Kantri i njegove izvedenice hilbili i blugras ne zaostaju mnogo. Bob Vills i Klod Kejsi tridesetih , Bil Monro, Tenesi Erni Ford, Henk Vilijams i The Delmore Brothers četrdesetih, Arki Šibli pedesetih su, između ostalih, svirali nešto što je moglo biti preteča rokenrola. Ritam i bluz (Amos Milburn, Vil Bredli, Andrews Sisters, Čarli Grejsi) i bugi-vugi (Pajntop Smit, Pi Vi King) su takođe bitno doprineli nastanku rokenrola. Iz džeza i pop muzike prve polovine dvadesetog veka mogu se izvući pesme koje su sadržavale deo budućeg rokenrol kanona. Da ne detaljišem previše, ali ima preko sto pesama iz pobrojanih žanrova nastalih pre 1950 koje bi se mogle nazvati pretečama rokenrola. Po mom sudu, prve prave rokenrol pesme potiču iz 1946/7 – „That’s All Right (Mama)“ Artur „Big Boj“ Kradapa i „Good Rockin’ Tonight“ Roja Brauna ali pre u bržoj, energičnijoj verziji Vajnoni Harisa. Interesantno je da su to bila prva dva Elvisova singla, izdata 1954. U Elvisovom izvođenju te pesme su nesumnjivo rokenrol pesme pa zašto to ne bi bile i u originalnom izvođenju u prvom, odnosno prvoj obradi u drugom slučaju, tim pre što se ne razlikuju mnogo od Elvisovih kavera.
Priča o rokenrolu koja je usledila je dobro poznata, čak sam i ja o njoj pisao OVDE (pogledaj podnaslov: Prvi čin – 03.02.1959. Pogibija Badi Holija u avionskoj nesreći). Tu ipak nije bio kraj. Kako sam nagovestio u tom tekstu, takozvana „Britanska invazija“ je spasla rokenrol početkom šezdesetih. Počela je 1964. godine, kao bumerang koji se vratio na mesto odakle je upućen. Naime, britanske grupe koje su činile glavninu invazionih snaga, poput The Beatles, The Rolling Stones, Kinks, Animals su nastale kao direktna posledica uticaja Čak Berija, Litl Ričarda, Karl Perkinsa, Džeri Li Luisa, Badi Holija i drugih američkih rokenrol muzičara. Interesantno je da su rokenrol u Americi preuzeli notorni pop izvođači poput Pet Buna, Bobi Vija (Bobby Vee) i Riki Nelsona koji su sasvim otupeli njegovu oštricu pretvorivši ga u benigni šlageraj. Zato je britanska invazija bila toliko uspešna. Britanci su bili energičniji i „tvrđi“, posebno oni koji su se više oslanjali na bluz i R&B (The Rolling Stones, Animals, Kinks) mada su i oni više orijentisani ka popu (The Beatles, Herman’s Hermits, Dave Clark Five) izbegavali da budu preslatki. Međutim, i pored nespornog kvaliteta to je i dalje u tom trenutku bila dvodimenzionalna pop muzika bazirana na rokenrolu ili njegovim roditeljskim žanrovima. Dve dimenzije o kojima govorim su muzika i tekst. Muzika je jednostavna, nepretenciozna, tekstovi su još nepretenciozniji. Govore skoro isključivo o ljubavi, ređe srećnoj, mnogo češće nesrećnoj, i svim varijantama ljubavnih zgoda i nezgoda. Dobar primer za to je album The Beatles – A Hard Day’s Night.
I dalje je to bez sumnje pop muzika koja je pravljena sa osnovnom idejom da se dobro proda – da zauzme vrhove top lista. Mada, činjenica da se na tom albumu nalaze samo originalne Lenon/Makartni kompozicije ukazuje da se nešto „iza brda valja“ što bi rekli naši stari. Konkurenti The Beatles iz tog vremena su te, 1964., izdali svoje debitantske albume. The Rolling Stones su se, recimo, mnogo više oslanjali na čakberijevski rokenrol nego The Beatles koji su inspiraciju crpeli iz ženskih vokalnih grupa tipa Ronettes, bičbojsovskih harmonija i produkcije Fila Spektora. The Kinks su snimili „You Really Got Me“ za koju kažu da je prva hard rok pesma, a ja bih rekao možda i prva prava rok pesma uopšte. Rej Dejvis je, kad se podvuče crta, možda najbolje od svih kroz svoje pesme opisao englesku kulturu i način života. Mada su The Kinks na početku svoje karijere kao i sve druge grupe „Britanske invazije” bili pod ogromnim uticajem američkog ritam i bluza i ranog rokenrola, Dejvis ih je brzo izvukao iz tog šablona. Već gore pomenutim trećim singlom udaljio udaljili su se od već pomalo dosadnog „Mersey beat“ zvuka, da bi kasnijim izdanjima dodao u smešu i britansku mjuzik hol tradiciju, folk pa i kantri. Tekstovi pesama koje je napisao su bili inteligentni i sadržajni, sa posebnim smislom za detalj. Međutim, prvi album Kinksa, na kome je pored „You Really Got Me“ bilo još jedan Dejvisov klasik, „Stop Your Sobbing“, je bio vrlo neujednačen, a polovinu pesama su činile obrade R&B hitova izvedene manje ubedljivo od Stounsa pa i od Bitlsa.
Ni album „Kinda Kinks“ iz sledeće, 1965. koji je urađen u žurbi, između turneja, nije bio konzistentan, iako se vidi napredak u Dejvisovom songrajtingu. On će definitivno procvetati kao autor u drugoj polovini šezdesetih, u godinama u kojima je rok muzika snažno stupila na scenu. Dilan je te 1964. bio folk muzičar (The Times They Are A-Changin’ i Another Side of Bob Dylan) koji još uvek (bar javno) nije pokazivao tendencije da postane nešto drugo. Još jedan folk akt je te godine izdao debi album – legendarni Holy Modal Rounders koji su iskoračili iz dotadašnjeg dominantnog folk obrasca. Džez je bio u punoj snazi (hard bop, post bop) kao i soul (Otis Reding, Sem Kuk). Džoni Keš sa svojim rokabilijem/kantriijem je bio na vrhuncu popularnosti (I Walk The Line). Da se videti da su svi žanrovi popularne muzike bili na broju, živi i zdravi. I onda – dolazi še’set peta!
Susret u Delmoniko Hotelu
Ipak, pre toga, 28.08.1964. dogodio se susret koji će simbolično označiti nastanak rok muzike. Mesto susreta je Delmonico Hotel, na uglu Park avenije i 59-te ulice. Čovek koji ga je organizovao: Al Aronovic, novinar, zajednički prijatelj učesnika. O njemu će u ovom tekstu još biti reči. Učesnici susreta: Bob Dilan s jedne i Džon, Pol, Džordž i Ringo s duge strane. Dilan je bio naoružan sa nekoliko džointa koje je velikodušno podelio sa četvoricom mladih, nevinih (bar sa tog aspekta) Liverpudliana. Ove je to, onako nenaviknute, totalno izbacilo iz koloseka, posebno Ringa koji se na kraju, pošto nije bio upoznat sa dobrim običajem kruženja džointa, već ga je sam „iz cuga“ popušio, obeznanio. Ostali su se ludirali po sobi, dok je Dilan urlao u telefonsku slušalicu; „Haloo, ovde Bitlmanija!“. To što su pili vino nije pomoglo da ludilo bude manje. Kad se sa ove distance gleda, opis tog susreta je sublimacija onoga što rok jeste za same rokere. Pošto ostavimo dubokoumna razglabanja i ego-tripove publici i kritičarima, ostaje neobuzdano zajebavanje uz pomoć ovog ili onog stimulansa.
Taj istorijski susret, kao što se da videti, nije doneo muzičku saradnju, čak ni ozbiljniju razmenu mišljenja, ali sama činjenica da se dogodio govori nam da je imao veliki značaj, ne samo za aktere, nego i šire. Znajući za Dilanovu aroganciju i mrzovoljnost, ne verujem da je mnogo puta u životu otišao nekom „na noge“ da ga upozna. Čak je Elvisa, koga je kao mlad obožavao, odbio da upozna negde sredinom šezdesetih, uz obrazloženje da ovaj to, svojom trenutnom filmskom i muzičkom karijerom, ne zaslužuje. Međutim, u ovom slučaju hteo je da vidi momke koji su zaludeli čitav svet. Čime? Frizurama i električnim gitarama! Naravno, i pesmama, ali pesme su pevali i drugi pa nisu proizveli takav haos. Verovatno je u sebi likovao kad je shvatio da oni do tada nisu probali marihuanu a on je mislio da jesu, na osnovu dela stiha iz pesme „I Want To Hold Your Hand“ koji kaže „…I can’t hide“ koji je on pogrešno razumeo kao „…I get high“. To mu je davalo određenu prednost kao što je daje svakom onom koji nekoga nešto „uči“. A mogao je, kao što kaže šala koja kruži internetom, i da nešto zaradi, tako što će im naplatiti te džointe na kraju balade. Bitlsi, koji su bili na vrhuncu popularnosti sa sedam uzastopnih No.1 hitova na vrhu Bilbordove top liste, da nisu želeli ne bi se sastali sa njim. I oni su iz tog susreta hteli da izvuku nešto za sebe.
Treća dimenzija
Šta je ko tu dobio (a očigledno je da su obe strane samo dobile, nikako izgubile) lako se da zaključiti iz njihovih ploča izdatih posle ovog susreta. Dilan je imao sadržaj, jer folk koji je izvodio je uvek bio krajnje politizovan, još od Vudi Gatrija, i ispunjen značenjem, ali nije imao formu kojom će osvojiti svet. Formu je dobio od Bitlsa, formu rokenrol benda, sa svim onim što je prati. Marketing, imidž, odnosi sa javnošću… Bitlsi su formu imali – dve gitare, bas i bubnjevi rok benda, sasvim nove, moderne frizure koje su sami izmislili, razrađen imidž „dobrih momaka“ kao kontrapunkt Roling Stounsima koji su bili „loši momci“, ali sadržaja je tu falilo. Blago rečeno banalne (zlobnici bi rekli stupidne) ljubavne pesme nisu njihov uticaj mogle proširiti dalje od uspaljenih tinejdžerki koje su ih svuda pratile, a oni su želeli mnogo više od toga. Jasno je da je svaki od aktera tog susreta dobio ono što mu je nedostajalo. Moram još jednom da naglasim da je susret imao samo simbolično značenje, jer bi se obostrano preuzimanje moglo obaviti i bez njega. Do susreta je ipak moralo doći da bi se nedvosmisleno pokazao trenutak u vremenu kada se dvodimenzionalni rokenrol (sećate se, muzika i tekst) dodavanjem treće dimenzije – konteksta – pretvorio u rok. Dakle – muzika, tekst i kontekst. Sveto trojstvo rok muzike.
Pošto je prevod reči „kontekst“: „smisao“ ili „sadržaj“; jasno je šta pravi razliku između rokenrola koji ipak, uz sve ograde, pripada pop muzici čiji je prevashodni cilj zabava i roka, koji ima još jednu dimenziju čija je najbolja definicija do koje sam ja uspeo da dođem baš ta – uz muziku i tekst tu je i kontekst odnosno smisao/sadržaj. Čak mi se više sviđa reč kontekst koja u srpskom jeziku ima šire i manje specifikovano značenje nego što imaju reči „smisao“ i „sadržaj“. Sličnu definiciju je dao i Greg Kot iz Čikago Tribjuna koji je rekao (u mom nedoslovnom prevodu) otprilike ovako: „rokenrol“ je stil popularne muzike koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama pedesetih godina (XX veka, prim.prev.), da bi se sredinom šezdesetih razvio u sveobuhvatniji internacionalni stil poznat kao „rok muzika“, koja se ipak i dalje često nazivala „rokenrol“ (u originalu: "rock and roll" refers to a style of popular music originating in the U.S. in the 1950s prior to its development by the mid-1960s into "the more encompassing international style known as "rock music," though the latter also continued to be known as rock and roll.").
Dakle, dodavanje konteksta, smisla, sadržaja dodaje tu treću dimenziju koja se najlakše može objasniti onom marksističkom pričom o bazi i nadgradnji gde su u našem slučaju baza muzičari koji izvode rokenrol pesme a nadgradnja je umetnost koja nastaje u tom procesu. Kod ranog rokenrola bi po toj priči dominirala baza (čuli ste za bazični rokenrol?) to jest muzičari koji izvode svoje pesme, a nadgradnja (rezultat njihovog izvođenja) bi zavisila isključivo od baze. To bi bio primer redukcionističke estetike (Đerđ Lukač, Plehanov). Rok muzika je, pak, primer neredukcionističke estetike o kojoj su najviše govorili Teodor Adorno i Hajnc Pecolt (Heinz Peatzoldt). Nadgradnja, to jest umetnik, određuje kako će se izvesti pesma, ko će je izvesti, kojim sredstvima za proizvodnju (studiji, instrumenti) i na koji način. Kao i možda ono najvažnije – kakvu će poruku preneti publici. Kao što se može zaključiti, rok muzika nastaje onog trenutka kada su se dotadašnji izvođači pesama (koje su mogli, a i nisu morali, sami komponovati) osvestili kao umetnici koji žele da ceo kreativni proces imaju pod kontrolom. Dakle, ne determiniše baza nadgradnju, već obrnuto.
Hronologija
Vreme je da pređemo na hronologiju događaja koji su po principu „jedna stvar vodi drugoj“ doveli do nastanka roka. Govorimo dakle o stvarima koje su rokenrolu dodale treću dimenziju. Podnaslovi govore o vremenskom periodu tokom kojeg su snimani albumi (da bi se istakao sinhronicitet – bezuzročna povezanost po Jungu) a u zagradama su izvučeni delovi mozaika čijim se sklapanjem dobila rok muzika kakvu danas znamo.
Jun 1964. – Januar 1965. (studio kao dodatni instrument, kontrola kreativnog procesa)
01.03.1965 izašao je album grupe The Beach Boys „Today!“ koji je bio manje-više sličan bilo kom prethodnom albumu te grupe a opet suštinski različit. Bila je to, kao i na prethodnih sedam albuma grupe The Beach Boys, pop muzika koja je dobro išla uz surf sa kalifornijskih plaža koja se bazirala na ranom rokenrolu Čak Berija i vokalnim harmonijama braće Vilson. Te harmonije koje su ih proslavile vode poreklo od takozvanih barbershop grupa (grupa iz berbernice) četrdesetih godina, od kojih je The Four Freshmen najpoznatija, koje su se sastojale od vodećeg vokala, basa, tenora i baritona, a pripadale su žanru vokalnog džeza. Ni uticaj doo-wop grupa u muzici Bič Bojsa se ne sme zanemariti, mada je doo-wop stil vezan prevashodno za „crne“ izvođače. Nije, dakle, sama muzika ta koja je učinila da se ovaj inače odličan album nađe u ovom tekstu, već činjenica da je ovo, koliko sam uspeo da utvrdim, prvi album u istoriji popularne muzike koji je kreativno čedo jednog čoveka – Brajana Vilsona. On je komponovao, napisao većinu tekstova i producirao album što je bila potpuna novina do tada nezabeležena u pop muzici. Album je osmišljen u glavi Brajana Vilsona i realizovan uz njegovu potpunu kreativnu kontrolu, naravno, uz učešće članova grupe i više od 30 saradnika. Ne treba smetnuti s uma da je Brajan Vilson u leto 1963., kada je album sniman, imao tek 21 godinu.
Bio je još jedan ranije, „Surfer Girl“ iz 1963, na kome je Brajan Vilson imao potpunu kreativnu kontrolu, ali se taj kao temama bavio isključivo surfom i automobilima, pa nije bio dovoljno ličan. Treba napomenuti da totalna kreativna kontrola nije neophodan uslov da bi se neka muzika nazvala rokom. Nije ni dovoljan uslov - takvu kontrolu genijalan pojedinac može imati i u drugim žanrovima muzike – niti je ona poenta sama po sebi, Ona samo svedoči o povećanoj samosvesti kod pojedinih delatnika u pop kulturi. Postali su svesni uticaja koji mogu imati na društvo u celini, ne samo na svoje obožavaoce.
Kao što rekoh, jedna od ključnih osobina roka je da je ličan. Znate onu istinitu anegdotu kad su pitali Dilana i Makartnija povodom osvajanja prvog i drugog mesta na listi najboljih songrajtera svih vremena u izboru magazina „Rolling Stone“: koja je osnovna ideja vodilja u vašem radu? Makarni je rekao otprilike „trudim se da napravim lepu pesmu koja će se svideti meni i publici“ a Dilan „svojim pesmama hoću nešto da kažem o onome što mi se događa ili o onome što sam video“. To je, u najkraćem, razlika između popa i roka koju su ovi velikani svojim izjavama nesvesno istakli.
Januar 1965. (izmena roditeljskog žanra, u ovom slučaju bluza, usložnjavanje tekstova)
Ali, vratimo se našoj priči. Tri nedelje posle albuma „Today!“ The Beach Boysa, koji je ipak i dalje bio pop album, mada urađen na rok način, izašao je album koji nas je sasvim približio roku, ako ta muzika već nije rok. Datum je 22.03.1965, autor je Bob Dilan, album se zove „Bringing It All Back Home“. Preciznosti radi, ako je to rok muzika, ona se nalazi na strani A, dok je na strani B i dalje akustični folk. Za moju tezu bi, dakle, mnogo bolje bilo da je rok na B strani i to bi na najjednostavniji način prikazalo prelazak iz jednog u drugi, novonastali žanr. Ali, i ovako nije loše. Te četiri akustične pesme ((Mr.Tambourine Man, Gates of Eden, It’s Alright Ma (I’m Only Bleeding) i It’s All Over Now Baby Blue)) su toliko dobre da su morale biti objavljene onakve kakve su zamišljene u Dilanovoj glavi. Prve dve je napisao u vreme rada na albumu „Another Side of Bob Dylan“, treću leta 1964. a četvrtu tokom sešna za „Bringing It All Back Home“ pa bi se ta mogla protumačiti poruka folk zajednici kojoj je do tada pripadao, iako je uglavnom smatraju za ljubavnu pesmu. Sada je sve gotovo, luzeru! – možda je to pravi prevod „It’s All Right Now, Baby Blue“. A možda je to ipak samo objava raskida sa Džoan Baez pre nego što je do njega stvarno došlo – posle njegove turneje po Engleskoj u aprilu 1965, kada je nijedan put nije pozvao da mu se pridruži na stejdžu.
Ima argumenata za tezu da je A strana albuma „Bringing It All Back Home“ prva rok ploča u istoriji. Muzički, ona se ipak više naslanja na bluz nego na bilo šta drugo. To samo po sebi nije problem, ali teško je biti izričit u tvrdnji da je ovo prvi rok album. Za zvuk koji je Dilan postigao na toj A strani zasluga pripada Džonu P. Hamondu, bluz muzičaru, inače sinu Džona H. Hamonda, čoveka koji je kao talent skaut otkrio Dilana u Grinič Vilidžu i odveo ga da potpiše za Kolumbiju. Džon junior je još sredinom 1963 u nekom baru upoznao nekoliko kanadskih muzičara čija će vam imena verovatno zazvučati poznato: Robi Robertson, Gart Hadson i Levon Helm. Tada članovi grupe The Hawks Ronija Houkinsa, kasnije su, uz Rika Danka i Ričarda Manuela osnovali The Band, grupu koja je od 1966. povremeno sarađivala sa Bob Dilanom, i uporedo imala svoju samostalnu, vrlo uspešnu karijeru. Dilan se zainteresovao za taj projekat koji se zasnivao na Hamondovoj želji da sa „električnim“ bendom snimi bluz standarde koje je do tada izvodio u akustičnoj varijanti. Ploča je izašla u proleće 1965., ali nisam uspeo da utvrdim da li pre ili posle „Bringing It All back Home“. To i nije mnogo bitno, jer zna se da je Dilan pre nego što je počeo da snima svoj album, pokazao interesovanje za Hamondov projekat koji je bio u pripremi još od sredine 1963. i čak bio prisutan na nekoj od proba. Ako preslušate „So Many Roads“ biće vam jasno da je to zvuk koji je Dilan usvojio, što se vidi na „Bringing It All Back Home“ ali i na „Highway 61 Revisited“. Sam Hamond je učestvovao na snimanju albuma „Bringing it All Back Home“ mada sa sešna na kome je bio nije ništa uzeto za ploču. Jasno mi je i zašto. Nije Hamondov zvuk bio taj koji je opčinio Dilana, već zvuk Robertsona i drugova. Zato me uopšte ne iznenađuje što je sledeći njegov korak bio da angažuje grupu „The Band“ kao svoju prateću grupu za nastupe. No, Robertson će tek na „Blonde On Blonde“ dobiti svoju ulogu na snimanju, a ostali članovi benda, ako izuzmemo butleg „The Basement Tapes“ koji je sniman 1967. ali zvanično objavljen tek 1975., tek početkom sedamdesetih godina.
Još jednom naglašavam, muzika na A strani ploče je bluz sviran na rokenrol način. „Subterranean Homesick Blues“ koji otvara album je pesma pravljena po uzoru na „Too Much Monkey Business“ Čak Berija ali zvuči nekako nepravilno iako je formalno sve u redu, kao rukopis koji je nagnut na levu stranu. To pesmi daje buntovničku crtu iako njen nadrealan tekst ne dozvoljava lako iščitavanje značenja. Tehnika koju je Dilan primenio je kolažna, počne stih smislenom rečenicom da bi ga nastavio takođe smislenom, ali neuklopivom sa prethodnom. „Don’t follow leaders, watch the parking meters“ je najpoznatiji primer. Ili, počne stihom koji ti se čini da ga razumeš, da bi te sledećim vratio na početak, ili još dalje. Dilanovi tumači uvek polaze od najbanalnijih tumačenja – ta pesma govori o ovoj devojci, ona o onoj, ili obrnuto, ili obe govore o nekoj trećoj, a mnoge od njih istovremeno govore i o raskidu sa folk zajednicom. Dilan, kao i svaki osvešćeni pesnik, nerado tumači svoje pesme. Iz nekoliko razloga. Prvo, ako učiniš pesmu egzaktnom, oduzimaš joj univerzalnost i smanjuješ mogućnost identifikacije većeg broja ljudi sa onim o čemu pesma govori. Drugo, često je teško objasniti podzemne tokove svesti, često pesma nastaje iz više izvora inspiracije koji su nekom tajnom vezom, nejasnom i samom autoru, povezani. Treće, često je taj izvor inspiracije toliko banalan da ruši mit same pesme. Dobar primer je čuvena pesma „Mr. Tambourine Man“ za koju je Dilan rekao kako je nastala (što treba uzeti sa zrnom soli, kao i sve druge njegove izjave). Nije ni LSD, nije ni politika, nije ni Vudi Gatri, već su inspiracija (sasvim banalno) bile ogromne daire (tamburin) koje je na neki od sešna doneo Brus Langhorn, jedan od muzičara učesnika u snimanju albuma. Ta pesma je, inače, jedan od najvećih hitova koji je Dilan napisao, u izvođenju grupe The Byrds stigla je na prvo mesto Bilbordove top liste singlova. Izašla je 12. aprila 1965.
Dilan je intuitivno ili racionalno (ili oba) znao da treba da napravi miks folk muzike od koje bi uzeo kontekst i bitlsovskog popa od koga bi uzeo format ali mu to nije išlo baš „k’o od šale“. Probao je da svoju verziju tradicionala „House of the Rising Sun“ kombinuje sa rokenrolom po uzoru na Fets Domina, ali to nije bio uspešan pokušaj. Sa Čak Berijem je imao više sreće – “Subterranean Homesick Blues” je bio prvi rezultat iako nije to bio taj željeni miks Bitlsa i folka, jer u toj pesmi nije bilo ni traga Bitlsa. Neki bi rekli – hvala bogu!
Januar – April 1965 (približavanje najširoj publici)
Slučaj je hteo da se taj spoj ipak napravi. Nije to uradio Dilan, nisu to uradili ni Bitlsi, već The Byrds, čiji je menadžer nabavio acetatni otisak pesme „Mr. Tamburine Man“ još 1964. Master traka je nastala 20 januara 1965, nekoliko meseci pre izlaska Dilanovog albuma sa tom pesmom. Za bitlsoidne harmonije su zaslužni Rodžer (tada se zvao Džim) Megvin, Dejvid Krozbi i Džin Klark, za uvod na dvanaestožičnom Rikenbakeru Megvin, a ostale instrumente po odluci menadžera Birdsa Teri Melčera nisu svirali članovi grupe, već „The Wrecking Crew“, neformalna grupa najboljih losanđeloskih studijskih muzičara. Birdsi su, po njegovom objašnjenju, bili mladi i neiskusni za to. Ostao je refren i jedna od četiri strofe, promenjen je tempo i tonalitet, sve to da bi se pesma lakše plasirala na top liste. Uspelo se u tome – kao što rekoh, #1 na Bilbordovoj listi, #1 na Britanskoj top listi. Kao nusprodukt, izmislili su folk rok, koji je šezdesetih dobro prolazio na top listama.
OK je folk rok, ali mi pokušavamo da da utvrdimo trenutak nastanka rok muzike. Baš i ne izgleda da je to taj trenutak. Videli ste koliko sam puta u prethodnom pasusu pomenuo pojam „top lista“. Previše puta ako se radi o roku, jer rok nema direktne veze sa tim pojmom. Nije da ne vole rokeri da im se pesma nađe na top listi, jer ta situacija donosi slavu i novac, ali kod rokera je važniji kredibilitet. A kakav je to kredibilitet, kad ti drugi sviraju na tvojoj ploči? Naravno i u roku, kao i svugde, „zlatni glas“ ima onaj koji daje pare, ali rokeri se bar bore za umetničku kontrolu nad pločom koju snimaju. Kod Birdsa nisam, bar u ovom slučaju video neku naročitu borbu. Znači, tražimo i dalje prvu rok ploču.
( Nastavak potrage za prvom “pravom” rok pločom i odgovor na pitanje da li je 1965. godina nastanka "trodimenzionalne" rok muzike potražite u 2. dijelu ovog teksta koji se nalazi OVDE)