Tema
Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (43)
Nova knjiga odskorašnjeg nobelovca Boba Dilana čekana je sa velikim nestrpljenjem tim pre što je prethodna, Hronike, prvi deo (Chronicles, Vol.1), izašla davne 2004, dakle pre nego što je dobio Nobelovu nagradu. I kada je najzad stigla ipak je bila, u neku ruku, iznenađenje. Dilan nas je opet bacio u razmišljanje! Kad se pročulo kako će se zvati, i kako će biti koncipirana svako od nas je u svojoj glavi pravio spisak pesama koje će se naći u njoj. Sigurice su bili Vudi Gatri, Robert Džonson, Čak Beri, Bo Didli, Badi Holi, pa onda njegova generacija, Koen, Džoni Mičel, The Band, Byrds, Jefferson Airplane, Dženis Džoplin, Nil Jang, Kris Kristoferson, svakako neko sa folk scene šezdesetih kao Džoan Baez, Odeta, Dejv Van Ronk, Miki Njuberi… Međutim, ništa od svega toga. Čak polovinu njegovog izbora čine pesme nastale pre početka njegove muzičke karijere, dakle, pre kraja pedesetih godina. To su pesme iz njegovih formativnih godina, većinom pop pesme iz „Velike američke pesmarice“ i rokenrol numere. Drugu polovinu njegovog izbora čine pesme iz šezdesetih i sedamdesetih, koje su žanrovski raznovrsnije, pa se može čuti soul/R&B, kantri/folk, bluz, rok, pa čak i pank. Od kraja sedamdesetih na ovamo nema nikog osim Vorena Zivona iz 2003. Izvođači su podjednako šaroliki. Ima velikih zvezda, ima relativno poznatih imena, ali ima i potpuno nepoznatih čak i onima koji ozbiljno prate muzičku scenu. Ima originalnih pesama, ali ima i obrada.
Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (42)
„Mi smo za Bej Siti Rolerse ono što su Stounsi bili za Bitlse“ reče menadžer Sex Pistolsa Malkolm MekLaren u jednoj sceni serije „Pistol“ i ostade živ. Ne znam da li bih ja ostao živ da tako nešto ustvrdim pred svojim urednikom, ali rečenica, kad je gledam iz ove perspektive, ne može biti pogrešnija. Ne zbog pogrešno postavljene proporcije, jer proporcija manje-više stoji, već zbog nesagledavanja šire slike. Naime, i Pistolsi i Bej Siti Rolersi i Stounsi i Bitlsi su u stvari svi deo iste čorbe, i to čorbe koja prima sve i apsorbuje sve, a to je čorba popularne kulture. Ko je tu bolji a ko gori, ko je pametniji a ko gluplji, ko je uticajniji a ko manje uticajan, sve su to pitanja čiji odgovori zavise samo od ugla posmatranja, a nikako od suštine stvari (ako se suština stvari uopšte može dokučiti). Serija ne daje odgovor da li su Pistolsi autentična pobuna ili marketinški proizvod, niti taj odgovor iko može da da. Fakti kažu da odgovor kao što rekoh zavisi od ugla posmatranja. Ako posmatramo iz ugla Vivijen Vestvud i Malkolma MekLarena, onda su marketinški proizvod, ako posmatramo iz Rotenovog i Džounsijevog ugla, onda je to čista nepatvorena anarhija. Pošto je serija rađena na osnovu memoara gitariste Pistolsa Stiva Džounsa „Lonely Boy: Tales From a Sex Pistol“, njegov ugao je najprisutniji, a to je ugao mladića koji je funkcionalno nepismen, odbačen od porodice, prepušten samom sebi od ranog detinjstva, ogrezlog u promiskuitetu, krađi i tuči – to je ugao emocionalno oštećenog dečaka koji se bori za prosto preživljavanje. Anarhija koja hoda na dve noge! Lidon je svakako sofisticiraniji (taj pridev je na prvi pogled tako teško povezati sa njim), ali ni on nije bio manje oštećen - bio je osetljiv dečak iz porodice siromašnih irskih emigranata koji je vaspitanje sticao na ulici i to kao „jebena“ strana. Bubnjaru Polu Kuku i basisti Glenu Matloku su u startu bile podeljene za nijansu bolje karte, ali samo za nijansu bolje. Da ne govorimo o ortaku Džonija Rotena iz predmuzičkih dana, Sidu Višizu, koji je na basu zamenio Matloka, taj je sam rekao da neće doživeti dvadeset i prvu i bio je u pravu.
Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (40)
Pesma „In corpore sano“ se pojavila kao deo Triptiha (NOBL, In corpore sano, Mekano) 22 februara ove godine na jutjub kanalu Zemlje gruva, Konstraktinog prethodnog benda. Koncept „Triptiha“ su osmislile Konstrakta, Maja Uzelac i Ana Rodić. Autori muzike su Ana Đurić Konstrakta i Milovan Bošković. Režiserka videa Maja Uzelac. Poslata je na izbor za našeg predstavnika za Pesmu Evrovizije i tamo ubedljivo pobedila. Tako je sve počelo…
Konstrakta je zaista podigla region na noge. Ne sećam se da je neka pesma toliko uzburkala duhove u zemljama koje su nekad bile Jugoslavija. Ovaj tekst će pokušati da odgovori na pitanje zašto je izazvala tako burne reakcije, i pozitivne i negativne.
Pesma „In corpore sano“ je politička pesma. Tačnije rečeno, a da ostanemo na latinskom, suprapolitička. Objasniću. Obična politička pesma bi se bavila nekim segmentom društvenog života i propagirala bi vrednosti koje se konfrontiraju sa većinski prihvaćenim, ili bi povlađivala većinski prihvaćenim vrednostima. Ima konfrontacije na jednom nivou ove pesme (zdravstvena knjižica – socijalno osiguranje) ali to nije glavna poenta. Glavna poenta je iznad politike (zato „suprapolitička“), a to je prepuštenost pojedinca u savremenom svetu samome sebi (…srce samo kuca…), to jest dovođenje liberalne paradigme do apsurda, a manifestacija tog apsurda je prekarijat. Prekarijat je prećutni sporazum liberala i kapitala prema kojem se slobodna individua u ime slobode svojevoljno lišava stečenih kolektivnih prava, kao što su zdravstveno i penzijsko osiguranje, topli obrok, plaćeni prevoz. Da li se sve ovo može iščitati iz jedne pop pesme, pitanje je sad? Može, ako se čovek udubi i politički razmišlja, ali to se teško može očekivati od prosečnog slušaoca Pesme Evrovizije. Taj će ostati na površnim asocijacijama na COVID pandemiju i možda smatrati da je taj pristup passe, jer pandemija prestaje da bude tema (što ne znači da prolazi). Tako će i tumačiti čin pranja ruku kao epidemiološku meru, a ne kao simbolično pranje ruku od svega što nas okružuje a što nam se ne sviđa.
To pranje ruku je modus operandi generacije kojoj pripada Konstrakta (ne znam kojim slovom abecede je imenovana ta generacija). Ta generacija živi izolovana u svom, rekli bismo, paralelnom svetu koga ne dotiču teme i problemi prethodnih generacija. Ta generacija se ne bavi nacionalnim interesom, niti politikom u užem smislu (izbori, stranke) već se, na prvi pogled sebično, bavi pre svega sobom i svojim bitisanjem u ovome svetu. Reklo bi se da su samodovoljni pa i sebični kad ne bismo znali da je mnogo sebičnije prema sledećim generacijama raditi ono što su radile i još uvek rade generacije koje su joj prethodile. Njihova će, oslobođena nacionalnih mitova i nametnutih istorijskih predodređenosti, ako ne bude i ona zavedena, za svoju decu obezbediti nekakav normalniji život. Pod jednim uslovom, da ne zloupotrebe tu slobodu koju su stekli.
The Beatles: Get Back (dokumentarni film/mini serija)
The Beatles: Let It Be (5 CD Boxset)
Događaj meseca, godine, a za neke moje prijatelje i dekade je svakako, bar što se muzike tiče, prikazivanje osmočasovnog dokumentarnog filma “The Beatles: Get Back” režisera Pitera Džeksona na “Disney +” kanalu, sastavljenog od materijala koji je snimio Majkl Lindzi-Hog januara 1969. godine, u vreme snimanja pesama koje će završiti na njihovom poslednjem objavljenom, a pretposlednjem snimljenom albumu “Let It Be”,i priprema za njihov poslednji koncert, onog na krovu Epl studija u kome su snimali. Lindzi-Hog je mali deo tog materijala iskoristio za svoj dokumentarni film „Let It Be“, koji je izašao odmah posle izlaska istoimenog albuma, u maju 1970. Koncepciju koju je primenio Lindzi-Hog („kao muva na zidu“, tj snimanje bez rediteljskog upliva) primenio je i Džekson u svom filmu u tri nastavka, formalno mini seriji.