Tema

Slučaj A(rena) Prijović

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (47)

Ponekad se, dok pišem dnevnik, osećam kao bend sa Titanika koji svira dok brod tone. Dok oko mene svet hrli ka katastrofi ja se bavim Aleksandrom Prijović i njenih PET rasprodatih Arena u Zagrebu. I svi se nešto čude oko toga i pokušavaju da objasne, a stvar je prilično prosta. Pop muzika se danas ne bazira (samo) na roku. Tačka. Relativno malobrojni pripadnici ove naše „rok“ niše nikako da se osveste da rok muzika više nije ona muzika koju pop muzika uzima kao svoju osnovu. Rok polako ali sigurno prelazi u kategoriju „umetničke muzike“ za kulturnu elitu (ima raznih elita - poslovna ili politička elita su nešto drugo). To u eri populizma za rok muziku nije preporuka, naprotiv. Jedna od odlika populizma je i „ustanak“ protiv elita, koliko god ih ima, pa tako i protiv kulturne elite. Običan narod ima malo prostiji ukus nego što bi to elita htela (u stvari, pitanje je da li bi to elita htela, jer elita ne bi da deli svoj ukus sa običnim pukom; plus pitanje je KAKVA JE, DANAS, ELITA- opaska urednika), ali treba reći da je taj i takav narod vrlo zadovoljan svojim ukusom i ne bi on tu ništa menjao. Ima bezbroj primera za taj „prost“ ukus, da ih ne navodim jer ih svi znaju. Ta tiha većina, kojoj su mediji uglavnom nedostupni (u eri internet??? – op.ur.), od usta do usta, ili od uha do uha sprovodi svoju “kulturnu” politiku , uzdiže svoje idole (koji najčešće potiču iz tog istog naroda) i ignoriše one koje im nameće elita. Prosto tako stvari funkcionišu. Naročito u doba interneta kada funkcija urednika polako ali sigurno nestaje (ako već nije nestala! – op-ur.). Samo najveći i najtalentovaniji uspevaju da pomire elitu i narod i to tako što elita najčešće nevoljno prizna da ima ipak nečega u muzici Đorđa Balaševića ili (eventualno, op. ur.) Tome Zdravkovića, na primer.

„Običan“ narod dakle ima svoj ukus koji se slobodno manifestuje tek izvan javnog diskursa, u privatnosti svog doma ili pak u izboru koncerta koji će pohoditi. Ono što narod stvarno voli često nije vidljivo u medijima (ali mediji su vrlo široka I rastegljiva kategorija, op.ur.) jer urednici medija su uvek predstavnici elite (osim u tabloidima ali to i nisu pravi mediji – ovo nije opaska urednika ali ista slijedi: nisu li skoro svi najčitaniji mediji tabloidni, neki u većoj neki u manjoj mjeri?), koji sa sobom nose i elitni odnosno “elitni” ukus ali i zato što se u retkim prilikama kad su im mediji dostupni pripadnici „običnog“ naroda opredeljuju da se predstave u boljem, društveno prihvatljivijem svetlu, pa će pre reći da čitaju Andrića, Tolstoja i Dostojevskog (to su ziceri!) nego što će reći šta stvarno čitaju ako uopšte čitaju (jbg, ne čitaju, a i kada čitaju ne čitaju ono što u medijima izjavljuju da čitaju – op.ur.). Isto važi i za muziku koju slušaju. Sve mi to liči na onaj stari film Mikloša Janča „Privatni poroci, vrline javne“. To licemerje nastalo u sukobu privatnog konzumiranja i javnog oglašavanja kulture je svakako vid politike. Zato je popularnost Aleksandre Prijović prošla skroz ispod radara elite (ok, pokušaću da skratim potencijalno kilometarsku rečenicu – VEĆINA tzv. elite u Srbiji, a očito jednim dijelom i Hrvatskoj, SLUŠA Prijovićku, a takođe i Cecu itd. itd . –još jedna opaska urednička)

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (46)

Povod za ovo izdanje „promišljanja“ je nedavno održani banjalučki „Demo Fest“ koji se neslavno završio, bar kad se radi o takmičenju demo bendova. Po planu organizatora izabrana 22 benda trebalo je da nastupe u dve polufinalne večeri da bi se odabralo po četiri finalista iz svake. Poslednjeg dana festivala trebalo je da se održi finale posle koga bi se proglasio pobednik. Posle nastupa demo bendova, na mejn stejdžu su planirani nastupi zvezda festivala u revijalnom delu programa. Taj savršeni plan pokvarile su vremenske prilike, naročito oluja koja se desila posle druge polufinalne večeri demo bendova. Došlo je do prebacivanja nekih od izvođača iz druge večeri u treću, pa je mejn stejdž bio prebukiran do te mere da je organizator odlučio, bez da je pokušao da nađe alternativno rešenje (ili je pokušao i nije uspeo), da otkaže finale demo bendova u korist revijalnog dela programa. Red je da ostane zabeleženo da je trebalo da nastupe Neki Reperi, The Restless Sea, Mish i LoM iz prve i Eho Radar, Oxajo, Škofja Loka i Razvigor iz druge polufinalne večeri. Tako se dogodio nezapamćeni oksimoron da je na festivalu demo bendova sve drugo važnije od demo bendova. Tu međutim nije kraj priče: finalisti su se, uz dva izuzetka, povukli iz festivalske zone u jedan obližnji kafić uz dogovor da bojkotuju dodelu nagrada. Uz njih je sve vreme bio član žirija, jedan od one dvojice iz „Books of Knjige“, koji je dosledno zastupao stavove organizatora pokušavajući da ih ubedi da prisustvuju dodeli nagrada o kojima bi se odlučilo na osnovu nastupa iz polufinalnih večeri. To nije odgovaralo bendovima koji su svoj glavni adut, to jest pesmu koju su prijavili za Demo Fest, ostavili za finale, a u polufinalu su svirali neku manje probitačnu stvar. Došla je na kraju i direktorka festivala da ih ubeđuje da prisustvuju dodeli, jer festival nije želeo negativni publicitet. Posle višesatnog preganjanja postignut je dogovor da ipak svi prisustvuju dodeli nagrada, s tim da se ovih šest bendova dogovorilo da se nagrada podeli na ravne časti ako je neko od njih da je dobije. Kako mi je rečeno direktorka se složila s tim kompromisnim rešenjem, ali kad se vratila u festivalske prostorije, poslala im je mejl da je za nju takav dogovor neprihvatljiv. Zatim je, kako sam obavešten, usledio potez koji bolje da ni ne pominjem ali ću ipak morati da bi bilo jasnije šta se dogodilo – poslat je mejl svim učesnicima sa trik pitanjem: da li biste učestvovali na dodeli nagrada ako biste vi pobedili. Šta je ko odgovorio mogu samo da pretpostavim ali oba benda koja su od početka bila protiv bojkota su dobila dve glavne nagrade (Eho Radar, iz Prijedora, prvu i Lom,iz Koprivnice, drugu nagradu). Treće mesto su podelili Razvigor (Mladenovac) i Škofja Loka (Beograd) koji su učestvovali u bojkotu.

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (45)

Charles Shaar Murray – Crosstown Traffic: Jimi Hendrix and Post War Pop (1989/2012)

Starijim ljubiteljima rok muzike Čarls Šar Marej je poznat još iz sedamdesetih godina prošlog veka kao jedno od najoštrijih pera tada vodećeg muzičkog nedeljnika „New Musical Express“. Britkog jezika i karakterističnog stila, nikada nije pisao u rukavicama. Često je njegovo mišljenje bilo provokativno i nikad nije povlađivalo onom većinskom. Očekivao sam takav pristup i u knjizi o kojoj govorim ali su se ta moja očekivanja samo delimično ispunila. Umesto provokativnog štiva dobili smo analitičko, i to od one sorte koja glavnog junaka smešta u najširi mogući kontekst, što doduše podnaslov „…and Post War Pop“ i nagoveštava. Neko će reći da mu u Hendriksovoj biografiji nisu potrebni prilično deteljni biografski podaci o Robertu Džonsonu, Čarli Kriščanu, Bob Marliju, grupi Public Enemy, Madi Votersu i mnogim drugima (čitavi odeljci knjige su posvećeni nekima od pomenutih), ali, ako znamo da svaka pojava ima svoje uzroke i povode, pa i posledice, biće nam jasno zašto se Marej opredelio za ovakav pristup. Slično je uradio petnaestak godina kasnije Grejl Markus u knjizi o The Doors u čijem sam prikazu rekao da taj pristup nije za hardcore fanove te grupe. To važi i za Marejevu knjigu i fanove Hendriksa, ali je zato knjiga esencijalna za one koje zanima taj „post-war pop“ iz podnaslova.

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (44)

Odmah da kažem, ova knjiga nije dobar izbor za prosečnog obožavaoca grupe The Doors – bolje je da ode na Vikipediju, na njihovu stranu, gde će moći da pročita kada i koliko je pio Džim Morison, na kom koncertu je hapšen, na kom je pokazivao svoj polni organ, kako su se slagali članovi, ko je koga izbacio iz benda itd, itd, ili da odabere neku prosečnu knjigu o Dorsima koja će bolje odgovarati prosečnom obožavaocu. Knjigu u kojoj će, koristeći opšta mesta, prosečni biograf pisati hvalospeve o svakom albumu Dorsa hronološkim redom, u kojoj će taj isti biograf sistematsku uzdizati Morisona na pijadestal božanstva, dizati u nebesa njegovu poeziju i fizičku lepotu, koji će, jednom rečju, poštovati mitologiju koja je oko Dorsa odavno stvorena.

Ova knjiga nije namenjena tom delu čitateljstva. Ona je namenjena onom manjem delu koji bi da shvati šezdesete ne samo kroz muziku Dorsa, koji su svakako obeležili tu dekadu ali nisu bili jedini, već da imaju uvid u širu sliku. Profesor Markus je u svojim knjigama uvek koristio taj širi prilaz temi koju je obrađivao. Uvek su kod njega prisutne reference na film, književnost, politiku, literaturu i svaki drugi aspekt koji bi proširio kontekst pojave o kojoj govori. Tako je i ovde. Već u prvom poglavlju je majstorski uklopio u priču o Dorsima film „Skrivena mana”(Inherent Vice) Pola Tomasa Andersona koji je rađen po romanu Tomasa Pinčona. Morao sam za potrebe ovog prikaza da ga pogledam i mogu reći da bolji prikaz šezdesetih na filmu teško da postoji. Hoakin Finiks briljira u ulozi hipi privatnog detektiva koji rešava slučajeve tako što se ovi sami rešavaju dok on konstantno naduvan tumara od ženske do ženske, od lokacije do lokacije, u uzaludnoj težnji da, kako je to bivši ministar policije Republike Srbije govorio, poveže neka lica sa nekim mestima i nekim stvarima. Film jeste po sistemu „jebe lud zbunjenog“, kako bi to strogi kritičari rekli da mogu da koriste ružne reči, ali baš takav kakav je najbolje opisuje hipi filozofiju. Nema u njemu ni traga od muzike Dorsa (ali ima Nila Janga i grupe Can) a opet priča u njemu kod Markusa zauzima skoro celo prvo poglavlje. Po mom mišljenju odličan uvod koji smešta grupu Doors u kontekst hipi pokreta šezdesetih. Razrada je samo stvar tehnike, koju Grejl Markus bez sumnje poseduje.

Svako poglavlje knjige nosi naslov jedne od pesama grupe, koje su izabrane tako da bi se od njih komotno mogla napraviti kompilacija „The Best of the Doors“. To je obećavajuće za prosečnog potencijalnog fana koji bi hteo da sazna neka fakta o grupi ali ne lezi vraže – i ono što će saznati o njima biće bez reda nabacano, često u aluzijama. Zato Grejl Markus u svojoj knjizi o Dorsima preporučuje bar dve biografije Dorsa pisane od drugih ljudi – Densmorovu „Riders on the Storm: My Life with Jim Morrison and the Doors (1991) i onaj tekst iz magazina „Esquire“ od hroničarke holivudskog stardoma Eve Babicz pod naslovom „Jim Morrison is Dead and Live in Hollywood“. Ono na čemu Markus insistira je opisivanje tih njihovih pesama rečima. To je težak zadatak, posebno kad se opisivanje svodi na lične utiske koji nisu muzičke, već literarne prirode. Kao primer, daću vam opis koncertnog izvođenja pesme „The End“: Kriger, Manzarek i Densmor pumpaju centrifugalnu silu koja će stvoriti svoj vlastiti Veliki prasak, u kome će se delovi razleteti na sve strane. Morison, sa svojim plesom na jednoj nozi, raširenih ruku, dok se poigrava rečima, predstavlja silu koja upravlja ritmom… (prevod Zoran Paunović). Imajte u vidu da je ovaj opis u odnosu na neke druge u knjizi prilično bezazlen Dakle o Dorsima ćemo u najboljem slučaju saznati privatne impresije prof. Markusa (koji jeste bio njihov fan mada u nekim delovima knjige ne izgleda tako), ali ćemo zato o „šezdesetim“ saznati sve.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio