Margo Cilker – Valley Of Heart’s Delight
Ako je njen debi album, “Pohorylle”, bio odličan, ovaj je za par decimala bolji. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog pesme “Sound and Fury”, koja je menio prosto neodoljiva. Jeste ovo kantri, i to honki tonk tipa, ali ima dosta primesa roots muzike, što ga čini još dražim. Ono što se ne uklapa u kantri matricu to su tekstovi Cilkerove koji su daleko od standardnih kantri šablona. Teško je reći o čemu tačno govore njene pesme, ali ću se usuditi da kažem da je „Keep It On A Burner“ o kreativnosti (prvo nabraja razna iskustva i događaje, pa u refrenu kaže da sve to nekad potone ispod površine vode ali da ona sve te stvari smesti na gorionik što bi mi rekli, „vadi ih iz malog mozga“. „Lowland Trail“ je pesma koja ima veze sa naslovom albuma „Valley of Heart’s Delight“ a naslov opet ima veze sa mestom gde je Margo Cilker rođena i odrasla, mestom koje se od tada bespovratno promenilo. Radi se o dolini Santa Klara u Kaliforniji koja je danas poznatija kao Silikonska dolina, centar IT industrije. Cilkerovi su pet generacija bili stanovnici te doline i baš je Margo bila ta koja je morala da ode severnije, u Oregon, da bi se danas skrasila u državi Vašington, još severnije.
Posle pomnog preslušavanja muzike i tekstova može se zaključiti da je osnovna tema stvaralaštva Margo Cilker odnos čoveka i prirode. Možda je zato uvrstila u izbor pesama za ovaj album i pesmu Bena Voldena „Steelhead Trout“ kao jedinu obradu. Pesma govori o vrsti pastrmke koja živi u severnim predelima Amerike a koja svoj reproduktivni ciklus obavlja u slatkoj vodi. Izgradnjom velikih hidrocentrala na rečnim tokovima kojima se služe pastrmke da bi došle do mesta svog mrešćenja jako im je otežan reproduktivni ciklus. Putevi prirode, kao što rekoh. Jedan od tih puteva prorode je i porodično stablo na kome „visimo“ kako reče Margo u pesmi „Mother Told Her Mother Told Me“ sa svim tim porodičnim prtljagom na leđima. Kakav bi to kantri album bio kad na njemu ne bi bilo bar jedne pesme sa geografskim toponimima, pa je zato tu fina honki-tonk pesma „I Remember Carolina“ u kojoj se pominje čak dvadeset, plus jedno pominjanje Dilana. Najlepši mi je stih „I remember Humboldt County, does it remember me?“. I pesma „Santa Rosa“ ima geografsku odrednicu u nazivu i spada u kategoriju „impresije s puta“. Ima i jedna (“Crazy or Died”) sa kojom se potpuno identifikujem, koja kaže „na koga god pomislim, il’ je lud il’ je mrtav“. Takvo vreme došlo.
Ima još nekoliko pesama lične prirode, ljubavne i druge tematike, koje nisu sasvim obične – kod Margo Cilker uvek se mora potražiti dublje značenje. To nije baš lak zadatak, jer njeni stihovi ne vode računa o tome kako i da li će biti shvaćeni. Oni slede nit misli i osećanja njihove autorke a ta nit nikada nije pravolinijska. Najbolji primer je najbolja pesma na albumu, koja je ujedno na prvi pogled najmanje razumljiva. Ono što je jedino izvesno to je da u poslednjem stihu svake strofe radnja iz aktivnog prelazi u pasivno stanje. To izgleda ovako: „I’m going, I’m going, I’m gone; I’m smoking, I’m smoking, I’ve burned; I’m teaching, I’m teaching, I’ve learned; I listen, I listen, I’ve heard“. Zadnji stih zadnje strofe odstupa od tog paterna (mada zadržava formu) i završava se kao neka vrsta molitve „Oh, glory, Oh glory, My Lord“. E, sad – izraz koji je u pesmi praktično refren „going, going, gone“ a koji je i Dilan upotrebio u svojoj istoimenoj pesmi, se inače koristi na aukcijama kad je tesna licitacija u smislu „…prvi put… drugi put… prodato (otišlo – gone)! S druge strane, naslov „Buka i bes“ je preko Foknera došao pravo iz Šekspirovog Magbeta, a drugi deo njegove rečenice „…it is a tale told by an idiot, full of sound and fury, signifying nothing.“ Cilker doslovno citira u svom refrenu, od reči „sound“ do kraja citata. Fokner je u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost istakao da ta rečenica najbolje opisuje njegov kredo: mora se pisati iz srca, o univerzalnim istinama, inače je to buka i bes i ne znači ništa. Margo Cilker je u svom refrenu sa onim „going, going, gone!“ u stvari, po mom tumačenju, htela da kaže: pisati iz srca prvi put… pisati iz srca drugi put… pisati iz srca PRODATO! Dakle, može se pisati u stilu „gde si bio, šta si radio“ ali to je samo buka i bes i ne znači ništa. Mora se pisati iz srca. To važi kako za književnost ako za pisanje pesama. Kao što vidite, Margo Cilker je u jednoj pesmi uspela da poveže Dilana, Foknera i Šekspira, što će joj u ovoj ne tako dobroj godini za muziku koju pratim verovatno doneti titulu albuma godine. (Ocena: 8.7/10)
Allison Russell – The Returner
Sećam se da sam za prethodni album Raselove „Outside Child“ napisao recenziju među prvima na svetu. Bukvalno! Moram da se pohvalim da sam album bezrezervno hvalio i dao mu visoku ocenu. Nije to ostalo neprimećeno - sama Alison Rasel je na Tviteru lajkovala tu moju recenziju. Kasnije su moje procene potvrđene sa više strana, a poslednja potvrda je bila svrstavanje ovog albuma na listu 100 najboljih amerikana albuma svih vremena na jednom od portala koji se bave tom muzikom.
Novi album Alison Rasel „The Returner“ (Povratnik) ne bih mogao da svrstam u amerikanu. Pre bih mogao da ga svrstam u crnačku muziku u najširem smislu. Vrlo sofisticiranu crnačku muziku. Ovaj komentar je mala žaoka upućena nekadašnjem glavnom uredniku magazina Rolling Stone Janu Veneru povodom njegove izjave da žene i osobe crne boje kože nisu dovoljno sofisticirane da bi se pojavile u njegovoj knjizi intervjua. Kakva glupost! Dovoljno je ovlaš preslušati album „The Returner“ da bi se to shvatilo. Kompozicije na njemu su plod razmišljanja isto koliko i spontanosti u izvlačenju osećanja na površinu. Po mom mišljenju, najteže je baš to – da kroz ritam, melodiju i reči autor/ka izrazi ono neizrecivo, smešteno duboko u čovekovoj podsvesti. U slučaju „crne“ populacije to je viševekovna patnja utkana u biće svakog pripadnika zajednice. Parolama je to lako uraditi, ali parole imaju manje efekta od iskonskog bola koji se krije ispod površine svake od pesama Alison Rasel. Sve je to najbolje zaokruženo u pesmi „Requiem“ u kojoj se ta bol fizički oseća. Samo treba imati otvoreno srce da bi se osetila. To je već do slušaoca. Izdvojio bih i naslovnu pesmu „The Returner“ koja što se više sluša više prirasta srcu. To uostalom važi za ceo album. U prvom trenutku mi se učinilo da je bitno slabiji od prethodnika, a sada u to uopšte nisam siguran.
Naslov „The Returner“ (Povratnica) je posveta Džoni Mičel koju je upoznala sarađujući sa zajedničkom prijateljicom Brendi Karlajl, i koju je zvala „our lady returner“ jer se Džoni, kao što znamo, nekoliko puta vraćala bukvalno iz mrtvih, kad su je svi otpisali, i morala ponovo da uči ne samo da peva, vać i da hoda i govori. Naslov je uz to i dobra poveznica sa idejom koja stoji iza ovog albuma, da se vratimo pre svega sebi, pa zatim i normalnom životu, posle nekoliko pandemijskih godina. Alison Rasel se vratila sebi na zadivljujući način, snimivši album novog gospela koji slavi boga slaveći život i povratak u normalnost. Postići jedinstvo tela, duše i mozga muzikom nije lako, ali je njoj to pošlo za rukom. Jedan od najboljih albuma godine. (Ocena: 8.6/10)
Lenhart Tapes – Dens ; Lankum – False Lankum
Hajp koji je podignut oko Lenhard Tapes projekta Vladimira Lenharta nije slučajan. Došlo je vreme da i balkansko-slovenska etno muzika dođe u žižu interesovanja sveta. Čudi me da se to nije dogodilo mnogo ranije (mada je i ranije bilo izleta u prvi plan) imajući u vidu raznovrsnost ritmova i melodija tog podneblja, kao i miks različitih kulturnih uticaja, i što se religijskog i što se etničkog aspekta tiče. Lenhart je primenio jednostavnu proceduru – na sopstvenu ritmičku podlogu „nalepio“ je snimke izvorne narodne muzike sa kaseta koje poseduje i to koristeći vokmene. Dakle, savremenost je spojio sa prošlošću i tako otišao direktno u budućnost – postmodernistički kolaž učinio je pristupačnim i onima koji do te muzičke prošlosti sami ne bi lako došli. Napevi su, čućete i sami, potpuno izvorni, mada ih pevaju nadarene interpretatorke Tijana Stanković, Svetlana Spajić i Zoja Borovčanin (Lira Vega) ali i ritmička podloga, mada originalna Lenhartova, nije ni u kakvoj kontri sa pevanjem, već se sasvim uklapa. Lako je zamisliti tradicionalne narodne instrumente koji sviraju ono što Lenhart dočarava svojim ritmičkim lupovima.
Nameće mi se poređenje sa još jednim aktuelnim albumom, koji je zauzeo prvo mesto na godišnjoj listi britanskog muzičkog magazina „Uncut“. Radi se o irskoj folk grupi Lankum koja je svojim albumom na sličan mada ne i istovetan način prevazišla granice žanra kojem pripada. Ovi Irci su folk svoje domovine nadgradili zvučnim eskapadama koje su temelje sačinjene od irskog folka ostavile netaknutima. Tu se krije razlika – dok Vladimir Lenhart preko svoje ritmičke podloge pušta originalne etno napeve koji teku sinhronizovano i kao što rekoh, sasvim skladno, Lankumovi autentično irski etno motivi se u nekom trenutku tokom pesama otrgnu kontroli i krenu u samostalno putovanje zadržavajući natruhe ritma i melodije (koje su blizu neprepoznatljivosti) da bi iz te dekompozicije u kojoj su se obreli u nekom trenutku počeli da se rekomponuju i ponovo dobijaju prepoznatljivost, istu onu koju su imali na početku. Sve to zvuči kao nekakvo rasturanje i ponovno sklapanje mozaika.
Rekao bih da se kod Lenhart Tapes radi o slaganju kompatibilnih slojeva a kod Lankuma o procesu dekompozicije/rekompozicije. Mada se koncepcijski razlikuju, u oba ova primera događa se postmodernistička transformacija folka koja se udaljava od prostog reprodukovanja folk napeva. Nadgradnja ipak ne znači, u oba primera, odstupanje od originalnih folk obrazaca, već njihovo konzerviranje u postmodernom okruženju. Išao bih čak i dalje pa bih ovo manipulisanje izvornom folk muzikom proglasio post-postmodernizmom. Jer, ako je postmodernizam bio „kraj umetnosti“ što je pandan hronično pogrešnom Fukujami i njegovom „kraju istorije“, onda je ovo što rade Vladimir Lenhart i grupa Lankum svako na svoj način reakcija na postmodernizam kojom se taj umetnički pravac izvrće naglavačke pa od „kraja umetnosti“ dobijamo novi početak. Vaskrsnuće umetnosti je na delu pošto je istorija, čemu poslednjih godina svedočimo, već vaskrsla. Nek nam je Bog u pomoći!
Ocene: Lenhart Tapes – Dens (8.3/10); Lankum – False Lankum (8.3/10)
The Rolling Stones – Hickory Diamonds (ocena: 8.1/10) Recenziju možete pročitati OVDE
Mitski – The Land Is Inhospitable And So Are We
Koliko me je Olivia Rodrigo razočarala svojim drugim albumom koji je znatno tanji od prvog (bez catchy pesama) pa je još i njegova kopija, gospođica Mitski me je obradovala. Nanjušio sam je još 2016 kad je izdala svoj četvrti album „Puberty2“ i bila relativno nepoznata (kod nas potpuno nepoznata) ali su se do danas stvari promenile. Kad ovo budete čitali nijedna njena pesma sa svih sedam albuma koje je do sada izdala neće imati manje od 5 miliona strimova. Jasno vam je da je Mitski (Myawaki/Laycock) danas velika pop zvezda koja uspeva da zadrži kvalitet i originalnost u poplavi istosti. Postoje jaki razlozi za to. Glavni razlog je kvalitet pesama. Već prva pesma „Bug Like an Angel“ pokazuje da u njenoj osnovi nije produkcija i producent kao glavna kreativna snaga, već je kreacija pre svega autorkina. Ovaj najnoviji pop koji se razvio uporedo sa striming servisima često je proizvod producentskog rada, uz minimalno učešće nominalnih (potpisanih) autora. Autori možda daju rudimentarnu melodiju i eventualno neki svedeni tekst koji je vrlo podložan prilagođavanju a glavni kreativci su producenti koji dodaju ritmičku podlogu, oslobađaju pesmu svih suvišnosti i prilagođavaju je instant pažnji slušalaca koja traje koliko i treptaj oka ako je ne zadržiš stalnim, često ispraznim dešavanjima. Mitski pak zvuči moderno i pored toga što obilato koristi zaboravljene veštine kao što je pevanje na primer. Producentski rad je i ovde itekako prisutan, ali na jedan sofisticiraniji način. Pesme su dobile oreol grandioznosti (bez prelaska u kič) baš tim kreiranim „soundscape-om“ ili zvučnim pejzažom. Ako ne razumete šta hoću da kažem polušajte najveći hit sa ovog albuma sa preko 230 miliona strimova koja zvuči kao da je izvodi simfonijski orkestar. Pala mi je na pamet kao referenca Selin Dion, s tim što Mitski ima emocija, onih pravih, bar po mom osećaju. Zato bih ovaj album mirne duše svrstao u sam vrh ovogodišnje svetske POP produkcije.
(Ocena: 8.1/10)
Shakey Graves – Movie Of The Week
Već sam negde rekao da Šejki Grejvsa znam još od 2011. i njegovog prvog albuma „Roll The Bones“ koji je objavljen na bandcampu i tamo mesecima držao prvo mesto folk liste ispred Stray Dogg albuma „Almost“. Kad pogledamo gde su danas, dvanaest godina kasnije, Strej Dog i Šejki Grejvs videćemo da je Stray Dogg koji je već prošao vrhunac svoje karijere na stendbaju nedefinisanog trajanja a Šejki Grejvs, posle dosta lutanja kao da tek počeinje sa pravom karijerom. Duet sa Sijerom Ferel sa ovog njegovog albuma ima 17 miliona strimova na Spotifaju, a to je već respektabilan broj i za poznatije izvođače od njega. Dakle, sporo se razvijala karijera Alehandra Rouz-Garsije (to mu je pravo ime) ali je za to donekle i sam kriv. Sklon je naglim promenama u svom muzičkom izrazu, sklon je istraživanjima, koketiranju sa elektronikom i rokom, što publika kantri/folk usmerenja teško prati. Gledajući unazad, primećuje se da na nekoliko prethodnih albuma postoje po jedna do dve pesme koje odskaču po broju strimova od ostalog materijala mada milionski strimovi u njegovoj pesmarici nisu retkost. Do sada najuspešniji njegov album je „And The War Came“ iz 2014. o kome sam pisao za potlistu (ovde!). Iza napisanog stojim i danas, mada je činjenica da su pesme koje sam u tom tekstu najviše hejtovao danas njegove najslušanije pesme (Deadly Departed, 96 miliona strimova). Ipak, drago mi je da sam tačno predvideo kuda se kreće i koji su mu ciljevi (što reče onaj Ciga, hval’te me usta, kad drugi neće;-) ). Album „Movie Of The Week“ je koncipiran na sličan način, sa sličnim usmerenjem ka indi rok publici. Čak i pesma „Ready Or Not“, najveći hit na albumu, na kojoj sa njim peva Sijera Ferel se teško može nazvati kantrijem ili folkom. To je sada definitivno indi rok potekao iz kantrija od koga je ostao samo stetson na Šejkijevoj glavi. Nije to loše, ali ne mogu da kažem da se osećam sasvim opušteno dok slušam pesme sa tog albuma. Uvek iznad lebdi blagi osećaj „overthinkinga“ što znači proračunatosti a to baš i ne volim, bar kad se radi o muzici. Poštujem, ali ne volim.
(Ocena: 8.0/10)
Rebel Star – Sedmo nebo
…Album nastavlja gde je prethodni stao s tim što je proces amalgamizacije (stapanja) grupe napredovao, tako da je muzička telepatija između članova poboljšana. Prostim rečima – sve ide kao podmazano. Pred nama je prava, kompaktna grupa a ne muzičari skupljeni da odsviraju ono što im je zadato. To se jasno oseća iz svakog tona. Oseća se da članovi razmišljaju o svojim ulogama u bendu i trude se da daju što više od sebe. Ne verujem da su imali previše proba jer Glavaški živi u Sentandreji a glavnina benda u Zagrebu, ali uvek je važnije razmišljati o pesmama nego se usviravati do besvesti. To čak može da bude kontraproduktivno – može da se izgubi spontanost i želja za svirkom. Album je sniman u Beogradu, u Down There studiju Uroša Milkića a to je čovek koji voli i razume muziku, što se i čuje na ovim snimcima. Dobro je i to što u trećem gradu, u kome niko od učesnika nije domaćin (osim Željka Markuša) nema mnogo remetilačkih faktora koji bi pažnju skretali sa njihovog glavnog cilja – da što bolje snime album. Po mom skromnom sudu, više su nego uspeli u tome. I snimak i njihova interakcija su bolji nego ikada kad se radi o karijeri Rebel Stara…
(ocena 8.8/10; recenziju možete pročitati OVDE)
Jesenji Orkestar – Je l’ da da da? Da da da
Odličan Jesenji Orkestar! Oduvek sam uvažavao solo radove Daniela Kovača, a neke bogami ne samo uvažavao nego i obožavao kao na primer legendarne „Godine u vetru“, pesmu koju je radio sa Ljubičicama i koja je svakako njegov najveći hit kad govorimo o karijeri izvan Jarbola. Njegovi solo albumi su druga priča, oni su većim delom u dubokoj alternativi koja nije doticala široke narodne mase. Ne samo da ih nije doticala, već za njih nisu ni postojali. Treća priča je ovaj po naslovu krajnje afirmativan album. „Je l’ da da da? …
…Jesenji orkestar nije solo projekt Daniela Kovača, to je prava grupa. Daniel je pesme komponovao i izveo na klavijaturama. Filip Đurović je svirao bubnjeva, a Ivan Čkonjević, novosadski avangardni umetnik je proizvodio dronovsku muzičku podlogu svirajući šrafcigerom i gudalom po zategnutoj žici. Braća Stevanović su u svom studiju „Krokodil“ u Pančevu dali „final touch“ dodajući, kako Daniel kaže, vrlo bitnu komponentu - doo-wop pevanje. Nemojte da vas plaše ove stvari – sve se to sliva u, rekao bih, muzički akvarel koji savršeno ispunjava svoju svrhu…
(Ocena: 8.5/10; kompletnu recenziju možete pročitati OVDE)
Ostali:
Delaney Davidson – Wandering Heart (8.4/10); Old Crow Medicine Show – Jubilee (bluegrass, 8.2/10); Josie Toney – Extra (country, 8.2/10); Julie Byrne – The Greater Wings (indie folk, 8.1/10); Devendra Banhart – Flying Wig (indie folk, 8.1/10); Buck Meek – Haunted Mountain (indie rock, 8.1/10); Dylan LeBlanc – Coyote (folk, 8.1/10 ); Barrence Whitfield & The Savages – Glory (garage, 8.1/10); Lonnie Holley – Oh Me Oh My (soul, 8.1/10); Tommy Stinson’s Cowboys In The Campfire – Wronger (alt country, 8.1/10); Colter Wall – Little Songs (country, 8.1/10); Johanna Samuels – Bystander (indie folk, 8.1/10); Glen Hansard – All That Was East Is West Of Me Now (indie folk, 8.0/10); Austin Stambaugh – Midwest Supernatural (country, 8.0/10); Buddy and Julie Miller – In The Throes (folk, 8.0/10); Taj Mahal – Savoy (blues, 8.0/10); Delaney Davidson - Dusty Roads (country, 8.0/10); Low Cut Connie – Art Dealers (rock, 8.0/10); Lori McKenna (country, 7.9/10); Wilco – Cousin (alt country, 7.5/10); Blake Mills – Jelly Road (alt folk, 7.4/10); Sofie Winterson – Southern Skies (indie folk, 7.3/10); Olivia Rodrigo (pop, 7.2/10)