Blog
Ovoga puta ćete posle imena izvođača i naslova albuma u zagradi pored žanra i ocene videti i broj pored koga stoji oznaka MSS. Taj broj i ta oznaka označavaju broj Mesečnih Slušalaca na Spotifaju (broj pojedinačnih slušalaca u poslednjih mesec dana). Zašto to uvodim? Jednostavno, da bi čitaocu bilo jasnije s kim ima posla. U ovom izdanju Dnevnika raspon je od 1 (i slovima jedan) do 80 miliona slušalaca proteklog meseca. Prilično velika razlika, zar ne? Ogromna! Kako onda razumeti zašto je album grupe Ambassador Hazy koja je imala 66 slušalaca prošlog meseca dobio ocenu osam, a Majli Sajrus sa svojih osamdeset miliona ocenu sedam zarez osam. Stvar je u tome što je ocenjivanje vrlo subjektivna stvar, dakle u najvećoj meri odražava stepen sviđanja neke muzike ocenjivaču. Može se imati i drugačiji pristup ali on je manje istinit – može se pokušati da se objektivno vrednuje neko muzičko delo. Može se samo pokušati pošto ne postoje objektivni kriterijumi za takvo vrednovanje. Kod subjektivnog ocenjivanja u mom slučaju je uvek prisutno ponderisanje (u prevodu „vaganje“). To znači da na ocenu ne utiče samo to što mi se neka muzika sviđa ili ne sviđa već i neki drugi faktori koji daju privid objektivnosti ali su i dalje krajnje subjektivni. Recimo, popularnost nekog izvođača. Megapopularnima je to kod mene otežavajuća okolnost, ali to isto važi i za skroz nepopularne. Prvi su „kažnjeni“ jer podilaze masovnom ukusu a drugi jer su previše hermetični ili prosto nisu dovoljno dobri. Imam u vidu i kada u ovom drugom slučaju razlozi leže u tome što je izvođač o kome se radi na samom početku karijere pa nije imao vremena da razvije slušalačku bazu. Ponderisanju pristupam i u slučaju inovativnosti izvođača pa se ocena povišava i kad realizacija nije vrhunska. U suprotnom slučaju, kad se u nečijoj muzici samo ponavljaju davno uspostavljeni obrasci, ma kako to bilo dobro izvedeno ocena ide na dole. Subjektivnost prema žanrovima je kod mene itekako prisutna. Trudim se da ni ne pišem o žanrovima koje ne pratim i ne volim, kao što je metal, hip-hop, prog-rok i ambijentalna muzika jer bi tu ocene bez obzira na „realni“ kvalitet bile niske što nije u redu ni prema tim izvođačima ni prema fanovima tih pravaca, a o onima koje manje intenzivno pratim, kao pop, elektronika i world music, pišem, ali uglavnom o onom najboljem u okviru žanra, jer to najbolje do mene lakše dospe. Ne smatram se kompetentnim da pišem o džezu iako sam dosta toga slušao, pa pišem samo o domaćim izdanjima pre svega u svrhu promovisanja domaćeg džeza i protagonista istog. Rok kao takav skoro da i ne postoji više, pa i o njemu sve manje pišem a bluz je prilično „okoštao“ pa i o tome uglavnom nema svrhe pisati. Ostali su folk sa svim podvarijantama i kantri/amerikana kao žanrovi koje preferiram. Kad se bolje pogleda, ova dva žanra umeju da penetriraju vrlo duboko i vrlo često u mejnstrim što dosta govori o njihovoj vitalnosti.
Ovoga puta će i Spotify plejlista biti sastavljena po drugačijim principima. U poslednje vreme je svaka počinjala pesmama sa albuma o kojima sam pisao a nastavljala se sa pesmama sa ostalih albuma poređanih po visini ocene. Ovoga puta stvari okrećem naopačke – plejlista kreće od albuma izvođača sa najmanje slušalaca prethodnog meseca a završava se sa pesmama najpopularnijih izvođača. Rešio sam tako jer znam da moji redovni čitaoci ne preferiraju pop muziku pa želim da im omogućim da prestanu da slušaju kad im pesme postanu previše sladunjave. Dakle, neka moji dragi prijatelji ne brinu, na početku će sve biti kao i obično, sa svim onim opskurnim likovima oba pola koje i rođena majka retko pušta a mi ih toliko volimo. Šalim se malo, ali sam i ozbiljan. Ovo je dobra prilika da probamo da utvrdimo šta jednu pesmu čini popularnom a šta je baca u rupu anonimnosti. Pa izvol’te!
Spotify plejlista OVDE.
Između dva „Dnevnika“ se na muzičkom planu nije događalo bog-zna-šta, što je sasvim očekivano za ovo doba godine. Glavna zabava je bila „igranje“ sa veštačkom inteligencijom – mi postavljamo pitanja, a ona, gle čuda, odgovara i to skoro trenutno! E, sad, kad je pitaš na srpskom jeziku o najboljim albumima jugoslovenskog novog talasa, kao što sam to ja učinio, dobiješ sasvim nesuvisli odgovor u kome su skroz pobrkani izvođači i naslovi albuma, kao da si u „Slagalici“ u onoj igri povezivanja pojmova sve pogrešno povezao. Očigledno da sposobnost analitike AI („artificial intelligence“) na ovim našim jezicima nije dostiglo potreban nivo koherentnosti – podaci postoje ali su pogrešno povezani, bar u odgovoru na moje pitanje. Zato je konverzacija sa AI na engleskom mnogo ugodnija. AI se ograđuje od pitanja tipa ko je bolji, kaže „ja sam AI i ne mogu da volim ili ne volim nešto, niti da vrednujem, mogu samo da baratajući činjenicama uspostavljam veze, nalazim sličnosti i razlike i slično“. Dakle, na pitanje ko je bolji, Bitlsi ili Stounsi, nećete dobiti konkretan odgovor, ali će AI biti vrlo konkretna kada, recimo, postavite pitanje koje su sličnosti između budističkog učenja i kvantne fizike. Meni je koristila prilikom pisanja prikaza knjige o Dorsima Grejla Markusa, konkretno po pitanju povezanosti Dorsa sa Čarlsom Mensonom. AI je na moje pitanje o njihovim međusobnim vezama odgovorila da prema raspoloživim izvorima nema podataka da su Dorsi znali za Mensona, a da postoje dokazi da je Menson znao za Dorse. To mi je uštedelo nekoliko sati pretraživanja i iščitavanja tekstova sa interneta. Ispada da se AI najbolje snalazi u uspostavljanju veza između različitih pojmova, ličnosti i događaja, kao i u navođenju karakteristika nekog umetničkog pravca, recimo, ili u navođenju razloga za neki događaj.
Nisam konsultovao AI povodom događaja vezanog za ispad Ramba Amadeusa, ali nisam ni morao – nema opravdanja za takav njegov postupak (za one retke koji nisu čuli, radi se o nedoličnom dodirivanju Lejle Kašić, producentkinje RTCG emisije „Dnevnica“ tokom snimanja iste). Ironija je da je baš Rambo, koga je javnost doživljavala uglavnom pozitivno, kao otkačenog buntovnika protiv nepravdi svih vrsta (mada često na granici dobrog ukusa), „pao“ na seksualnom uznemiravanju osobe znatno mlađe od njega i to na njenom radnom mestu. U nekom drugom delu sveta bi mu ovakav incident ugrozio karijeru, ali ovde, gde pamćenje traje koliko život leptira, ne verujem da će biti težih posledica po njega.
No, ostavimo po strani ne-muzičke teme i pređimo na ono od čega se živi, to jest na muziku. Plejlista je kao i obično na Spotifaju.
Ovim izdanjem Dnevnika zaključujem 2022. godinu tako da će biti duži spiskovi preslušanih ploča jer je bilo više preslušavanja nego obično zbog pravljenja godišnjih listi. Zato će biti manje prikaza ploča – usled nedostatka vremena ograničio sam se samo na najbitnije. Neke od prikazanih će ući u godišnji Top 100 tako da bih i vama preporučio da se pozabavite njima. Nisam ove godine uspeo da preslušam sve što mi je bilo u planu pa se iskreno nadam da među nepreslušanima nema mnogo „bisera“ koje je šteta bilo propustiti. Već sledeći „Dnevnik“ će biti potpuno posvećen izdanjima iz tekuće godine. Nisam siguran koliko ću se baviti domaćom scenom koja mi se sve manje sviđa ali ću probati da koliko-toliko ispratim važne albume koji će doći. Što se inostrane scene tiče razmišljam da malo proširim žanrovska ograničenja koja sam sam sebi nametnuo, ali nisam siguran da ću imati snage i volje za tako nešto. Što sam stariji, sve mi je teže da slušam nešto što mi se ne sviđa, i još teže da uravnoteženo pišem o tome. Radije ću se baviti reizdanjima autora koji su bitni za rok muziku, uz preispitivanje njihovih diskografija i svojih stavova o njima. Što se tiče tematskih Dnevnika sa podnaslovom „Promišljanje“, u planu mi je nastavak serijala o ženama u rok muzici (stigao sam do sedamdesetih godina XX veka) kao i već započeti obimni tekst o preplitanju politike i roka i njihovom međusobnom uticaju. U planu mi je i prikaz knjige o Čak Beriju (Chuck Berry: An American Life autora RJ Smita iz 2022.) koji će se baviti i rokenrolom iz pedesetih. Sve te tekstove, i one napisane i ove koji će tek biti napisani, zamišljam kao delove buduće knjige o rok muzici (zašto da ne? - prim. ur.) koju pokušavam da osmislim i eventualno realizujem u nekoj daljoj budućnosti. Videćemo na kraju godine šta će od ovih novogodišnjih planova biti ostvareno a do tada slušajte i dalje muziku onako kako volite i kako ste navikli. Ja vam svoju plejlistu ovoga puta nudim samo na Spotifyju, pošto više nemam mogućnosti da to uradim preko Mixclouda.
19.10.2022 – 10.12.2022
Ovaj uvod pišem u vreme trajanja svetskog prvenstva u fudbalu, pa su mi misli više na zelenom terenu nego u kućnoj slušaonici muzike. Zato se toliko odužilo pisanje „Dnevnika“. Zato sam za sledeće izdanje ostavio dva domaća albuma o kojima želim da pišem a to su „Sin pustinje“ Ahmeda Burića i Damira Imamovića (navodim ih obojicu jer su po mom mišljenju podjednako bitni za njegov nastanak iako je samo prvi potpisan na omotu) i album grupe Sjeverozapad „Pomrčina“ Zvonke Obajdin i Nikole Brkljačića (takođe su podjednako bitni za zvuk na albumu, iako je prvobitna ideja Zvonkina). Oba su interesantna i zbog toga što se radi o uglazbljenoj poeziji, u prvom slučaju Burićevoj, u drugom hrvatskog pesnika Stojana Vučićevića. Nije im to jedina sličnost – oba se na neki način bave Jugoslavijom, zemljom čije se ime poslednjih godina nerado pominje u bilo kom od njenih nekadašnjih delova. Ne pominju je direktno ni autori oba albuma, ali su reference na nju nezaobilazne. Dok ovo pišem, rešio sam da njihov prikaz bude uporedan, to jest da ih prikažem, onako kako ih ja vidim, kroz jedan tekst koji će se više baviti tekstualnim predlošcima tih albuma, mada neće biti zaobiđena ni muzika. Kako sam krenuo, bojim se da ću u ovom zaletu već sada napisati tu recenziju, pa ću morati da stanem. Dakle, plejliste su spremne, prikazi predviđeni za ovaj mesec najzad napisani, ostaje da vas nekolicina koji ovo čitate prionete na posao...