Tema

Toma protivu Plišanog podzemlja (povodom dva aktuelna filma)

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika: Promišljanje (38)

Ko će normalan povezati Tomu Zdravkovića i The Velvet Underground? Niko! Ne bih ni ja da se nisu sami povezali. Sticajem okolnosti, oba filma sam gledao istog dana, prvo dokumentarac Toda Hejnsa pa “Tomu” u režiji Dragana Bjelogrlića. To mi se poređenje samo nametnulo odmah posle odgledana oba filma. Shvatio sam da su oba ta muzička entiteta, inače vrlo visoko pozicionirana u mom muzičkom panteonu, dve krajnje tačke mog muzičkog ukusa. Shvatio sam i da do njihovog međusobnog obračuna mora doći, ako ni zbog čega drugog, onda da bih ja razrešio neke svoje dileme.

S jedne strane ringa stoji The Velvet Underground, avangardna njujorška muzička grupa koja je postala vidljiva zahvaljujući Endiju Vorholu, pop-art umetniku koji je s njom imao veze utoliko što ju je po rečima njegovog menadžera Pola Morisija više promovisao nego menadžerisao (vidi knjigu „Richie Unterberger: The Velvet Underground: White Light/White Heat“, strana 64) i to tako što ju je ubacio u svoj multimedijalni pop-art šou „Exploding Plastic Inevitable“ u svom „Factory“ studiju, naravno bez ikakvog Vorholovog upliva u muziku benda, jer njega muzika kao medij nije ni zanimala. Oni su po Endiju trebali da budu samo jedna komponenta multimedijalnosti i da po mogućstvu prave što veću buku (ovaj poslednji komentar je moj, ali proizlazi iz onoga što sam video u filmu “The Velvet Underground”!). Treba reći radi onih koji bi mogli izvesti pogrešne zaključke zbog pominjanja Vorholovog imena koje je neraskidivo vezano za termin pop-art, da Velveti nisu imali baš nikakve veze sa pop-artom, pravcem u vizuelnim umetnostima koji je proslavio Vorhola. Oni su bili upravo sve suprotno od simplifikovanih, pastelnim bojama obojenih pop-art remek-dela koja su, uprkos ironiji prisutnoj u djelima najistaknutijih predstavnika, ipak veličala kapitalistički konzumerizam (ili nisu? kao što stavlja pod sumnju Rolan Bart). Velveti su došli sa mračne, komplikovane strane, sa margine muzičkih kretanja, praktično iz podzemlja, i doneli muziku kakva do tada nije postojala.

Sa druge strane ringa je Tomislav Toma Zdravković, iz sela Pečenjevce, opština Leskovac, čovek iz naroda, koji je pokupio sve vrline i mane tog naroda iz koga potiče (i te, danas nepostojeće, zemlje u kojoj je odrastao).  Pevač šlagera i kafanskih pesama. Romantik, boem, ženskaroš, sklon piću i kockanju. Čovek koji svoju slobodu nije ograničavao slobodom drugih, čak i sebi najbližih ljudi. Čovek koji je umeo da napiše pesmu, muzički sasvim konvencionalnu, sličnu mnogim drugima, ali pesmu koja ima nešto u melodiji, tekstu ili načinu pevanja što može da dodirne ljudsko srce i dušu. Posebno onu nesrećnu. Nije Toma doš’o iz svile i kadife (iliti velveta, na engleskom) – i on je dotak’o dno života, gazio je on po srči bosanskih kafana, budio se mamuran u naručju nepoznatih žena, u jednom danu zarađivao mnogo i tokom večeri gubio sve. Verujem, na kraju krajeva, da nije baš neka velika razlika između njujorške heroinske tame i one alkoholne u balkanskim gudurama. Dakle, govorimo o dva čoveka sličnih godišta sa sličnim trnovitim putem do slave a i početak njihovih pravih karijera se poklapa jer i Lu Rid (i društvo) i Toma negde sredinom šezdesetih postaju vidljivi na muzičkim scenama Njujorka odnosno Jugoslavije, s tim što retko ko u to vreme uviđa njihov značaj. Mrtva trka, reklo bi se, ili, ista polazna pozicija.

Žene u popularnoj muzici 1970-ih (I deo) -Džoni Mičel

Rate this item
(0 votes)

Džoni Mičel: Žena razuma i osećanja ili

Don Huanova lakomislena kći

*****

Tell those girls that you’ve got German measles

Tell those girls that you’ve got germs

Tell those girls that you’ve got Joni

She’s coming back home.

(Blue Motel Room, Hejira, 1976)

*****

„Kad se prašina slegne, Džoni Mičel bi mogla da ostane najvažnija i najuticajnija osoba ženskog pola koja je snimala ploče u drugoj polovini dvadesetog veka“. Ovom pomalo rogobatnom formulacijom (koja na engleskom zvuči daleko bolje – female artist), urednik „AllMusic Guide“-a Riči Unterberger je, pretpostavljam, imao nameru ne samo da istakne kvalitet i značaj njenog dela, već i žanrovsku širinu koju svojim stvaralaštvom „pokriva“ junakinja ovog teksta. Iako se na folk sceni pojavila krajem šezdesetih,  ova Kanađanka je „procvetala“ početkom sedamdesetih postavši do kraja te decenije jedna od najznačajnijih autora rok muzike uopšte, pa će se zato tekst koji otvara priču o ženama u rok muzici sedamdesetih godina XX veka baviti samo njom.

Gore navedeni stihovi pesme „Blue Motel Room“ sa albuma „Hejira“ nisu tu slučajno. Oni govore o dve teme najvažnije za Džoni Mičel – interpersonalnim odnosima i putovanju. Pesme o interpersonalnim odnosima su bitan deo Džoninog opusa, bilo da se radi o odnosu sa partnerima, prijateljima ili kćerkom datom na usvojenje. Pesme s puta su još važnije, bilo da se radi o stvarnom ili spiritualnom putu o kome peva ali i o „bivanju na putu - on the road“ kao jednoj od najvažnijih mitologema rok muzike. Izvor i ishodište svih tih puteva puta je sloboda, koja je za Džoni Mičel početak i kraj svega.

Po-etika Đorđa Balaševića

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika: Promišljanje (36)

Prvi i poslednji pasus ovog teksta nastali su dan posle smrti Đorđa Balaševića, kao plod namere da mu napišem „In memoriam“. Ono između je pisano relativno hladne glave kao pokušaj da dam kritički osvrt na njegovu bogatu muzičku karijeru (književnom i filmskom se nisam bavio), koja svakako, i po obimu i po značaju, zaslužuje knjigu koju će napisati neko kompetentniji od mene. Dok se to ne dogodi, od mene imate ovo…

Đorđe Balašević (1953-2021)

Kažu neki, Jugoslavija je nestala Đoletovom smrću. Lažu! Pre će biti da je Đoletovom smrću potvrđeno da Jugoslavija još uvek postoji. Ne ona silom stvorena, ni ona silom održavana, već ona imaginarna, povezana nevidljivim nitima našeg zajedničkog jezika, zajedničkim uspomenama, sećanjima na bolja i srećnija vremena i činjenicom da ćemo, ma u koliko se državica podeliti i dalje živeti jedni pored drugih i govoriti jezicima izvedenim iz istog korena. Nije to  ona Jugoslavija za koju je američki predsednik Vudrou Vilson na mirovnoj konferenciji u Versaju rekao Kralju Aleksandru: „napravili ste Jugoslaviju, sad napravite Jugoslovene“. Nema potrebe praviti Jugoslovene – oni su postojali i onda, postoje i sada i to ne samo kao geografska odrednica. To je nešto što nijedan političar, ma koliko se trudio, neće moći da promeni. I evo ih, izmileli su na ulice i trgove širom te odavno nepostojeće zemlje, od Pule do Skoplja, da odaju poštu svom heroju.Ta, fiktivna Jugoslavija je i pre nego što je nastala imala svog ambasadora i svoje stanovništvo. Ambasador se zvao Đorđe Balašević a stanovništvo se referendumski izjašnjavalo o pripadnosti toj zemlji tako što je poslednjih četrdesetak godina kao na hodočašće išlo na njegove koncerte. Jeste, opevao je on mnoge gradove te imaginarne države, učinivši je jedinom čije je međe crtao pesnik uz pomoć toponima iz tekstova svojih pesama. Nije to jugonostalgija, kako se često s nipodaštavanjem naziva, već je to nostalgija za normalnošću, u najširem smislu reči. Đole nije bio pesnik „običnog čoveka“, jer baš taj obični čovek - prvi komšija, kolega s posla, prijatelj iz detinjstva – u smutnim vremenima se pretvara u oruđe boraca za nacionalna prava i čini zločine za koje nismo ni sanjali da je u stanju da učini. Đoletovo „pleme“ je drugačijeg kova, to je pleme dobronamernih ljudi, koji bi samo da žive svoje jedine živote, i to što je moguće pozitivnije.

*****

Bitlsi i ja: moj izbor dvadeset najboljih pesama

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (35)

Dobro ste primetili da je naslov teksta parafraza filma Gorana Markovića “Tito i ja”. Ne mogu reći da sam ikada obožavao Bitlse toliko koliko je Tita obožavao dečak Zoran, glavni junak Markovićevog filma ali je živa istina da je jedna od prvih ploča koje sam ikada sam svojim rukama pustio na plastičnom “Telefunken” mono gramofonu (to su oni sa jednim zvučnikom, koji se, kad se zatvore, mogu nositi kao kofer) ploča Bitlsa, koju ću otkriti pri kraju teksta, kad (i ako) dođete do broja jedan. Bitlsi su, dakle, bili zvučna kulisa mog ličnog filma “Tito i ja” iz koga vredi zabeležiti epizodu iz petog razreda osnovne škole, kada sam , kao odličan učenik sa primernim vladanjem odabran da, na lokalnoj proslavi Dana mladosti, nosim Titovu štafetu. Te, 1969 godine, bilo je prilično napeto u tadašnjoj nomenklaturi vlasti: studentski nemiri iz prethodne godine i posledično preispitivanje socijalističkih vrednosti doveli su do međusobne podozrivosti članova Saveza komunista pa su svi tražili dokaze o pravovernosti, o čemu jedan desetogodišnji dečak poput mene nije imao pojma. Zato nisam razmišljao o reperkusijama mog odbijanja da nosim štafetu po mene i moju okolinu (pre svega oca, koji je bio član SKJ). Da, baš to sam uradio – odbio da nosim Titovu štafetu, i to čvsto i nepokolebljivo, poput kakvog zadrtog revizioniste reakcionara. Nisu pomogla ni ubeđivanja dobrog profesora srpskog jezika Ištvana Kočiša, mog razrednog starešine, nisu pomogle ni pretnje direktora, ni molbe roditelja – ja sam ostao na svom čvrstom stavu da štafetu neću nositi. Zrenjanin je mala sredina, pa se pročulo o tom incidentu. Tatu su “ribali” na partijskom sastanku, toliko da je morao da posegne za svetlom revolucionarnom prošlošću svoga oca i dede, mamu su popreko gledali u preduzeću u kom je radila, komšije su nas sažaljivo gledale (“Šta im je to trebalo?!?”) ali ja nisam popuštao. Neću pa neću!

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio