Igor Božanić (Sir Croissant)
Sve više pažnje ti posvećuju festivalski timovi iz regiona, pa se pitam da li ti to stvara pritisak bilo kakve vrste, u stvaralačkom smislu recimo, da sada kada su očekivanja od tebe porasla, i ti moraš uvijek nadmašivati sebe? Znaju li da zakoče takve situacije ili te motivišu?
Ja sam se uvijek vodio time da prvo sviram za sebe, a ako se nekome svidi - još bolje. Uostalom, prvi EP sam objavio na internetu bez ikakvih posebnih očekivanja, bilo mi je fascinantno kako muzika može da dospije iz moje sobe do nečijih ušiju negdje preko svijeta. Sa drugim je bilo malo drugačije, dobio sam malo publike iz Banjaluke i sa Indirekta, pa je snimanje već imalo neku svrhu, ali ništa toliko veliko da osjećam pritisak. Mislim da ko god se bavi nečim kreativnim sam od sebe uvijek pokušava da stvori bolje djelo od prošlog, tako da, iako ne osjećam pritisak slušalaca, osjećam pritisak sebe da nastavim i uvijek stvorim nešto bolje, bilo ono kompleksnije ili jednostavnije od prošlog.
Kakva je situacija u tvom gradu i u tvojoj zemlji? Ne dolazi baš mnogo bendova i kantautora tvog senzibiliteta do nas/kod nas, pa me zanima koliko sviraš u Banjaluci i kako ljudi doživljavaju tvoju muziku? Ovo prije svega pitam jer znam da je malo ko bio hadžija u svom selu, a jednom sam piscu i ljubitelju muzike iz Banjaluke poslala tvoj album i bio je iznenađen da neko kao ti uopšte postoji nedaleko od njega.
U mom gradu mislim da sam jedini sa ovom , ja bih nazvao, indie folk muzikom, ali ima bendova različitih žanrova kao i zasebnih muzičara, mada vjerujem da bi se većina složila da izraz “banjalučka muzička scena” deprimira. Za ostale djelove Bosne nisam upućen, možda ima negdje nešto slično. Sviranje je za mene i počelo u Banjaluci kada mi je tada tajanstveni slušalac, a sada veoma dobra prijateljica, organizovala svirku u jednom alternativnom baru, a onda je uslijedio Indirekt kao odskočna daska i nedavno kad sam svirao u novootvorenom kafiću u Banjaluci bio sam veoma prijatno iznenađen kad je ponestalo stolica i iz kafića, i garaže, pa onda i stana.
Čini se da u svojim pjesmama sve vrijeme jako lijepo odrastaš i svaka je prepreka zapravo samo izazov koji će već nekako biti savladan ili će stvarnost biti prihvaćena onakvom kakva jeste i nastaviće se dalje. No, ako si izbjegao prepreku zvanu 'prvi album pun nesretnih prvih ljubavi', što zbog svojih godina, a što zbog posebnog osjećaja za prostor i vrijeme koji su u prvi plan stavili samoću i nerazumijevanje, a opet je svojstveno svjesnim i savjesnim srednjoškolcima, pitam se koji sad impulsi iz spoljnog svijeta utiču na tebe i da li će se u novim pjesmama proširiti tematsko polje na neku veliku ljubavnu priču, socijalne teme ili neke koje mi trenutno ne padaju na pamet?
Ne dešava se mnogo toga u mom životu, barem ne onog univerzalno potresnog o čemu mnoge pjesme govore, pa se zato često hvatam za male detaljeiz svakodnevice iz kojih onda razvijam veće koncepte, značenja i veze između različitih vremena, osoba, situacija. Koliko god život bio dosadan, nikad nema dovoljno vremena za muziku i stvaranje, tako da nastojim da iskoristim što više trenutaka da napišem nešto novo, ponekad pokušam na silu pa ne ispadne dobro, a ponekad se nakupi, pa samo od sebe ispliva čim se dohvatim gitare. U posljednje vrijeme sam se zainteresovao za pisanje na srpskom, što sam prije uvijek izbjegavao, ali otkrivam da srpski može da ponese mnogo više težine od engleskog. Primijetio sam da engleski koristim kao neki štit, tako da sve što bih rekao na engleskom kao da bi ostalo u pjesmi i tu bilo u nekoj sigurnoj zoni, na srpskom je to već teže, pa se tu štitim metaforama. Trenutno aktuelna tema je neka mješavina iznenadne loše vijesti u slovenskom selu 19. vijeka i mira starih ljudi poslije burnog života.
Možda bi u prestrukturiranju zvučne kulise svaka od pjesama mogla da uključi i dodatne informacije, a možda bi izgubila i od svog fokusa na pojedinca u odnosu na svijet, što je važan dio poetike Sir Croissanta. Nadam se da je jasno da ovdje razmišljam o tome kako bi sve drage pjesme koje si napisao zvučale uz podršku benda, pa me zanima razmišljaš li i ti o tome i u kojoj mjeri, ili si odlučan da za sada ostaneš sam sa svojom gitarom?
Ako je pjesma dovoljno snažna da živi kao samo glas i gitara, onda zasigurno dodatni odmjereni instrumenti mogu samo doprinijeti jačini, ljepoti i poruci. Naravno da bih volio da se i drugi ljudi uključe u pjesme i da one obuku još koji instrument, ili informaciju kako si rekla, ali nije mi lako da pustim nekog u lična razmišljanja i riječi iz nekih ranjivih stanja, a opet da nekom samo govorim šta da radi bi bilo sebično. Radim na tome i nadam se da će se neki sljedeći projekat sastojati i od muzičkih doprinosa drugih, a ne samo mojih.
Planiraš li neke novitete za festival Novi Val, ili to čuvaš za novi album? Naravno da želim da znam i kad će novi album, u bilo kom formatu, s bilo kojim izdavačem, možda?
Planiram sve novitete za Novi Val. Zasad planiram svirati samo dvije objavljene pjesme, a da ostalo budu još nesnimljene.Ono što planiram za skoriju budućnost je neki projekat s ovim pjesmama na srpskom (i možda novi projekat uopšte, možda?)
Bruno Šlat (Ichabod)
Kako se to dogodilo da si počeo na temeljima kantri muzike, pa onda gotovo iz korijena promijenio svoj muzički izraz prije nego si se uopšte nametnuo organizatorima festivala? Čini se da je to bio dobar potez, no i dalje me raduju tvoje stare pjesme, pa me zanima da li si im promijenio strukturu da bi se uklopile u sadašnji osjećaj za zvučnu predstavu i koliko pjesama si se na tom putu odrekao?
Mene trenutno raduje kantri glazba više nego ikada prije i tvrdim da je dakako prisutna i u novim stvarima, samo je suptilna, zatrpana pod dominantnim utjecajem britanske invazije koji prevladava na nadolazećem EP-u. Dvije stare pjesme još uvijek izvodim, a jednu od te dvije uskoro nosim i u studio gdje će dobiti valjan aranžman i snimku.
Vjerujem da život u gradu koji je negdje na pola puta između svih događanja otvara mnoga nezadovoljstva i potrebu za odlaskom, no ti se ipak najviše držiš neostvarenih ili propalih ljubavnih odnosa. Da li si negdje preskočio suočavanje sa sredinom, ili si samo u stanju da negiraš tu vrstu nezadovoljstva jer imaš zacrtanu putanju koja podrazumijeva da se nećeš još dugo zadržavati tu gdje si odrastao? Iili si samo previše slušao ljubavne pjesme, do trenutka kad si u sopstvenom protoku kiseonika istima dozvolio da te u svakom smislu obilježe?
Pa baš u mojim tekstovima se vidi enorman utjecaj kantri glazbe. Možda je fali u konačnim aranžmanima, ali često imam osjećaj kao da me sredina u kojoj sam odrastao učinila sposobnim da shvaćam o čemu oni govore u tim pjesmama. Kantri glazba je introspektivna, nostalgična i sanjarska i vjerujem da je temelj iste upravo tuga. Ona je usađena u mjesta poput Karlovca. Kako je Ryan Adams rekao u Jacksonville Skyline "I was born in an abundance of inherited sadness." Tako ja osjećam za Karlovac, a nema mjesta koja me na svijetu više privlače od upravo takvih. Nikad nisam imao strah od ispovijesti kroz pjesmu. Ljubav je univerzalna tema. Čovjek više-manje stalno razmišlja o njoj, htio ili ne htio. O ljubavi su se pisale zbirke, eseji, romani i kada bih se odvažio mislim da mi ne bi bio problem posvetiti čitav album toj temi, ali volim biti u ravnoteži i ne zamarati.
Ako se dobro sjećam, već si imao bendovskih iskustava, no pod novim imenom nastupaš sam. Koja ti atmosfera na sceni više odgovara, s podrškom ili ogoljenija, gdje sav teret odgovornosti pada na tebe? Hoće li se u tom smislu nešto mijenjati vremenom?
Nisam nikada nastupao u punom sastavu s bendom. Uživam u svakom nastupu koji odradim sam, ali iskustvu s bendom se radujem jer mi je u potpunosti nepoznato. Nastojat ću da već potkraj ove godine započnu live svirke u bendovskom formatu.
Priznajem da mi je pomalo naporno juriti tvoje pjesme jednu po jednu po muzičkim platformama, tako da se jako radujem nadolazećem EP izdanju. Koliko je teško, u vremenu kad svaka kuća može imati studio, snimiti kvalitetan album? Koliko je tebi potrebno da budeš i zvanično zadovoljan pjesmama na samom kraju, pa da ih pustiš među ljude? Podsjetiću da sam u prvom predstavljanju ovog Novog vala u tvoje ime najavila novu pjesmu, a da do realizacije iste do ovog trenutka nije došlo, pa pretpostavljam da si odgovorniji prema svojim pjesmama nego što bi se očekivalo od kantautora koji je tek u posljednje vrijeme počeo da pohodi festivale.
Znamo se od mojih početaka tamo negdje 2014. i mislim da sam na početku svake godine otkad se znamo govorio da je to godina kada ću izdati album. Albuma još nema, EP je tu negdje pred vratima i mislim da to dovoljno govori koliko preispitujem kvalitetu svake nove stvari na kojoj radim. Mislim da kada bismo sakupili na jedno izdanje sve pjesme koje sam u ove 4 godine objavio negdje, a potom zbrisao, dobili bi neku duplu ploču već. Ali ne plaši me ta količina izgubljenih pjesama. Ne mislim da bi s time dogurao daleko. Volim ih imati negdje uza sebe kao podsjetnik, ali nikako ih ne bi puštao u javnost.
Za kraj mi reci koju ćeš pjesmu svirati u Budvi, a da je nisi sam napisao?
„Drifter's Sunrise“. Pjesma koju je napisao i snimio jedan od meni najdražih kantautora, Bob Lind za svoj album „Don't Be Concerned“, davne 1966. godine.
Dario Vuksanović (Haze & Ash)
Podigli ste vrlo brzo interesovanje za vaš rad do te mjere da ste odmah po objavljivanju jednog singla učestvovali na nekim veoma važnim festivalima koji podržavaju nezavisnu i kantautorsku scenu. Album je najavljivan, najave su podgrijane još jednim singlom („Waves on a sunny day“)koji je opravdao očekivanja, iako nije bio bolji od pjesme „Morning“ (naravno da ne očekujem da sve pjesme budu istog kvaliteta, a u tom smislu je „Morning“ bukvalno jedna od najljepših pjesama koje su u toj diskografskoj godini objavljene, pa ova konstatacija nije na štetu druge, već samo veliko poštovanje za prvu). Elem, albuma još nema. Šta je to što je zakočilo objavljivanje, a u isto vrijeme ljudi koji posjećuju vaše svirke već imaju predstavu kako će sve to zvučati?
Prije svega, zdravo Dragana! I pozdrav za redakciju Stereo Art portala.
“Morning” kao singl je i nas ostavio zatečenima. Nismo očekivali da će izazvati koliko toliko veliko interesovanje koje je izazvao. Sama pjesma je više zarazna od našeg drugog singla, međutim, napravile su se greške koje su nas zaista učinile mudrijima za dalji rad na albumu. Imajući to u vidu, usporili smo malo rad želeći da se ostale pjesme iznesu u svijetlu koje zaslužuju. Album je ovaj put, moram reći, zaista pri kraju! Taman ću iskoristiti priliku da ga najavim za ranu jesen ove godine.
Uvijek vas pominjemo u kontekstu dvije adrese, Budva i Beograd, pa koji od ta dva grada ima više udjela u inspiraciji za muziku, jer čini se, opet na osnovu ono malo što sam čula, da je tu više mora, a manje vrelog asfalta? Uostalom, taj proces stvaranja pjesme, koliko je zapravo zajedničkog rada, a koliko individualnih momenata koji će, kad se bude čulo više pjesama odjednom, moći da nam otkriju vaše različitosti?
Što se tiče samog izvora inspiracije, barem kad je prvi album u pitanju, more i Budva kakvu mi poznajemo su imali ulogu muze, da se tako izrazim. To, doduše, ne isključuje vreli asfalt kao izuzetno bitnu ulogu u formiranju naše vizije.
Za sam proces stvaranja smo zaslužni Andrej i ja ponajviše, sa sad već velikim pojačanjem od Todora Živkovića na basu. Naravno, postoje individualni momenti, ali jedna riječica ne bi mogla ispuniti to zajedničko jezero. Potrebno je više njih.
U Budvi će vam se pridružiti i bendovska podrška, ako sam dobro shvatila, radi se o ritam sekciji i klavijaturi. Uvijek insistiram na tom pitanju, pa da ne propustim priliku da saznam da li je to s bendom jednokratna varijanta, ili su vaše težnje usmjerene ka konstantno bogatijem zvuku na sceni i šta će pjesme time dobiti, ako pretpostavim (a ostaje nam svima da čujemo)da postoji mogućnost da pomalo redefinišu onu sugestivnu usamljenost koja raznježuje oba vaša singla.
Kad smo već kod rijeka, ima nas pet! Da, ritam sekcija koju vodi Đole Pajović, i Nebojša Ćulafić koji je već učestvovao na “Morning” svirajući klavir. Sada sa već bogatim timom, ta težnja ka bogatijem zvuku je sve jača, i zaista mislim da se ostvaruje. Samim tim, želio bih da mislim da se ta usamljena nježnost pretvara u auto koje vozi brzo petoro djece, sa punim rezervoarom nostalgije.
Postoje li neki dogovori o klupskim svirkama po Crnoj Gori nakon festivala, pa u ma kojoj varijanti, bazičnoj ili pridruženoj?
Poslije Novog Vala radi se na produkciji spotova i albuma. Želimo da se fokusiramo na taj dio rada, jer najviše ima smisla svirati kada imate album iza sebe. 13. oktobra sviramo na Protofestu u Bijeljini, nakon čega slijedi serija svirki po Srbiji do 19. oktobra.
