Treći put po redu će nikšićke ulice biti pozornica za muzičare sa svih meridijana, za muzičare, ali isto tako i za zabavljače. Svima je zajedničko osobenjaštvo, posebnost koja ih je ostavila negdje na pola puta do pravih pozornica, a ako su tamo i stigli, a onda ne zaboravljaju gdje im je bilo lijepo i ponekad sigurno hladno, pa se vraćaju rado.

Došlo je konačno to vrijeme da se ulični svirači cijene, i da se u njihovu čast organizuju manifestacije. U pitanju su najčešće one man bendovi, rijetko dueti, a ovog puta će Nikšić ugostiti i jedan zaista brojan ansambl. Ljepota ovakvih programa je i otvorenost prostora, i mogućnost da se u toku svih nastupa publika pomjera, prilika da slučajni prolaznici postanu prava publika, a na kraju i obnovljeni Gradski trg konačno dobija onu ulogu koja mu je namijenjena oduvijek – da okuplja ljude, i to najboljim mogućim povodom.

Već četvrtu godinu za redom u Budvi se okupljaju pažljivo probrani filmski i muzički stvaraoci, oni čiji je doprinos obilježio period u kome se festival događa, ili sjajnim albumom, serijom singlova, aktuelnim kratkometražnim filmom, a ponekad i samom pojavom koja može pomjeriti poimanje novog zvuka među posjetiteljima festivala. I zaista, osim demo bendova koji nastupaju na Bedem festu, jedino na Novom Valu vas dočekaju nova imena, još uvijek nedovoljno poznata i tamo gdje su ponikla, a kod nas pogotovo svježa, a kvalitetna do te mjere da mogu da sviraju uz afirmisane muzičare. Naravno, dočekaju vas i istinske zvijezde svog žanra.

Pisanje o festivalima, nažalost, nikad nije novo proživljavanje, već vraćanje unazad na mjesto na kom se nešto događalo, a više se ne događa. Danas je stara tvrđava u Nikšiću pusta, ali glave su usijane i priča o devetom Bedem festu ne jenjava. Lakše je bilo pisati prognoze, nego obuhvatiti sve svirke s jednakom pažnjom ili jednakim oduševljenjem. Zato ovdje ispisujem samo neke od utisaka, prije svega one dobre.

Posljednjih godina nikšićki Bedem Fest spaja nespojivo. Način na koji to rade organizatori ovog festivala ponekad djeluje haotično, i tek nakon što se saberu utisci, dobije se vrlo jasna 'krvna slika' njihovih namjera. Kad bi se skenirale neke od najuspješnijih noći festivala, izgledalo bi to ovako:

Čini se da vizuelno već neko vrijeme diktira i auditivnom, i priča se na tu temu nikad ne može dovesti kraju. Neko bi rekao da su se ta dva svijeta nerijetko otimala jedan o drugi, i da projekti poput Psychedelic Cinema Orchestra postaju izraziti predstavnik oba svijeta u sažimanju. Naravno, kad je riječ o bazičnijim varijantama, jer cijela priča je vezana za vrijeme o kome znamo najviše ne ni iz druge, već iz treće ruke, što će onima koji su zakačili malo duha kraja šezdesetih (a moglo se to i ovdje, bilo je to vrijeme kad nismo mnogo zaostajali za svijetom) posebno biti prijatno za slušati i gledati.

Ken Brown ne krije da ga je neizmjerno zabavljalo osvjetljavanje koncerata i to u vremenu kad i nije bilo toliko peripetija oko toga kako i kad koji zrak uperiti na koje mjesto, već je sve bilo pitanje osjećaja, momenta, nizanja. Godina je bila 1967. Brown je bio mlad i scena je bila živa i nepredvidivo raznovrsna; imena koja su tada dominirala klubovima kasnije su preuzela velike dvorane, a danas su za nas toliko visoko po važnosti u istoriji muzike, da nam je pomalo nepojmljivo da su ikad bili u malim klubovima(Velvet Underground, Pink Floyd, Grateful Dead, Sly and the family Stone i mnogi drugi).

Kulturni centar Novi Sad i Kulturni centar Kotor su se ujedinili u želji da jedan od najznačajnijih festivala na polju sažimanja poezije i muzike iz Novog Sada pokrenu i kod nas. Ovo je već drugi put da se s istom namjerom i istim entuzijazmom Poezika seli kod nas. Prije dvije godine se radilo o jednovečernjoj smotri poezije i muzike koju su ispunili Isidora Milivojević i Miloš Zubac, dio Prkosa Drumskog koji kao da je u sebi sažeo poetiku Poezike, što nije previše pretenciozno reći ako uzmemo u obzir da je baš zbirka poezije Miloša Zubca bila ta koja je dala ime festivalu. Pored članova Prkosa Drumskog, benda koji je rasut, ali ne i ugašen, gost 'poezične' kotorske večeri bio je i Adem Gušić sa svojim bendom (jer nakon pet albuma se čini da projekat i nije baš dobra odrednica) Izae iz Dubrovnika.

Strana 1 od 12

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio