RECENZIJA: Sara Renar – Gdje povlačiš crtu (2018)

28 januar 2018
Author :  

Mjerenje pulsa stvarnosti je težak posao, biti na nekoliko mjesta u istom trenutku, razvodnjavati okolnosti, povezati situacije, napraviti presjek učestalosti i svesti ih u, recimo, nešto manje od osam minuta. Ovo nije uvod u protok vremena, već prvo što optereti (ne u pežorativnom smislu) uši na ulasku u programirani svijet albuma „Gdje povlačiš crtu“, taj prvi korak ka gužvi iz koje se jedno tijelo (posmatraću ga kao fiktivno, za svaki slučaj, iako sve vrijeme ide za mnom i predstavlja se imenom Sare Renar, djevojke o kojoj dosta znam, a ne znam ništa), dakle tijelo se u sudaru s gužvom lagano izoluje, izdiže se iz zone glasova, svede se na sopstveni odraz u ogledalu i ponavlja nešto kao mantru, lebdi sve vrijeme na svom izmišljenom (ne zamišljenom, već upravo izmišljenom oblaku) pokušavajući da ostane ono što jeste. Snaga svega što povlači na dolje je nemjerljiva, a prostor iznad je oslobođen gravitacije. To znači da ništa ne vuče na dolje, da je svijest o sebi dovoljna i u takvom prostoru otvorenog uma samo slični će moći da se susrijeću. Slični po bježanju, ne po bendovima koje vole i hrani u kojoj se dave.

Ona (tijelo, a ne Sara, iako je tu) je sama. Zato će se sama očešljati da izgleda lijepo (sebi) dok žuri da pokaže koliko vrijedi i koliko može (opet sebi) i usput će naglasiti (naravno, kome drugo) da je najbitnije biti otvoren prema sopstvenoj volji za životom, svoj, svjestan i spreman. Kad si spreman (a to je sad ta tišina, gdje zvuk polako prelazi u korake, gdje su njeni dominantni, a tuđi samo dekorativni marš za novi... izazov, neka bude izazov, borba je u ovom trenutku previše), kad si spreman, onda više ne razmišljaš šta možeš da izgubiš. Ja inače nisam oduševljena nasnimljenim repetitivnim zvukovima, ali osjećam koliko ta pulsiranja u kombinaciji sa konkretnom melodijom, tim nekim klavirskim krvotokom učine da svijet jedne pjesme (i svih ostalih) bude živ, gotovo sposoban da ustukne od dodira, da se otme indiskretno. Uvijek sam mislila da Sara Renar želi da se svidi, a sada znam da je samo čekala trenutak da snimi nešto u čemu će da uživa, ne očekujući ništa, da se sva pretvori u sopstveni osjećaj dok razlaže samo jednu misao na sve moguće načine. I uspjela je. Postala je sama svoja pjesma. Jasno, pozajmila je jedan momenat iz neke druge pjesme, pozajmila je malo, kao kvasac od kog će sama sopstveni hljeb napraviti, kao šoljicu šećera za nešto mnogo bolje od šoljice šećera.

I na broju dva („Čuvaj svoje pjesme“) nastavlja motivacionim porukama, ali afirmativnije. Uključivanje dramskog momenta podrazumijeva agresivniji uvod koji će se slivati, ali ne i razvodnjavati u nastavku. Karakterističan odjek na kraju stihova simbolički će nas uputiti na ogledalo u kome je junakinja/tijelo/Sara ponovo u dijalogu sa sobom, pa otud i množina dolazi kao logična, i ne podrazumijeva lirski objekat. Glasovi iz pozadine (Dora Lipovčanin i Ivan Laić) su sva njena Ja koja su se borila za sebe na ćoškovima koji su bili i mračni i trnoviti i ko zna kakvi. Pjesma nadrasta samu sebe onog trenutka kad se onaj najtiši od svih glasova izbori sa bujicom vriskova, kad se nježnost razlije po dirkama, a unutrašnji borci za svoju riječ pokore. Sjajna predstava koja će, a ovo je možda i najveća mana, i jedina prava mana ovog albuma, svakim novim slušanjem, u svojoj predvidljivosti, pa i u znanju slijeda događaja, biti manje zanimljiva, zato tri slušanja za redom (kojima nisam mogla da odolim u datom trenutku) i nisu baš preporučljiva. Svakim novim slušanjem je album sve duže trajao. Naravno, s određenom pauzom, onom u kojoj će se utisci sabrati, može se krenuti nanovo. Naši padovi (a sad već sama dodajem sebe i ljude u ovu zbirku utisaka) su uvijek novi, ali naša vraćanja na staze kojima želimo ići su uglavnom ista na početku – prvo sebe ohrabriti, pa onda kako se namjesti.

Tek u trećoj (naslovnoj) pjesmi je junakinja/tijelo definitivno Sara, ne više kantautorka, koliko rediteljka sopstvenog muzičkog žitija. Na samom početku Sara u poimanju drugih, u očima kolektivnog. Priča o karijeri koja ide uzlazno, ali s mnogo pogrešnih tumačenja kojima želi da se suprotstavi, komplimenata koji prijaju, ali i obavezuju. Digitalna stvarnost kojoj teško odgovara je u direktnoj suprotnosti s onim što će je ispuniti na kraju. 'Gdje povlačiš crtu', i kao naslov pjesme, i kao naslov albuma, i kao pitanje kojim pokušava da riješi svoju odgovornost prema onima koji je podržavaju sve vrijeme je zapravo TA crta. Momenat u kome je konačno uskladila svoju unutrašnjost s onim što će ponuditi svijetu. I obradovaće se svim dobrim glasovima koji će joj se vratiti, ali radila je na ovim pjesmama zato što joj je prijalo, rasterećivalo je i nije mislila o sudu javnosti. Pružila mu je otpor.

U muzičko-istraživačkom smislu joj malo ko izlazi na megdan na balkanskoj sceni. Njena želja za eksperimentisanjem i spajanjem nepovezanih impulsa iz spoljašnjeg svijeta u cjeline koje će imati smisla (u tom smislu je najsličnija s Ivanom Picek, iako imaju potpuno različit izraz i različitu vrstu agresije) je ovog puta nadrasla album, a tu mislim na album u širem smislu. Jer, ono što smo na kraju dobili je radio drama novog doba, dinamična zvučna mašinerija koja će tolerisati sve osim ravnodušja i čiji kraj je samo otvoreno polje za san pred novi početak. Jer crta nije tačka, nakon i iznad crte je uvijek novi prostor. A nemati nikoga osim sebe – to je dovoljno da nisi sam. Neki nemaju taj luksuz.

Ovaj performans/album Sare Renar je u toku jedne cijele godine dopunjavan, sklapan, oživljavao je sam sebe do forme koju imamo pred sobom. Srećom. Bez obzira na mišljenja koja bi mogla biti podijeljena, ova je priča morala dobiti svoju zapečaćenu verziju. Zapečaćena, kao i ono gore s crtom, ne mora biti gotova. Svi komplimenti za ekipu koja je snimila i upakovala ovaj album, jednako kao i za one koji su dali svoj doprinos. Dijalog Sare Renar s „Tišinom“ i tišinom najbolji je prst u oko ćutanju kog se trenutno mogu sjetiti.

Ocjena: 8/10

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio