Đorđije Njunjić (Punkreas): "Tek sada se nas treba bojati"

20 novembar 2018
Author :  

Savremeno doba konstantno upire prstom na sve veću otuđenost među ljudima, a u isto vrijeme im daje načine da tu otuđenost produbljuju. Reklo bi se da, kako za ljude, tako i za bendove, više nije neophodno da budu u neposrednom kontaktu, a da ipak rade zajedno. Jedino što nije sasvim podleglo savremenim društvenim tokovima su one situacije kad se popakuje oprema u vozilo i krene na nastupe uživo.

Ali nije samo veliki broj nastupa, kako sami kažu, ono što bend Punkreas iz Nikšića drži na okupu već petnaest godina. Oni su više od dobro uigrane ekipe, izraziti predstavnici našeg punk doba, već sam pisala o tome koliko su hroničari svih naših uobičajenosti i muzičari koji svoju univerzalnu poruku već neko vrijeme uspješno prenose po regionu.

Iako je bend odavno zaslužio slavni koncertni prostor kao što je zagrebačka Tvornica, možda je sada najbolje vrijeme za zaokružiti godinu jubileja jednom tako posebnom turnejom kao što je ova koja počinje 22. novembra baš u famoznoj Tvornici, a slijede ih Monteparadiso u Puli i OKC Palach u Rijeci.

Albumi „Glavom kroz zid“ i „Majmunska posla“, te izuzetan prošlogodišnji EP „1000 zašto, 1000 zato“ su lična karta njihove poetike, ali u kontaktu s publikom svaka od pjesama odživi novu svježinu i silinu.

O odnosima u bendu, komunikaciji s publikom, novim pjesmama i nastupima koji slijede pričao nam je bubnjar benda Đorđije Njunjić.

Ne mogu da shvatim jedno: da li se u bendove, kao u brakove, ulazi s ubjeđenjem da će trajati vječno, ili je to ipak malo realnija varijanta, neka da traje dok je svima lijepo, a poslije svako svojim obavezama?

Mislim da se prije u brakove ulazi kao u bend, nego obratno. Jer sam mišljenja da je dosta brakova danas površno. Ne generalizujem, već posmatram koliko djece pati zbog takvih brakova. Mislim da niko ne osniva bend s predznanjem da će trajati duže od godine. Prije svega jer se obično prave kad ste djeca, tinejdžeri i lijepo vam je da se bavite muzikom, zezate, da vas neko zapazi, obično žensko društvo, danas moramo govoriti rodno senzitivno, pa vjerovatno želimo da budemo primjećeni s obje strane, što je naravno potpuno ok, pa ako se desi i neko putovanje, demo fest, to sve ide u prilog tim ranijim godinama i onom što one nose kao neko zadovoljstvo.A onda se poslije pet godina desi, što se desi i u braku, da se zapitate kad već traje, gdje ste u svemu tome i šta je plan? Neko se raspadne, neko ode, neko ostane, što se desilo i nama. Tako se desi i u braku, da trebate neki kompas u prostoru i vremenu. Ali s bendom i s brakom je isto, priča može da traje, ali stradaju, u slučaju braka djeca, u slučaju benda muzika. Mogu reći da smo zamjene članova dobro pregrmjeli, i da smo desetu godišnjicu dočekali mnogo iskusniji, spremniji, ozbiljniji, jednostavno - odrasli smo, shvatili neke stvari i životno, i muzički, i rekli da nema smisla prestati. Uz, naravno, najvažniju stvar, a to je da nam je stalo do benda, da volimo da sviramo i da se družimo, i da imamo odgovornost sami prema sebi, tačnije onom što nam bend znači svima pojedinačno. Napravili smo puni krug i ove godine, kada smo dodatno zreliji sa svake navedene strane, došli smo u situaciju s početka stvaranja benda, kada shvatamo da je naše postojanje kao pank bend iz Crne Gore važno, valjda svi vide i čuju zašto, tj. ne čuju i ne vide.

Poznato mi je da je bilo i perioda kad ste bili manje aktivni, i onih kada se nižu svirke i nove pjesme, pa se pitam šta vas iznutra drži zajedno petnaest godina? Ovo spolja mi je jasno. Koliko su reakcije publike, pogotovo onda kada se od muzike ne može živjeti, važne za opstanak jednog benda?

Tačno, bilo je takvih perioda. Najviše nas drži zajedno razina tj. statusi naših života. Potpuno smo različite ličnosti i to nikako ne vezuje, ali taj diverzitet razmišljanja kod nas djeluje pozitivno na bend, kao i u kom pravcu i šta trebamo da radimo i kako. Nikada jedan čovjek ne može biti najpametniji, ali kada svako prihvati da nije najpametniji, to donosi trajanje i drži nas zajedno. Dosta puta ostatak ispašta recimo zbog nekih mojih odluka, konkretno, ali nikada mi nisu dozvolili da se zbog toga osjećam loše i da nalazimo na taj način mane jedni drugima. Što drugim riječima znači da smo prijatelji u bendu, puni respekta jedni prema drugima i ovome čime se usput bavimo. Zbog toga bih rekao i da nismo fudbalski klub koji ima raspored utakmica, već po nekom osjećaju i okolnostima koje život nosi radimo. Ja bendove kao i ljude samo dijelim na dobre i loše. I publika postoji koja dolazi iz stotinu pobuda na koncerte. To što se ne može živjeti apsolutno punk, bendu u ex Jugoslaviji ne bi trebalo da predstavlja problem, već bude polazna osnova. Naravno da zbog publike postojimo i ovo radimo, ali reakcije ne samo na nas, već i na sve što se muzički dešava su dosta nerelevatne, jer ako čovjek koji nije slušao bend dođe, napije se, i uživa, a da ode kući ne znajući sjutra ni koga, ni šta je gledao, to baš ne predstavlja neki pozitivni osvrt. Još je gore kada trijezan ode, a da ne znani gdje je bio, tako da ima različitih slučajeva.

Vaših prvih petnaest godina su u diskografskom smislu dva albuma i jedno mini izdanje. To je bilo dovoljno da vam se otvore regionalna vrata, i odjednom više svirate van Crne Gore, nego ovdje gdje vas, navodno, bolje razumijemo. S kakvim očekivanjima posjećujete nove gradove, susrijećete novu publiku, odlazite na velike i 'manje velike' festivale i šta na kraju dobijete?

Dovoljno iz razloga što je i to što smo snimili dovoljno da ostane svježe, jer ljudi generalno ništa ne slušaju, pa i njima zvuči sve novo. Ovim, naravno, ne opravdavam jer smatram i sam da je malo. Ali u državi u kojoj živimo i u kojoj odsviramo dva puta godišnje niko ne može reći da smo mu dosadili, a ide svakog petka i subote na ista mjesta i sluša iste pjesme godinama, i opet mu je dobro. U Crnoj Gori smo svirali više samo prvih godina, čim smo otišli u Srbiju, više smo svirali sa strane. Mi smo iz Crne Gore i kada kao bend i njegove mogućnosti ovdje kritikujemo, nikako ne znači da smo protiv države, već želimo to da promijenimo na bolje. Tako da godinama nemamo dobar stav o našoj sceni. Ako u Varaždinu ili Ormožu ljudi organizuju naše svirke, a ne znaju ni ko smo, niti su nas ikada čuli, jasno pokazuje zbog čega ne hvalimo naš habitat. Ne znam zašto ne bismo tako mogli svirati u Baru, Bijelom Polju, ili Mojkovcu? Iz prostog razloga jer smo mala sredina, gdje uticaji kasno dolaze ili ne dođu nikada. Nigdje u svijetu za alternativu ili undeground ne pričamo o publici i ciframa od 1000 ljudi. Ali svuda postoje mjesta koja dovode bendove i rade, pa bilo za 5 ili 50, to je manje važno. Muzika je univerzalna stvar i svuda je isto razumiju bez obzira na jezik. Tako da nas isto ili bolje razumiju sa strane, iz prostog razloga što tako ili slično žive bez obzira na ekonomiju. Mislimo da nekog u Sloveniji ili Njemačkoj ne brine kako će preživjeti ili kako mora da radi po 12h. To nije apsolutno tačno. Ljudi sa kojima se mi srijećemo su osvješćeniji od nas u odnosu na dosta stvari i reaguju. Prosta stvar je što sami sebi prave mjesta i događaje kakve žele. Da pokupimo svu crnogorsku rok scenu ne bismo se dogovorili oko jednog događaja, a ne nešto drugo. Svidjelo se to kome ili ne, tako je. Neka se dogodi novi pank bend da predamo štafetu i bićemo najsrećniji bend u Crnoj Gori i pomoći ćemo svim raspoloživim snagama. Da ne pričamo o Domovima omladine, Autonomnim kulturnim centrima koji bi bili otvoreni za aktivnosti mladih ljudi i koje bi vodili mladi na svim poljima kulturnog djelovanja. Ovako smo osuđeni na kafane. I mladi i stari.

Upisali ste u svoju biografiju i jedan vrlo neprijatan granični incident, onda kad su vas spriječili da nastupite u Hrvatskoj. Sada se vraćate na jedna od najvažnijih vrata, u jedan od najznačajnijih postjugoslovenskih koncertnih prostora. Nisam sigurna da je ikada neki aktuelni bend iz Crne Gore nastupio u zagrebačkoj Tvornici, pa me zanima koliko uzbuđenja vlada u vašim redovima, ili ste, poučeni neprijatnim iskustvom, fokusirani na administraciju, pa nemate vremena za sitne radosti pred veliki nastup?

Nas je najviše taj put pogodila realnost jer nijesmo bili svjesni da dolazimo u neki svijet gdje hirom jednog čovjeka možeš da ostaneš na granici, jer ne posjeduješ dokument za koji si čuo tada prvi put. Jer smo bez problema nedjelju dana prije toga ušli u Hrvatsku i izašli da nas niko nije ništa pitao. Dakle, postoji još ta “netrpeljivost” naroda i narodnosti i kada naiđeš na takav slučaj budeš i ljut i tužan. Mi smo se iznenadili, jer Jugoslavija i ljudi koje srijećemo svuda jesu isti kao mi, s istim problemima i apsolutno nas ne dijeli ništa ni po kojem osnovu i svi su nam prijatelji kojima bi pomogli, isto kao što oni pomažu nama. Na taj način mi i rušimo barijere kada je politika i razmišljanje o Crnoj Gori u pitanju. Nego to je prošlo. Administracija je riješena, uzbuđenje je veliko. Prvo, to je jedini glavni grad bivših republika koji niesmo odsvirali. Drugo, Zagreb trenutno ima najjaču scenu, gdje samo pogledate dešavanja za jednu noć i jasno vam je u okviru kakve scene idete da nastupite. Pored toga, kako sama kažeš Tvornica ima svoju težinu, konačno će pank bend iz Crne Gore nastupiti tamo. Ovaj put se samo radujemo nastupu, ne razmišljamo da nešto može krenuti loše. A već nas čeka dovoljno prijatelja da ta noć bude jedna odzapamćenijih u istoriji benda.

Tvornicu prate nastupi u Puli i Rijeci, dva grada u kojima ima anderground publike i vjerujem da ti nastupi neće ni vama, ni publici dati manje nego Tvornica. Da li se nakon toga može očekivati povratak u studio? Pretpostavljam da se radi na novoj muzici, da je dosta toga već u igri na živim nastupima, ili bar spremno za ovu mini turneju po Hrvatskoj. A kad već pitam, voljela bih da znam koliko su nove pjesme otišle dalje od vaše uobičajene poetike u kojoj je pojedinac (Ja/Mi) uvijek nekako nasuprot kolektiva (Oni), jak, drugačiji, smisleniji, a opet nemoćan zbog masovnosti istih i besmislenih? Ili koliko nisu dalje od toga. Nadam se da se ne osjeća u ovom pitanju koliko žudim da otkrijem najnježniju stranu benda, neku Ja-Ona pjesmu, koja će sačuvati progesteron panka, ali i povratiti estrogensku informaciju.

Jeste, ovo je možda najjači mini tour koji se može napraviti s obzirom na značaj klubova i koliko oni znače za underground kulturu, a to su OKC Palach u Rijeci i čuveni Monteparadiso u Puli. Pa, nismo novo ništa planirali za mini tour kada su nove pjesme u pitanju, ali svakako ima već novih ideja. Iskreno se nadam da ćemo izbaciti singl u ovoj petnaestoj godini, a dalje ćemo vidjeti kako će ići stvari, da li do EP-ja ili albuma. Mislim da smo mi zauzeli od starta takav stav, i da je to način djelovanja i reakcije na stvari koje mi zapažamo. Naša emocija se i sastoji od toga da nas izuzetno izbaca iz takta kao ljudska bića ono što nam se dešava u svakodnevnim životima, a još više da to ljudi s nama kao publika ne dijele, a možda isto osjećaju, ali se boje, stide ili jednostavno nije trend da se pokaže. U mnogim porama društva u koje upremo prstom, tu je tekst za kritiku i tekst o tome kako bi trebalo bolje. A teme su politika, sport, društvo, i snalaženje i nas i pojedinaca u njemu. Ovo sve vuče emocionalne probleme kod ljudi. Većina roditelja su u zabludi da bi naša muzika ili sličnih bendova njihovu djecu odvela u agresivnost i destrukciju. Ono što nude djeci je agresivnost i destrukcija, kroz školu i obrazovanje prvo. Jer već puše, piju i drogiraju se do kraja srednje škole. Autoriteti su već sada televizija i društvene mreže koje su zatrpani znamo čime i kakvim stvarima. Jedemo i pijemo smeće, frustarcije su ogromne, bilo seksualne vrste ili emocionalne nestabilnosti uslovljene strahom za egzistenciju. Ali je o tome teško razmišljati, pa još da slušate kroz muziku o tome. Kako da ne. Lakše je pobjeći od svega toga, u realnosti sanjati i ubjeđivati sebe kako je najveća nedaća u životu to što on nema auto, a ona nadograđenu kosu i napraviti pjesmu o tome. Na kraju, kako danas neko može da ti nedostaje u bilo kojoj vezi kada ti je dostupan 24h? Više se ne čekaju momci i djevojke na peronima, ne čekaju 12h da starci odu u krevet, pa da se čuju telefonom, i kako onda napraviti tekst On-Ona? Ranije su čak roditelji i mogli da kažu da pank i slične pravce slušaju alkoholičari, narkomani i dangube. Danas ne znaju ni šta znači pojam. Tako da se tek sada nas treba bojati!

Ne želim da propustim, kad već razgovaram ne samo s bubnjarom benda, već i s kolegom, da pomenem i knjigu „Nesvrstani“ koju očekujemo uskoro, sudeći po najavama. Radi se o zbirci intervjua koje si radio (i još uvijek radiš) za online časopis Mulj, a neke smo čitali i na tvom blogu Otium. Ljudi kojima si postavljao pitanja su, svako u svojoj profesiji, zaslužili da ih i neke buduće generacije upoznaju, po načinu na koji doživljavaju sebe i svijet koji ih okružuje, ako ne uvijek po djelima koja će čovječanstvo pomjeriti korak naprijed. Neću pitati kako je sve počelo, jer smo manje ili više mogli da pratimo tvoj doprinos muzičkom novinarstvu i razvoj bloga, ali me zanima kako si se odvažio na štampanje knjige, jesi li birao koji će intervjui ući u knjigu (i po kom osnovu), ili si obuhvatio sve ljude s kojima si imao zadovoljstvo da razgovaraš, koji su tvoji omiljeni sagovornici, te da li je poznat datum izlaska knjige.

Da, ni sam ne znam kada će izaći, jer ni sam ne znam dokle je tačno stigla, ja sam svoj dio završio, ali ima još jedan veći koji ne zavisi od mene, ali nije ni hitno jer nigdje ne žurim. „Nesvrstani“ su, opet, nastali iz moje opsesije prema muzici i bendovima, i njihovim pričama. Uvijek sam volio da čitam o muzici, skoro koliko i da slušam. To će biti zbirka mahom pank rok intervjua, uz dodatak pojedinih kritičara i ljudi iz rok muzike, pa sam objedinio kao Rock zbirku, ipak. Sijaset je bendova sabrano, čak toliko da ću morati podijeliti zbirku na domaći i strani dio. Svaki je urađen proteklih deset godina za potrebe sajta mulj.net u kojem sam od tada. Mulj i zbirka su paralela sa bendom, gdje je istrajnost postala obaveza i ujedno ljubav, pa bi bilo glupo da stane. Osim toga moram reći da je u Crnoj Gori ipak bilo sličnih knjiga, ali ovo je prva da ja znam da će biti samo intervjui, bez kolumni. Dakle, mnogi bendovi pričaju o nastanku, karijerama, politici, sportu, kulturi, o dosta zanimljivih stvari. Zanimljivost koja je meni odovarala je što su mnogi urađeni putem društvenih mreža i mejlova. Ja sam savremeni čovjek koji je to radio “iz fotelje”. To mi je jedan poznanik čak i rekao, pa kao jedino je to razlika što su urađeni preko mejla, pa se to osjeti. A moja teza je malo drugačija. Ja 'lice u lice' intervjue smatram važnim samo onome ko postavlja pitanja, da bi se hvalio kako je sagovornika upoznao, jer pored tog intervjua gdje se možeš nadovezati i postaviti nastavak pitanja ne vidim neku prednost. Mogao sam i ja napraviti da svaki djeluje kao da je rađen lično. I išlo bi tipa 'uhvatio sam ga u bekstejdžu, presvlačio je majicu, ponudio me pivom i cigarima i dok se oblačio počeli smo razgovor'. I zatim imate uvijek ono u tim intervjuima (smijeh..), (ulazi drugi član benda vidno oznojen), (pali cigaru), što je apsolutno nepotrebno za razgovor. Zato, slao sam pitanja na koja sam želio direktni odgovor i dobio sam ih, kod nekog malo veća, kod nekog manja, i ja sam pije svega zadovoljan onim što sam postigao. Proces je trajao, dakle, dugo, nekad je bilo vrlo mučno, nekad lako, ali će se, mislim, na kraju isplatiti iz razloga da će možda podstaći nekog da počne da se bavi muzikom na bilo koji način. Mulj je otvoren za svakoga!

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio