• Ne bih se vraćala trideset godina unazad, iako je godina jubileja. Bilo bi tu dosta praznog hoda, da niste ostavili taj utisak mistične konstante u određenim umjetničkim krugovima, pa je vaša muzika mogla sama da živi svoj život, bez prenošenja opreme s jedne pozornice na drugu. Pitam se nerijetko da li bi sva ova fama o Glembajevima uopšte bila tolika da se bend nije povlačio iz javnosti, podrumovao svoje postojanje, pa se vraćao da nam, ovako na kapaljku, daje nadu da će jednog dana da se u potpunosti vrati i uzme dio tog underground kolača koji zaslužuje sve vrijeme. Kakav je vaš utisak unutar trenutne postave?

Sve ove godine, sve te fikcije u igri sa vremenom i vječita pitanja kako smo došli, ko smo to mi ljudi, gdje smo i kuda idemo... Postojanost ispunjava sve prazne hodove, a to čine naše pjesme. Stvaranje i konstantno saživljavanje svakog trenutka je naša pozornica, to je prostor ispunjen svijetlom, pa i kada je podrum u pitanju. Živimo život, to je sreća, tu smo i uživamo u punoći tonova, u, kako ste rekli, mističnoj konstanti. Nismo znali da neko ovdje peče underground kolače, a kako smo čuli, i kad jedu slične torte, uglavnom ih smažu već u kuhinji, nema se kad za neko fino druženje i uživanju u slatkom. Znači, da ne glumimo, danas je sve grabež instinkt uglavnom. Svaka čast svima koji se u ovom ludom vremenu trude da i dalje budu ljudi, svima koji razumiju da mi „to“ jedino možemo zajedno. Javnost nam je uglavnom u aferama, skandalima i ŠOKOVIMA, tako da ne znam koliko može biti objektivna kada su u pitanju ljubav, pravda, sloboda, priroda... Evo, nekad se u kontaktu sa osobama koje razumiju stvaranje u umjetnosti, dogovori koncert i on se dogodi. Danas se ovdje još uvijek sve to radi kao u piljari, jednostavno, ima bolnih primjera... U pojedinim lokalima u Podgorici ima često momenata da neka ekipa svira izuzetan jazz, upriliče baš kreativnu svirku, a ljudi u dimu viču, smiju se, slikaju se, ispada da su muzičari neki zvučni inventar. Na našoj sceni ne postoji objektivna rok kritika, menadžeri, pisci, rok producenti, pitanje je kakva je to scena zapravo. Postoje samo pojedinačni blistavi osvrti i uglavnom površni događaji koji se „krpe“. Bolje da rijetko zasviraš od srca, onaj osjećaj se probudi kao kad te stomak zagolica.

• Kad smo kod postave, priznajem da niti jedna varijanta do sada nije uticala da se esencijalnost vaše poetike izobliči, krene u potpuno neočekivanom smjeru, ali me zanima da li ovaj nostalgični zvuk koji se preliva preko tuđih stihova ima veze s kombinacijom specifičnih senzibiliteta koje posjedujete pojedinačno? Da li, pod pretpostavkom da će biti novih svirki i u narednom periodu, postoji mogućnost da ste ustanovili personalni identitet benda na duže staze?

Nije ukusno da se neko bavi nečijom intimom, uglavnom, osim ako je to pjesnička sloboda. Srđan Vukadinović, Ivan Marović, Milivoje Pićurić i Goran Vukadinović sada čine Glembajevsku bazu, ali tu su i Pavle Buba Bojić, Aca Pejčić – Pile, GAGA i mnogi drugi Glembajevi koji, zavisno od naših mogućnosti susreta, nastupaju sa nama. Pjesma je kao viđenje nečega, a nikad istu stvar ne gledate isto. Uglavnom, svako vrijeme svoje breme nosi. Divan je osjećaj samo tako odjednom kad dođe harmonija i desi se da se ozvuče neki tekstovi naših velikih pjesnika, kad god nam se tokom stvaranja desi takva vrsta „informacije“, mi je ispratimo.

• Omaži pjesnicima su u svakom smislu posebni, i u edukativnom i u pijetetskom, i živimo pod utiskom da se negdje bend probudio zahvaljujući tim naletima inspiracije što se pod perom slavnih poeta formirala na najbolji mogući način. No, Glembajevi su i prije Šantića, i prije Nikolića, bili iznad svega suptilna poezija svih utisaka koji su na mala vrata ulazili u veliku pjesmu. Šta se dogodilo s pjesnikom Glembajevih? Zašto je ekskluzivan prostor dat drugima, na štetu onoga što smo u vašem radu voljeli tako naglas, tako iskreno? Ako na ovom mjestu postoji neka najava, ja neću stajati na put dobroj vijesti. Čula sam da ste nedavno u Podgorici izvodili neke nove stvari.

Srđanov autorski osvrt je gotovo svakodnevan, malo prođe i u našem radu se konstantno dešavaju nove pjesme i ima more inspiracije. U stara vremena, Dobar pogled, Ajde znamo ajde da ne znamo, Lule, da ne nabrajam. Na koncertu u Nikšiću neke ćete čuti sigurno. Mi nismo zavisni od publike i medija, niti je uopšte muzika, ovo je umjetnost i samo su ljudi, koji ne razumiju, napravili da je i umjetnost kao trgovina. Što imaš bolji plasman, bolja ti je prodaja, moraš da praviš biznis planove. Ovo je nešto drugo, ovo su životni momenti pretvoreni u pjesmu, a nekad ih nose i stihovi drugih pjesnika. Svirali smo ljetos na Bedemu, pa na FIAT- u, a zatim i World fest u Tivtu, a u novembru smo imali koncert u Beogradu, u klubu Garaža, i tamo smo uglavnom svirali dosta novih momenata i bilo je baš odlično, rock’n’roll.

• Već sam istakla da svirate rijetko, a opet, svaki put je u pitanju neka važna priča u okviru koje se pojavite, neki bitan festival ili poseban prostor, povod. Postoje li momenti u toku svirki kad poželite da se sve to što se događa, međusobna interakcija na pozornici, komunikacija s publikom, rokenrol u širem smislu, da se sve to događa svakodnevno?

Sviramo, i nama se to događa od kad smo živi. Ali ne nastupamo često. Mi ne trgujemo muzikom. Jednostavno je jako teško organizovati koncert, ali dobro je da se dešava. Mnogo je sve primitivno u smislu funkcionisanja svega u današnjici, to sve ove tehnologije ne mogu da maskiraju, i ljudi su jako neuki i vrlo površno obrazovani i misle da su pare sve, a kad shvate da moraju da plate, onda se pretvaraju u neke stručnjake vaše struke i oni znaju kako je bolje... A sa takvima čovjek danas uglavnom mora da sarađuje. Žao mi je onih što moraju. Zapravo žalosno je da misle da je to put do publike, oni na taj način od sebe i svojih površnosti ne mogu da shvate i osjete pravu bitnost onoga šta stvaraju.

• Podgorica je vaša baza, ali kakve su reakcije sa drugih adresa, gdje vas sve zovu i gdje se odazivate?

Možemo reći da je Podgorica baza na neki način, ali grupno i pojedinačno se često mrdamo. Neki od nas su u Srbiji, Njemačkoj, neko u Kini, većina uglavnom ovdje. Rijetko nas ko zove, ali je jako lijepo što se ovih zadnjih puta potrefilo da je sve nekako i pričom i u duhu vezano... Bojanski performansi, pa koncerti Nikšić, Podgorica, Tivat, Beograd, i evo opet Nikšić u potkrovlju stare kuće.

• U petak svirate u žarištu bluesa, ne kao žanrovske odrednice, već kao načina na koji se živi muzika iznutra. Kakve uspomene imate na vaš posljednji nikšićki nastup i osjeća li jedan podgorički bend taj famozni punk rok senzibilitet koji prati nikšićku publiku?

Osvanuli smo na Bedemu, jer smo zadnji svirali na prvoj noći festivala. Bilo je malo publike, dosta intimno, prijateljski i svakako posebno. Kada govorimo o publici, vrlo je opipljivo, jer uglavnom je u pitanju kvalitetan pojedinac ili manja kvalitetna grupa kreativnih zdravorazumnika. Vjerujem da će u potkrovlju bluza biti oni koji vole rock’n’roll, ne kao žanr, nego kao život cjelosni. Svašta ljudi očekuju, žele da te uokvire i spakuju u nešto što je njima poznato, na šta su navikli, u ono što naslućuju... Treba se prepustiti, muzika je beskraj kojem mi, kao i mnogo čemu, dajemo neke naše odrednice kako bi se dodatno žigosali kao ovi što vole ono i ovi šta vole ono. Neverbalna komunikacija i pravila ponašanja nijesu umjetnost.