Tema
Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (34)
Pojavljivanje Spotifaja u regionu je dočekano, ni manje ni više, kao drugi dolazak Isusa Hrista na zemlju, što reče, u mojoj slobodnoj interpretaciji, Sara Renar u svojoj Fejsbuk objavi. Da li njegova pojava zavređuje toliku pažnu i da li su velika očekivanja zaista opravdana? Mišljenja su podeljena, pa nekima hajp oko Spotifaja zaslužuje sprdnju, neki totalno nipodaštavaju značaj njegove pojave, a neki, s druge strane, imaju prevelika očekivanja. Istina se, kao i obično, nalazi između dve krajnosti.
Nije „Spotify“ prva (uslovno rečeno) besplatna platforma za slušanje muziku. Odavno nam je dostupan Youtube, koji nije samo muzička platforma, ali se na njemu mogu naći skoro svi ikad izdati albumi, koji često nisu propisno složeni, nekad su nekompletni, a na platformu ih podiže kako ko stigne, od izdavača i samih umetnika do fanova, pa se naslovi u mnogo slučajeva dupliraju. Dakle, na Jutjubu vlada popriličan haos koji se još uvećava kad uzmemo u obzir algoritam preporuka, koji ume da bude nepredvidljiv. Tu je i „Bandcamp“, platforma za izvođače amatere, poluprofesionalce i, odnedavno, profesionalce (veliki broj nezavisnih izdavača otvorio je svoje „kanale“ na Bandcampu) na koju muzičari „podižu“ svoju muziku. Muzika se može besplatno preslušati, ali se može i kupiti putem softvera za prodaju koji je sastavni deo platforme. Cena može biti i „0“, „koliko daš“ ili koliko odrediš. Prodaje se i „merchandise“ (majice, posteri, stikeri…) tako da uz određeni procenat koji uzima sajt, artist može sa vrlo malo troškova u okviru platforme napraviti svoju malu „online“ prodavnicu.
Tu su i striming servisi kao što su već nekoliko godina u regionu prisutni „Deezer“, i odnedavno prisutni iTunes (od 20.04.2020). „Deezer“ koristim od kad se pojavio kod nas, pre 5-6 godina, pa o njemu mogu više da kažem. Pretplatom na Deezer (koju ja dobijam kao korisnik Telenor paketa mobilne telefonije) na raspolaganju vam je preko 50 miliona numera koje možete slagati u plejliste, puštati pojedinačno, ili kao albume. Postoji i „Deezer Flow“, koji automatski kreira plejlistu po vašim preferencijama (na osnovu žanrova koje izaberete a kasnije i na osnovu onoga što slušate). Jedini je problem što algoritmi bukvalno shvataju vaše unose, pa pošto je moj izbor omiljenih žanrova obuhvatio i folk (mislio sam na američki i engleski) često u svom „flow“u čujem Cecu i Karleušu. Koristim i Spotifaj već duže vreme (ne pitajte kako) pa imam prilično korisničko iskustvo. ITunes nisam koristio, ali od ovih koje jesam, Spotifaj mi se najviše sviđa. Skoro da se nije desilo da nisam našao album koji sam tražio (osim u jednom slučaju – John Hammond Jr./So Many Roads), sve je lepo složeno, po diskografskim izdanjima (albumi, singlovi, EPji), na stranici svakog izvođača najslušanije pesme su na vrhu, kvalitet zvuka je 320 kbps, najbolje što mp3 pruža. Sistem plejlista je vrlo dobro postavljen, pa možete praviti sopstvene, po bilo kom kriterijumu, možete koristiti plejliste drugih korisnika, kao i takozvane uredničke, koje prave urednici poznavaoci žanrova. I sve to besplatno.
Drugi deo mog obimnog teksta, u kome se bavim istraživanjem kada je nastala prva rok pesma odnosno prvi rok album, sledi u nastavku, a ukoliko već niste prvi deo možete pročitati OVDE.
Jun 1964. – Decembar 1965. (anti-stav, imidž loših momaka)
Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (33)
Praistorija roka
Ovoga puta baviću se temom koja je obrađivana hiljadu puta od hiljadu različitih autora, pitanjem svih pitanja kad se o rok muzici radi, a to je pitanje godine rođenja rok muzike. Uobičajeni tok razmišljanja na ovu temu ide putem detekcije prve rokenrol ploče koja je snimljena a to je prvi amalgam belačkog folk/kantrija i crnačkog bluza odsviran tako da se klasična bluz „dvanaestica“ svira brzinom kakvog blugras valsa. Nikada se u toj potrazi ne staje kod priznatih pionira rokenrola Elvisa Preslija, Čak Berija, Džeri Li Luisa, Litl Ričarda, već se kopa dublje, pa se stiže do ritmičnijih pesama žanrova koji su izvori rokenrola, kao što su, kao što već rekoh kantri i bluz ali i gospel, ritam i bluz pa i džez pravci džamp bluz i bugi vugi .
Postoji odlična kompilacija „The First Rock’n’Roll Record“ (3 CDs) koja se bavi temom prvih rokenrol pesama sa informativnim bukletom iz koga ću preneti ključne delove. Osnovna teza pisca teksta Dejva Hendersona, urednika magazina Mojo, je da je rokenrol nastajao postepeno, i kao ideja i kao konkretan žanr pop muzike. Sporadične pojave reči „rock“ i „roll“ na početku prošlog veka u istoj rečenici ili istom tekstu samo su pripremale javnost na ono što će tek uslediti. Te dve reči su bile eufemizmi koji su označavali seksualni čin, pre svega u bluz pesmama (kao u pesmi Triksi Smit iz 1922., „my man rocks me, with one steady roll“). Takođe su označavale i brzi ritam i pojavljivale su se u različitim muzičkim žanrovima, tokom cele prve polovine dvadesetog veka. Dakle, prvo se odomaćio naziv novog muzičkog pravca pa tek onda sam pravac.
Hajde da se podsetimo kako je sve to krenulo. Najjači pojedinačni uticaj svakako je bluz. Još od Čarli Patona i Tampa Reda u dvadesetim godinama dvadesetog veka, preko Roberta Džonsona i Big Džo Tarnera u tridesetim i Ti Boun Vokera, Sister Rozete Tarp i Artura „Big Boj“ Kradapa u četrdesetim polako se oblikovao zvuk koji je vodio ka rokenrolu. Bluzer koji je raščistio startnu ravan bio je Madi Voters, koji je svojim bendom uveo osnovni format rokenrol benda – gitara, bas i bubanj.
„Zašto je Dilan bitan“ (Why Dylan Matters) je knjiga Ričarda F. Tomasa, profesora klasične književnosti sa Harvarda, i, ne manje važno, velikog Dilanovog fana i poznavaoca njegovog dela. Budući objavljena posle dodele Nobelove nagrade Bobu Dilanu, ne čudi što predstavlja obrazloženje i opravdanje ove odluke koja je mnoge u prvom trenutku iznenadila. Naročito one elitiste koji su smatrali da popularna kultura, pa i muzika, nije u stanju da iznedri išta što ima trajnu vrednost. To su mahom ljudi koji poštuju konvencionalne vrednosti koje su usvojili od prethodnih generacija primajući ih „zdravo za gotovo“ i daleko su od pronalaženja novih vrednosti. To su ljudi koji u svom elitizmu ne „kapiraju“ da se svaka prava umetnost začinje na „ulici“ a ne u salonima i koncertnim dvoranama. Ričard Tomas je moju staru tezu o tome (koju sam poslednji put obrazlagao u uvodnom pasusu teksta o Dejvid Birnovoj predstavi „American Utopia“) ponovio maltene istim rečima, što me je, moram priznati, obradovalo. Sad bar imam na koga da se pozovem kad branim tu tezu. Još jedan odgovor je dao cenjeni profesor sa Harvarda – odgovor na optužbe za plagijat koje se Dilanu često upućuju. Besmislene, naravno. Ne može se poreći da Dilan često, čak veoma često, poseže za rečenicama koje je neko drugi već napisao, na engleskom ili na nekom drugom jeziku. On ih, međutim, izmešta iz originalnog konteksta i daje im sasvim drugo značenje. Dok se u naučnim radovima plagijatom smatra svaki niz od sedam i više istovetnih reči, u umetničkim delima situacija je malo komplikovanija. Citati i omaži su uobičajeni postupak (bez navođenja izvora), da i ne govorimo o intertekstualnosti. Intertekstualnost je, po definiciji iz Merriam–Webster rečnika, a u mom prevodu, „kompleksan odnos između (autorskog – prim.prev.) teksta i tekstova drugih (autora – prim.prev.) koji su uzeti kao osnova za kreiranje ili interpretaciju tog teksta“. Dakle, u prevodu na običan jezik – ako ste od Dilana uzeli neki stih i iskoristili ga u svojoj pesmi, morate taj stih staviti u funkciju svoje pesme koja će doneti nešto novo i/ili drugačije. U tom slučaju ne radi se o plagijatu već o intertekstualnosti. Pojam „intertekstualnost“ se prvi put javlja 1975. Tomas daje primere za takav postupak iz Dilanove pesmarice. Ne bih da zamaram, samo ću pomenuti pesme kao što su „Early Roman Kings“ (Homer), „Lonesome Day Blues“ (Vergilije), „Don’t Think Twice“ (Ovidije), „Highlands“ (Robert Berns), „When the Deal Goes Down“ (Henry Timrod), „Chimes of Freedom“ (Rembo).