RECENZIJA: Buč Kesidi – „Euforija“

03 decembar 2019
Author :  

Istina je da, prostim sazrijevanjem, kada se prijatno i neprijatno izdefinišu kao jedina mjerila u slušanju muzike, ne moramo nužno ostati u komfornoj zoni sirovog rokenrol izraza, iako to nerijetko radimo(o). U tom smislu, Buč Kesidi nisu uletjeli u tu komfornu zonu kao muzičari koji su izmislili nešto novo, pa poremetili cijeli univerzum poznatosti koji sam sebi skrojila, ali svježina kojom se ležerno kreću kroz mješavine pravaca, pa onda u potpunosti na svoj način (kesidijevština neka, šta li) konturiraju ritam tako da se čini kao da su vrckajući rege, bič bojzi i (recimo) Watershed (tamo gdje ne vuku na ekv) bili u pozadini kluba u kom se, od subote uveče do nedjelje ujutru, smjestio cijeli jedan album. Iz učaurenosti svoje savršene ravnoteže sam izašla lako, jer onako izdvojena, „Nema ljubavi u klubu“ mi nikad nije legla, a u cjelini, na jednom savršeno tematski složenom albumu kao što je „Euforija“, postaje epizoda koja objašnjava dosta toga.

Lako je razmišljati u kalupima, ali nije to jedna noć, to je zbir svih ponavljajućih noći jedne (ne generacije nego) velike grupe odraslih jedinki koja nalazi neku zadovoljštinu u klubovanju (klabing je riječ koju mi, suzdržani, ne volimo).

Elem, taj hronotop kluba je samo spoljašnji okvir spleta uzroka i posljedica, jer veći dio radnje (ovo radnja daje epsku notu albumu, vratiću se na to kasnije) se događa u glavi: sabrane pretpostavke, čitanje iz neverbalnog, pokreti, statika, nelagode koje zrače, želje koje se ne materijaluzuju do kraja, to su faktori koji formiraju priču iz koje će se roditi turneja od ulaska u klub, hodnika, vecea, pa sve do stajališta za autobuse, i na kraju famoznog jutra poslije, koje ne može biti jutro bez posljedica, ma kakvih.

Jedini, ali ne baš toliko značajan problem s ovim izdanjem je taj što kad se uhvatimo za riječi, muzika bude nešto što se događa dalje od nas, u zvučnicima, a razgovor (iako uvijek imamo samo jednu stranu, ne baš ni tipično mušku, ako se o tipovima uopšte smije u ovom slučaju, jer ima neke empatije, kad već ljubavi nema), dakle, razgovor nas toliko obuzme, sav taj ja-sam-nešto-htio i ti-si-nešto-drugo-htjela, ali nije ispalo onako kako smo zamislili. S druge strane, ako muzika uzme maha, riječi se gube povremeno, kao razgovori koji se prečuju, pa ostane svaka druga ili treća rečenica, dok prođe konobar u gužvi, udaljimo se od govornika, što će reći da se ipak kroz ovo sjećam klubova, iako im nikad naklonjena nisam bila zbog svega onoga što ovaj album pokušava da nam kaže. Ovo je, a neću pogriješiti, jedno izuzetno svjedočanstvo vremena u kome žive ljudi koje poznajemo (u kojima se prepoznajemo), jedna socijalna priča u kojoj obitavaju nesigurni pojedinci željni da nešto nekome dokažu, ali nisu sasvim izdefinisali šta bi to trebalo dokazati, pa vagaju na licu mjesta. Slično kao na društvenim mrežama, uostalom, samo što su trosjede zamijenili šankovima i zidovima s kojih se pruža pogled na podijum, ali to je ta ista samoća koja na silu i na sramotu pokušava da se razbije, privremeno, jer privremenost je cijelo jedno poglavlje u priručniku za preživljavanje slobodne zone između dva odlaska na posao (ili fakultet, svejedno je).

Muzički se album „Euforija“ razvija besprijekorno, od „Subote“ koja cijepa zidove od optimizma na ulasku u klub, onda kad su svi još uvijek svjesni i vuku se za svojim ciljevima s dovoljno snage da vjeruju da su jači od šablona, jači od onoga što je bilo prošlog vikenda, da bi već od „Laži“ krenula drama, zvuk se usitnjava u korist hvatanja pokreta u polumraku, dok vino polako počinje da djeluje. Refreni su drčni, pa tako i ovaj odmah udara po nosu, ali ne toliko jako da bi potekla krv sveznanja. Sveznanje će svakako doći na kraju noći. Euforija počinje na trećoj pjesmi, možda jednoj od najboljih pjesama iz ovogodišnje diskografske ponude, „Đuskanje ne pomaže“. To je kulminacija i zvučno dominiraju cviljenja gitare, sve dok ne uzavre igra savjesti koju će dočarati prateći vokali u završnici, one misli koje peku kontinuirano dok razočaranje ne zatvori krug.

Gorepomenuti bič bojz momenti se javljaju u naslovnoj temi, i opet se audio doživljaj svodi na novo uvođenje, uhodavanje, prelazak iz jednog zaglušujućeg prostora u polje čistog zvuka, pa opet vani, smjenjuju se toplo i hladno, metaforički i bukvalno. I dalje je teren sveden, jedino je gornji sloj nelagode uhvatio zalet u susretu sa hladnim vazduhom.

U „hodniku“ je mirno, to je novi dio pozornice, s malom zavjesom koja vrlo brzo pada na aktere, zvuk treperi da isprati slaganje rečenica koje kao da su sve vrijeme balansirale između nedovršenosti, kao da je svakoj jedan dio progutan, neizgovoren od nemoći, pa i to kako se glas gubi na kraju je manirizam ovog autorskog dvojca u smislu da će nam poturiti samo naznake, ne nužno cijelu sliku, ako osjete da su dali previše, pa će izostati povratna informacija.

Iz hodnika se melodija seli na prljavi beton i imamo tehniku koračanja koje će se pretvoriti u ples na ulici u pola tri, kao odbrana od hladnoće. Strast dolazi u pjesmi „TIHO“ kao da se prikrada, zla mačka nesvjesnosti i primarnih instikata koja pojačava gitarsku agresiju u skladu s gašenjem svijetla na ulici. „Tone grad“ ima onu konačnost odjavne špice filma koji nas je ostavio bez daha, da bi se „Nedjelja ujutru“ dešifrovala kao mješavina krivice i napetosti iskradanja. Interesantno je da gitarske dionice uporno naglašavaju tu, nimalo diskretnu, seksualnu tenziju, dok ritam sekcija smanjuje njen intezitet, prizemljuje je u korist nesvjesnog, pa dobijamo cijeli spektar pomiješanih misli i osjećanja u neizgovorenim dijelovima ovog albuma.

Kad smo kod onih koji se izgovaraju, poetski, Luka Racić i Zoran Zarubica su uspjeli da jezik kluba dovedu do spontanosti koja, uz određena ponavljanja, uspijeva da održi ritmiku, provuče epsko, a opet ostane u dovoljnoj mjeri lirika savremenosti odnosa u kojima jedno razumno biće ne želi da bude, ali nagonsko nadjačava. Tužno je što je taj nagon ovdje naglašen u kreiranju ženskog lika/ženskih likova, ali srećom ne vuče na mizoginiju, baš zbog količine empatije koju su pjesnici klubova, ljevoruki bojsi iz Pančeva, stavili u prvi plan vokalno. Oni zaista zvuče kao da ih sva ta potreba za foliranjem, za dokazivanjem i povlađivanjem boli, i to prije svega postižu afektiranjem koje je na ivici teške tragike momenta. Nekad bi možda bilo bolje da su tiši, ali to je klub i sve oko kluba, a u klubovima ne može da se registruje ništa što je ispod glasa (ako se dobro sjećam).

Ovom albumu, tehnički, nisu ni potrebna sva ova očitavanja, nije mu potrebna analiza, jer svaki utisak koji izvlači iz fotelje i traži pokret, a u isto vrijeme obezbjeđuje dovoljnu količinu gorčine, dobra je preporuka za slušanje. Pa ipak, neka ostane zapisano za one koji još uvijek nisu ostali zarobljeni u svijetu Buč Kesidija, a znamo da će ih sve ovo stići.

Ocjena: 9.0/10

210 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio