenada, to slušaocu ne ostavlja prostor za predemociju, za bilo kakvo očekivanje, pogotovo kad se radi o izvođaču kog prvi put sluša. Melodija u pozadini je razigrana poput nekog umornog plesača koji je ostavio omiljenu tačku za kraj nastupa, a glas koji zvuči kao da je na pola puta između plača i smijanja u simboličkom smislu pojačava utisak međuprostora u kome lirski čovjek sjedi i jede breskvu. Blokiran je okolnostima u kojima se očekuje od njega nešto što ne može dati, blokiran u smislu potpunog odsustva očekivane reakcije, s koje god ona strane došla. Sjećanja su ignorisanje svega što je sada, sjećanja su uglavnom teret, ali ponekad i izlaz sa dvoje vrata, jedna za ulazak, druga za nešto drugo. “Breskve” je ritmički prijatna pjesma, raslojava se diskretno u bubnjarskim prelazima, a gitara dominira na dva plana, sladunjavo je na neki pop način i pomalo stisnuta kao da sve vrijeme slušamo uvod u neku pjesmu koja će se raspšiti i zaprašiti nas u refrenu, što se ne događa. Taj uvod je onaj koji nam (NE) fali na početku, no ne ulazi se u neku razradu tamo gdje smo je očekivali. A zapravo je taj efekat iznevjerenih očekivanja ono što nam ovu pjesmu na prvom slušanju upiše u krvotok i ne dozvoljava nam da je izbacimo iz glave.

Mala zemlja, veliki problemi, stabilna scena i malo albuma. To je sažeta verzija priče o razlozima ushićenja koje sa svakim novim izdanjem nekog crnogorskog benda osjetim, a tek nakon toga se posvetim prostoru u kome sabiram je li ili nije bilo vrijedno. Ovo prvo, o zemlji u kojoj živimo i stvarnosti koja većini nije po volji, to je zajednički imenitelj gotovo svih rock i punk albuma objavljenih u posljednjih dvadesetak godina.Da je malo – malo je. Da je sve već rečeno – rečeno je. Da li je revolucionarna nota bilo koje od pjesama uradila bilo što konkretno po pitanju promjene trenutnog stanja? Naravno da nije. Upalile su te pjesme nekoliko (desetina) baklji, izazvale ljude da podignu pesnice i očajnički se proderu uz ključne stihove, a na kraju svake noći smo se svi zajedno vraćali u jutra iz kojih dani daju samo lažna obećanja. Već sam pisala o tome kako ovoj jakoj sceni, ovim bendovima koji rade vrijedno i promišljeno, fali ljubavnih pjesama, čisto da ih osjetim na drugoj tematskoj ravni, a ne da kopam po središtu pjesme da bih iskopala sebičnu emociju, nešto individualno u kolektivnom, i te i takve će mi uvijek faliti. No, ako su na nekim prostorima ljubavne pjesme one koje ostaju, a pjesme aktuelnih trenutaka te koje pojede vrijeme, kod nas je obrnuto. Balkan je takav da je progutao smrznuti zalogaj nesreće i zaglavio mu se u grlu od kad se sjećam Balkana. A to je već jedan cijeli život neke druge osobe koja ima potomstvo.

U svijetlu jedne zaista dobre najave Bedem Festa, na ovom mjestu se vraćamo na kratko nekim od najboljih momenata Zorice Kondže, momentima koji su obilježili prvu polovinu osamdesetih godina. Pet pjesama u kojima se subjektivno i objektivno stapaju, jer nije bilo lako odlučiti između tridesetak sjajnih izvedbi, i isto toliko kompozicija koje je uglavnom potpisivao Marin Limić.

Ima neke konstantnosti na Balkanu koja dozvoljava društveno angažovanim pjesmama, tim pokušajima da se kroz muziku pokrene revolucija ili bar malo dozove glava bilo kog nasumično izabranog upijača spoljnih utisaka, da budu aktuelne već tridesetak godina. Zato ne čudi što ih niko više ne odmjerava, ne prilagođava, već ih pušta među ljude u onim impulsivnim, neprečešljanim verzijama, budući da mogu da žive koliko i ljubavne, da se pretvore u himne ponekad, da prerastu silinu borbenih pokliča. Otud i album Autogenog treninga, jednog od najizražajnijih crnogorskih rok bendova, već u startu ima dobru podlogu za zauvijek.

Napišem rok, pa se okrenem dva puta oko sebe. Jer to je rok koji je evoluirao davno, njegov mutirani odraz u ogledalu zvuka, iznikao iz eksperimentalnog pojačavanja utiska, psihodelične borbe koja se vodi iznutra i ne računa na pokret i fizički nasrtaj, već više na zatvaranje i izolaciju, od neljudskog, pogrešnog, površnog. U tom smislu album „Spasi se sam“ , sav od pravih poruka i dobrih namjera, nikad neće doći do onih koji bi zaista trebalo da ga čuju. Ali to je neka nova tužna pjesma koja nije legla na album, već se čuje u pauzama između svih devet pjesama.

Ja nisam od onih koje prepoznaju džentlmena kad ga vide, ali ponekad, samo ponekad, u različitostima na koje kažu nekome „how beautiful you are“ mogu da ih čujem, da ih osjetim, jer su rijetkost jedna u svijetu u kome je emocija luksuz, spontanost je grijeh, ljubav je nešto što ostaviš doma ako kreneš van.

Otud sva sila čuđenja pred albumom „The Gentleman“ muzičara koji se tim imenom predstavlja javnosti. Znamo ga kao člana benda Moskau, znaju ga drugi i kao džezera, saksofonistu, profesora muzike. Znaju ga i pod imenom Marko Lucijan Hrašćanec. Sve to jeste, i sve to ne mora biti The Gentleman, lirski heroj s ovog albuma.

Ovaj vikend će biti posvećen ljubiteljima amerikane, ljubiteljima gitarskog zvuka i onima koji uživaju u razarajuće emotivnim pjesmama Ane Ćurčin i Dukata iz benda Stray Dogg. Nakon duže pauze su odlučili da ukrste gitare, tri večeri za redom, i to baš kod nas u Crnoj Gori.

Tim povodom sam razgovarala s Dušanom Strajnićem, vokalom Stray Dogga i pretpostavljenim lirskim subjektom većine naslova istog benda, o novim pjesmama, o starim pjesmama, o stvaranju, o očekivanjima i o saradnji s Anom Ćurčin. Odmah na početku da naglasim da će dvojac Ćurčin - Strajnić nastupati dvije večeri (petak i subota) u podgoričkom Street baru, a u nedjelju će ih ugostiti nikšićki Floyd. Sve svirke počinju u 21.00h.

Strana 1 od 11

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio