Blog
Sada već tradicionalno, poslednje izdanje „Dnevnika“ u tekućoj godini posvećujem domaćoj produkciji. Kako se približi vreme pravljenja godišnjih lista, tako se kod mene intenzivira praćenje domaćih izdanja. Ove godine, već u prvoj njenoj polovini iskristalisali su se favoriti koji su, bar što se mene tiče ostali to do kraja. Međutim, pojavilo se tu i nekoliko novih izdanja koja bi mogla da se uključe u trku. Evo nekoliko rečenica o svakome od njih.
Ovoga puta uvod neće biti dugačak. Napisaću koju o godišnjim listama dva najpopularnija muzička magazina kod nas. O Uncut-ovoj listi sam pisao na svom blogu pa ću vam dati LINK da se ne bih ponavljao ali ću zato napisati par reči o listi Mojo magazina. I ona ima 75 mesta ali je za razliku od Ankata više orjentisana ka britanskim izvođačima. Ove godine prvo mesto je zauzeo album grupe Blur, koji nije bio na mom radaru, pa ga preslušavam upravo sada, dok pišem ovaj tekst. Imaju pravo Britanci da propagiraju muzički pravac nastao u njihovoj zemlji, tim pre što je poslednji autohtoni pravac nastao u Britaniji još devedesetih godina koji je imao šireg odjeka u svetu. Nije to nikakav rivajvl Britpopa mada se na Mojo listi našao i Noel Galager iz Oasis a tu je i čovek koji je u neku ruku bio prethodnica tog muzičkog pravca Kevin Roulands (Dexy’s). Ove dve liste se prilično razlikuju, ako se izuzme prvih 10-15 mesta na kojima su uglavnom isti albumi na različitim pozicijama. Koliko sam uspeo na brzinu da prebrojim, oko 35 albuma se nalazi na obe liste sa još po 40 koji se razlikuju. Dakle, imamo ukupno preko sto različitih albuma od mogućih 150 (na svakoj je po 75). Ne treba te liste uzimati previše ozbiljno jer one nisu ništa drugo do aritmetički zbir ukusa učesnika u anketi, koji istina pripadaju kategoriji ljudi koja profesionalno sluša muziku, pa se može reći da je pozvanija od drugih da pravi takve liste, ali slušaoce to ne mora da na bilo koji način obavezuje – svako ima pravo da sluša i da mu se sviđa sve ono što sluša ili mu se sviđa. Različitost ove dve liste dva magazina koji se nalaze na istoj adresi (bar je tako bilo kad sam poslednji put proveravao) govori o muzičkoj hiperprodukciji ali i o partikularizaciji ukusa kritičara koji prave ovakve liste. Primećujem da na Mojo listi nema Stounsa za razliku od Uncut liste gde su na relativno visokom 18-om mestu. Interesantno je da moja favoritkinja Margo Cilker figurira na obe liste! Hajde da vidimo zašto je to tako…
Plejlistu Dnevnika muzičkog eklektika #66 možete poslušati na Spotifaju.
Albumi su poređani po ocenama, prvo oni recenzirani, posle svi ostali preslušani. Lenhart Tapes je, iako domaći bend, smešten u grupu inostranih jer je njihov album izdat za Glitterbag Records Krisa Ekmana a njegove recenzije su se pojavile u nekoliko bitnih svetskih medija, uključujući i Mojo magazin koga sam pominjao u uvodu. Dakle, kao retko koji domaći album, relevantan je u svetskim okvirima.
Oliver Entoni – nemoguće je izbeći tu temu jer otvara veliki broj pitanja koja traže odgovor. Tema je vrlo kontroverzna, jer da nije, ne bi izazivala toliko strasti, i za i protiv. Entoni je do pre tri nedelje bio anonimni izvođač folk pesama sa Apalačkih planina, čime se bavio iz hobija, i ne pomišljajući o nekoj ozbiljnijoj karijeri. Pre tri nedelje je postavio stolicu u svom dvorištu, seo na nju i uz pratnju dobra (metalna gitara) otpevao svoju pesmu „Rich Men Out of Richmond“. Pesma spada u žanr protestnih pesama, nije ni prva ni poslednja takva. Ostajem pri tome da nije neko remek-delo od pesme, tekst je direktan, možda i preterano, rime banalne, muzika nije najtečnija (reči su očigledno bile bitnije!), sve u svemu prosek, s tim da je tekst provokativan jer trigeruje teorije zavere iz američkog političkog života. To je očigledno privuklo ljude ali na koliko dugo, to ćemo tek videti. Mesec dana posle superhajpa koji je izazvala njegova prvoobjavljena pesma izbacio je drugu „90 Some Chevy“ koja ne prolazi baš tako dobro mada i ona ima milionske preglede, doduše za sada jednocifrene. Sada, nekoliko meseci od objavljivanja, je jasno da je Oliver Entoni autentičan lik koji je upao u rat demokrata i republikanaca u predizbornoj kampanji. On kao tipičan predstavnik američkih belih „blue collar-a“ (ili po evropski, radničke klase) po svojim ubeđenjima inklinira ka desnici pa je idealan medijum za prenošenje poruka desnom belačkom biračkom telu. Zato ga levi CNN ima na tapetu, a desni Fox ga iz svih analitičarskih oružja iz sve snage brani. Da ne bude zabune sa evropskim značenjem pojmova „levo“ i „desno“ – u Americi levica su demokrate sa Bajdenom na čelu, a desnica republikanci koje predvodi Tramp. Trenutno ankete pokazuju da je podrška birača 50:50, pa je razumljiva žestina borbe i korišćenje svih sredstava. Ne bih se više bavio ovim, a ako hoćete da slušate dobru muziku sa Apalačkih planina, slušajte Martu Spenser.
Plejlistu Dnevnika #65 možete preslušati na Spotifaju. Malo se razlikuje od uobičajene, jer počinje pesmom o kojoj je bilo reči u uvodu a završava se pesmom Bili Džo Šejvera koja otvara ploču Tanje Taker. Ostale pesme su poređane po redosledu iz ovog teksta.
Najzad evo i nastavka pregleda ovogodišnje produkcije albuma, poređanih po visini ocene.
22.05.2023 – 11.07.2023
„O, jarane, jarane, jarani smo mi, ne daj, ne daj jednoj ženi da nas zavadi“ tako nekako ide tekst popularne pesme Halida Bešlića, pardon Muslimovića. Pitate se zašto ovako počinje Dnevnik muzičkog eklektika #64? Ko bar malo prati događaje na domaćoj pop-rok sceni biće mu odmah jasno. Doduše nije žena zavadila Neleta i Seju, dva jarana, već politika, al’ da su zavađeni, zavađeni su. Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, i Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, bili su ključni članovi legendarnog sarajevskog benda Zabranjeno pušenje koji je, može se reći, bio poslednji veliki bend nastao u Jugoslaviji. Bend je imao istu sudbinu kao Jugoslavija pa se i raspao u trenutku raspada Jugoslavije. Tu se dva jarana razilaze. Davor ostaje u Sarajevu, s tim da kasnije prelazi u Zagreb, Nenad odlazi za Beograd. Dakle, svako svome jatu. Ta sarajevska raja okupljena oko Top liste nadrealista, pozorišne predstave „Audicija“, Zabranjenog pušenja, Elvisa J. Kurtovića i njegovih Meteora, Kusturičinih i Sidranovih filmova je izgledala kao poslednji bastion jugoslovenstva krajem osamdesetih, kada je dezintegracioni proces te države uzeo maha. Sećamo se svi koji smo dovoljno stari proročkih skečeva iz Top liste nadrealista, koji su se samo par godina kasnije pretvorili u surovu realnost. Ta surova realnost je potpuno ogolela licemerje naših jarana. Od jugoslovenstva nije ostala ni jota. Od bratstva i jedinstva još manje. Te kulise su se srušile kao kula od karata. A naši jarani? Neki ostadoše u opkoljenom Sarajevu, među svojima, neki odoše na neutralnu teritoriju (Đura u Sloveniju), neki, opet, otiđoše među svoje, kao Kusta i Nele. Ajd’ što su otišli među svoje, ili one koje su izabrali kao svoje, al’ što tamo podržaše baš one koji su haos izazvali, to je ono što mi nije jasno. Time su izgubili pravo na zaostavštinu Zabranjenog pušenja, ako mene pitate. Što se sudskih procesa koje je gosn. Sučić pokrenuo tiče, neka bude po zakonu, ali posle svega meni ostaje gorak ukus u ustima, ali sa malom dozom satisfakcije da sam u pravu kad razmišljam o Jugoslaviji. Ipak je ona, takva kakva je bila, sa nama takvim kakvi smo bili i kakvi jesmo, morala da propadne.
Posle ove ničim izazvane digresije, vraćam se praćenju domaće i svetske muzičke scene.
Plejlista Dnevnika muzičkog eklektika #64 je na Spotify platformi