Festivali
Druge večeri Bedem Festa sam fokusirana na ostvarivanje davnašnjeg sna: Love Hunters uživo. Svi pokušaji da ih vidim van Crne Gore su arhivirani kao propali, i onda je „brijeg došao Muhamedu“ ili ih je doveo festivalski tim Bedem Festa, a to dođe na isto.
Ono što je u nazivu benda mogla biti i slučajno složena konstrukcija koja je u trenutku zazvučala dobro, zapravo je najsnažnije motivaciono polazište u kompletnom opusu novosadskog punk rock cirkusa. Ovo „cirkus“ je simbolično. Znate kako klovnovi imaju docrtan široki osmijeh, a iznutra se lome dok ne postanu prašina? Eto ih, lovci na emocije koji podižu publiku na noge i plačnim glasom odvajaju srce od sopstvenog tijela da vrate ljubav za ljubav.
Milan Mumin je balkanski muškarac u svojoj najjednostavnijoj verziji (metaforički, jer samo tako i umijem). Grub vokal, gotovo nerazgovjetan, posebno u ovakvim situacijama kad dio onog što se pjeva odnese žamor iz publike, dio odnese vjetar, a malo i uzbuđenje koje se spaja na ivici bine, a emituje se sa obije strane. Ostane na kraju dovoljno za one koji znaju sve dirljive riječi na lošem engleskom, tvrdom toliko da bi parao uši u svakodnevnom govoru. Ovako ga razlažu melodične podloge i suptilna priroda onoga ko pjeva. Kažem, muzička slika balkanskog muškarca, koji će nerijetko nakon drugog refrena čak i recitovati, nespretno, ali iskreno, ubijediti bilo koga da mu je stalo, ne samo do žene (evo, ovdje se već i pjesama dotičem), već i do cijelog svijeta - kakav je da je, naš je i učinimo nešto s tim.
Već je nakon prvih najava bilo jasno da će ovaj Bedem Fest, osmi po redu, biti drugačiji od svih prethodnih. Čudna mješavina žanrova, pomalo razbijanje koncepta alternativne poetike koji je njegovan od samih začetaka, može samo da oplemeni festival, da ga učini primamljivim za noviju publiku, omasovi ga na način na koji jedan dio vjerne publike ne bi volio da bude omasovljen. Jer, odjednom se pojavljuju kompromisi. Kompromisi znače da će jednog dana biti još više kompromisa. Zvonko Bogdan, o, da, ali samo da ga ne zaprati, recimo, Đorđe Balašević. Ovo nije ideja. Ovo je otklon od ideje.
Šta je ono što SeaRock izdvaja od ostalih festivala, osim očiglednog, enormnog entuzijazma organizatora i volontera koji uživaju u tom što rade, uzvraćajući ljubav muzičkoj fešti koja im nudi ne samo mogućnost za radovanje, za zabavu i uživanje – nego i kvalitet bez kompromisa. E, taj selektorski kvalitet je ključni sastojak zaokružene konceptualne cjelina iz koje iskoči poneki muzičar na ovu ili onu žanrovsku stranu – ili mimo bilo kakve žanrovske odrednice – ali organski se uklapa u mini tradiciju većinom s Ljetnje pozornice. Prošlogodišnji, jednodnevni, nezaboravni koncert grupe Wilco bio je iznimka, a ovog ljeta ponovo se američki muzičari i mahom americana autori sa Balkana, skupa sa publikom sa svih strana, ponovo sreću na pozornici Starog grada Kotora, tamo gdje je sve i počelo. Nije bilo lako nadmašiti prošlogodišnji slušalački užitak, ali se SeaRock na neki način regenerisao i podsjetio nas koliko je važan na ovim prostorima – nasuprot nekim izvikanim, ispostavilo se posve irelevantnim festivalima, čak i u okruženju (vidi pod Sea Dance 2017).
Ovogodišnji, 12. po redu INmusic bio je zasigurno jedan od najočekivanijih ikad. Zbog pompozne najave glavnih aktera, a to su, da se ne zavaravamo, ipak Kings of Leon; uvedene su raznorazne novotarije i promjene. Kao prva, cijena karte je malo porasla, festivalske narukvice dobile su plastični bar kod i time zapriječile višekratno ulaženje i izlaženje s mjesta festivala, dakle samo jedan ulaz po danu. Jednodnevne ulaznice za utorak, kad su nastupali Kingsi odavno su bile rasprodane, cijene hrane i piva (razvodnjenog i dalje, ali ajde) su isto bile za mrvicu skuplje, ali sve je bilo i više nego dobro i svi su na kraju išli kući pjevajući.