Miloš Zubac: Legenda o prizemljenom sanjaru (prvi deo)

21 jul 2020
Author :   Miloš Zubac

Pripovest o Niku Gariju, zaboravljenom geniju pop muzike

posvećeno Višnji Boščić

DOLAZAK PRIZEMLJENOG SANJARA

– Ovo je autor koga treba da upoznaš. Rezervna kulturaˮ…kao iz tvoje knjige da je izašao. Ima škotsku i rusku krv. Skroman je i dobar čovek. U Španiji i Portugalu je prilično velik, tamo je osamdesetih nastupao s Koenom. Ti bi jedini umeo ovde da napišeš nešto o njemu. Da ga osetiš i prepoznaš – govori mi stari prijatelj, javljajući se iz Nemačke, posvećeno i uzbuđeno kao izvidnik koji šalje dimne signale pred dolazak Nika Garija u Beograd i Novi Sad. Otkriva mi ime za koje do tada nisam čuo. A to je uvek željena situacija za muzičke posvećenike. Iste večeri šalje mi probrane snimke i ovlaš mi,u digresijama između pesama,zapisuje sudbinu Garijevog uvračanog albuma iz 1968. godine, konceptualne muzičke priče o Džej Bi Stanislasu koja je imala potencijal da devetnaestogodišnjemBritancu s privremenom adresom u Parizu otvori sve dostupne kapije do globalne prepoznatljivosti i svetskog čuvenja. Vrata se na kraju nisu otvorila. Neuspeh tog ambiciozno izvedenog dela u potonjim decenijama načinio je od Nika Garija legendu. Da se dogodio projektovani uspeh, Gari bi postao ono što stanovnici Zemlje jezički uhodano a počesto olako nazivaju zvezdom. Blejz Fouli, ukleti teksaški trubadur, voleo bi takav ishodumeo je da kaže kako ne želi da bude zvezda, jer hoće da bude legenda. Nik Gari zacelo nije s namerom birao drugo namesto prvog. Ali porazi uvek nose u sebi sasvim neslućenu ili tek naslućenu vrednost moguće pobede. Jednako kao što se uz mnogi trijumf verno kreće neodvojiva senka kao nagoveštaj suprotnog ishoda koji je mogao da se odmota ili koji čak može da se aktivira u budućem vremenu. Ima zato draži u svakom porazu jer su u njemu sačuvane mogućnosti koje se nisu ostvarile. U pobedama zauzvrat ima posledične taštine i praznine. I traži se stalno još. Tu leži logika u odluci Nila Janga da nakon što je dohvatio vrh s pesmom Heart of Gold, brže-bolje s vrha sâm siđe. Da se marketinški formiranim očekivanjima ne bavi, jer tu nema kraja zahtevima tržišta, da se interesuje samo za svoje lične stvaralačke visine. Uspesi imaju cenu, porazi imaju vrednost. Biti tiha i postojana legenda, znači primiti kompenzaciju od Života za onaj prelomni trenutak u kojem se igra s najjačim kartama i na koncu – sve izgubi. Počeo sam u toj noći da slušam Garijeve pesme s jakim osećanjem da je dobro što jedna ljudska priroda, do tada meni nepoznata, sa sudbinom muzičkog planetarnog gubitnika, stiže u Novi Sad. To je poznat ali uvek uzbudljiv zaplet u duhu urbane rokenrol mitologije. Ono što nisam očekivao, a što me je nesvakidašnje obradovalo, zateklo čak, bile su same Garijeve pesme.Bilo je tu nečega…izuzetnog. A predugo sam bio čovek koga muzika ne može da zatekne.

– Tata, ko to peva – pitala me je starija kćerka dok smo slušali Deeper Tones of Blue. U našem domu, mesecima unazad, mogao je svakonoćno da se čuje Gaj Klark ili Tauns van Zant. Obojica su bila posve odomaćena u mojoj kući. Deca su navikla da slušaju nebeske samotnike sa otežalim krilima i nevoljnike s gitarom. Međutim, ovaj glas bio je drugačiji, distinktivan. Dolazio je iz drugog sveta, ne samo geografski. I dete je namah reagovalo. Dabome, kada se pesma liši kitnjastog ali prelepog baroknog aranžmana, to je ponovo bio jedan samotnik s gitarom. Izgovorio sam kćerki Nikovo ime, pažljivo kao da ga ponavljam za sebe i poslušali smo ponovo pesmu koja je jednostavno porobljavala lepotom. Pomislio sam kako bi završni stih tog refrena s kraja šezdesetih na isti način otpevao Morten Harket s početka dvehiljaditih, kada se njegova grupa vratila stvaranju nepovredivo dobrih pop albuma. I samo na osnovu te jedne inicirajuće pesme koja je pripadala korpusu nesrećnog prvenca The Nightmare of J. B. Stanislas, shvatio sam da je reč o autentičnoj pop genijalnosti. Da je to što čujem nešto što pripada vrhu onovremene muzike. Da je dobro poput Bitlsa i Bič Bojsa. I da je isti taj Nik Gari nepoznati adiđar, neotkriveno blago svetske pop muzike. Sudbinski pomalo nalik starom enigmatičnom gavranu Rodrigezu, s tim što za Garija nije bilo neobjašnjivog uspeha u Južnoj Africi, niti je bilo Oskarom dekorisanog dokumentarnog filma koji bi svetu otvorio oči.Garijeva muzička genijalnost ostala je tako privilegija malobrojnih, upućenih u tajnu jednog istinskog kantautorskog čuda iz vremena koje je već uveliko bilo iza nas. Da je moglo drugačije i da je planeta otkrila Nika Garija onako kako se upoznala s Rodrigezovim talentom, sasvim je izvesno da Gari ne bi putovao u Srbiju da održi koncert. A dolazio je upravo u Novi Sad.

– Nik Gari? Znam za njega – iznenadio me je Milan Korać s kojim sam bio usred priprema za koncertno predstavljanje našeg drugog zajedničkog albuma. Milan nije poznavao Garijeve pesme, ali je negde u hodu, na svom ličnom muzičkom putešestviju, ulovio priču o izgubljenom biseru britanskog popa. Pošli smo zato zajedno na koncert, očišćeni od pretpostavki, bez očekivanja, uz poneki osećaj koji nije mogao biti pogrešan. – Hoćemo ti i ja biti jedina publika na koncertu – pitao me je, šeretski dobrodušno, aludirajući na zainteresovanost novosadske publike za nastupe pojedinih samaca sa akustičnom gitarom, pogotovo onih koji prevaljuju nelogično velik put da ovde održe koncert. – Možda ćemo biti. A možda nas bude desetak – licitirao sam u odgovor. Toliko nas je nekako i bilo. S dvoje iz personala u koncertnoj prostoriji, taman koliko i biblijskih apostola. I kao po pravilu kada se znatna autorska veličina čudom spakuje u mali format i nekonvencionalno predstavi, prevashodno u svojoj ljudskoj skromnosti i neusiljenosti, razvilo se pravo malo zavereništvo među privilegovanim namernicima koji su bili deo Garijevog nastupa, kao da su se svi uvezali svešću o nemerljivoj vrednosti predstojećeg zajedničkog iskustva.Bila je tu i jedna lepojka baršunastog glasa, koja je vodila muzički kvartet i s mnogo stila interpretirala ukusno probrane svetske pop, folk i soul standarde. Nije me iznenadilo kada sam čuo da je docnije tom repertoaru dodala Garijevu pesmu. Po tu pesmu nije morala da odlazi na izvor, jer izvor je njoj došao sam.

Nik Gari popeo se na binu, seo na stolicu i počeo da peva i pripoveda, prateći se na akustičnoj gitari. Ponegde je svirao drhtavo i priručno, ponegde sigurno, ali njegov glas bio je nepogrešiv rezonator one jedinstvene suštine koju je ovaj sedamdesetogodišnjak nosio u sebi. Kosa se dabome posrebrila, pojava ojesenila, a glas se prebojio iskustvom, ali je simultano s tim dobrodržećim, smirenim džentlmenom na bini sedeo isti onaj devetnaestogodišnji sanjar koji je sve karte uložio u apsolutni žanrovski klasik iz muzički ekspanzivne 1968. godine, a za koji jednostavno niko nije čuo kada je trebalo da se čuje. I taj lajtmotiv u njegovom životu, to komercijalno potonuće albuma prvenca, dalo je Gariju povoda i materijala za finu britanski toniranu ironiju koja je prožimala njegove najave između pesama. Više no jednom izgovorio je kako njega u svetu zapravo niko ne sluša. Osvrnuo se na broj ljudi u novosadskoj publici, ali je komentar zaokružio iskrenom zahvalnošću zbog prisustva onih koji jesu došli. Bilo je vidljivo da u svojoj muzičkoj monodrami koristi situaciju ličnog poraza u svetu muzičke industrije, ali da nije podlegao negativnom samobrendiranju i naglašavanju jednog sudbinskog događaja iz mladosti koji mu je opredelio dalji životni i karijerni put. Prosto je prihvatio upečatljiv, prelomni trenutak iz svog života i prirodno počeo da priču razvija dalje, da s njom radi i vodi je ka svemu onome što se desilo nakon tog trenutka. A desio se čitav jedan ovozemaljski život, oplemenjen roditeljstvom, nadahnut ljubavima i obremenjen rastancima, prožet izborom različitih poslova od kojih je namirivao obaveznu porodičnu egzistenciju, s celim godinama provedenim u švajcarskim Alpima, sa odustajanjem od muzike i povratkom muzici jer čovek ne može stalno ustavljati stvaralačke bujice u sebi, iako je u razvoju svake ljudske esencije gotovo obavezan period rada protivu svoje prirode. Nik Gari jeste radio na tome da se s muzikom zauvek razvenča, ali muzika nije želela da se rastane s njim. Ona se budila i probijala da iznova potekne iz Garijevog unutrašnjeg sveta, a presudni dodir anđela nadahnuća pripao je čoveku koga je Gari pomenuo tokom svog nastupa – Fransis Lai, francuski maestro filmske i pop kompozicije umnogome je vratio našeg junaka stvaranju i nastupanju. U Novi Sad je Nik Gari došao kao muzički veteran koji je bez većeg zameranja prema životu prihvatio da je njegovoj muzici u mladosti nekim udesom bila uskraćena velika prepoznatljivost, ali da je sasvim u redu ako se pod stare dane verno služi toj muzici bez obzira na njen medijski domet i materijalni uspeh. Jer ta je muzika bila vanserijski dobra. I kada se malo zađe iza njegovih zaštitnih samoironijskih primedaba, videlo se da Nik Gari, srećom ili prosto zbog karaktera posve lišenog narcisoidne komponente ličnosti, uprkos nesigurnostima odlično zna da jeste upravo toliko dobra. Autoironija uostalom uvek ima zadatak da odbrambeno maskira izraženu svest o sopstvenoj vrednosti.

Milan Korać i ja smo potpuno otvorenih srca primili sve što je Gari mogao da podeli s nama. Zapravo, niko od onih dvanaest ljudi na koncertu nije mogao pred tim putnikom iz daleka sebi dopustiti ma kakvu zakopčanost. Kako je bilo neprekidnih tehničkih problema sa ozvučenjem, kako su nimalo poetično zujanje i električno krčanje dodavali nešto nepotrebno svakoj njegovoj pesmi, doviknuo sam mu da se isključi iz razglasa i da sedne među nas. – Odlična ideja – odgovorio je, izvukao kabel iz gitare, ustao sa stolice, sklonio mikrofon i potom se polako spustio na ivicu bine i seo na nju. Nadalje je to bilo kao da grupa prisnih prijatelja posvećenih u dragoceno tajno znanje sedi u istoj sobi i učestvuje u noći koja će svakoga dotaći blagošću i lepotom, a nekoga možda i promeniti. Između pesama, Milan i ja smo nabrzo tiho komentarisali ukusnu „englenštinuʺ, harmonije, melodije, elemente francuske šansone, pri čemu je dirljiva pesma My Dear One, koja pripada Garijevom poznom stvaralaštvu, bila ona koja nas je obojicu učinila boljim ljudima makar na tren. Elegična kantilena o dostojanstvenom starenju koje ne ostavlja suštinske tragove, nežno otplesana sa stogodišnjom bakicom u ljupkom video zapisu, nosila je refren koji bismo obojica rado otpevali voljenim ženama u našoj zamišljenoj budućnosti: „Vreme ti nije naškodilo, mila moja. Vreme te nije promenilo nimaloʺ.

Bila je to pesma koju je Milan poneo sa sobom u svom ličnom kardiozapisu, kao relikviju koju je slučajno pronašao na koncertu. Pesma koja duboko menja čoveka iznutra, s takvim transformativnim moćima. Pritom je moj prijatelj bio u čudu kako naš Britanac ima volje da prevali toliki put za jedan ovakav koncert. Mogli smo da se složimo da se ne isplati nikako ako si muzičar današnjice. A ovo nije bio muzičar današnjice. Stigao je u Novi Sad iz drugog vremena i bio je prosto – legenda. Anoniman i proslavljen u isti mah. Paradoksalno čuven zato što ga globalni medijski radari nisu uhvatili kada je to bilo očekivano. Neobavezno ćaskanje s publikom nakon koncerta reklo je o njemu još nešto. Da je ovaj majstor svetske pop pesme izrazito prirodno, duhovito i srdačno ljudsko biće. Iskustven, promudren i blag. Prizemljeni sanjar koji ni u jednom trenutku nije prizeman. Neopterećen urbanomitskim statusom zbog njegovog prvenca iz 1968. godine. Čovek koji se trudi da bude u miru sa sobom – kako je na nedavnom albumu Life is People poručivao Bil Fej, umnogome srodan Gariju, još jedan od rano zanemarenih pa pozno veličanih bisera u izdašnoj engleskoj kantautorskoj ponudi. Čovek koji bi mogao, kako je to s početka video prijatelj koji nas je povezao, upravo iz moje knjige da izađe.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio