Zanimljivo je kako Denis Katanec 'postaje jedno' sa sagovornicima, potpuno nenametljivo, kao da je oduvijek bio tu, preko puta, sa znanjem o svemu, i s negacijom svoje posebnosti. Jednom Felon, Vlasta Popić, neko drugo biće unutar jednog čovjeka, danas dio Klinike Denisa Kataneca, ne samo benda, već kolektiva, družine, malog orkestra unutar grandiozne poetike. On je pjesnik koji se prepušta riječima bez straha od njihovih dubina, on se utapa u muziku postajući i njeni prsti i njena ivica duše, on nas slama i sastavlja ne mijenjajući ritam. Ako njega pitamo, a jesam, pitala sam ga, ne dobijamo oduševljenje kao odgovor. I ta skromnost ispisuje nove redove naše privrženosti. Dok uživamo (još uvijek, da!) u mini izdanju Klinike s početka prošle godine, dok neki ušuškavaju sjećanja na nastupe koje su pohodili (i kotorski, svakako), drugi rezervišu svoja mjesta za nove (uskoro opet u Beogradu i ne, ne moraju karte mnogo unaprijed, to je samo za posebnu publiku i nikad ta publika nije išla čoporativno na svirke), a mi iz Stereo Arta se radujemo što će ove godine, najvjerovatnije, izaći cijeli album.

Ichabod se ove godine našao na mnogim godišnjim listama najboljih muzičkih izdanja. Debitant je, ali redakcija ovog magazina ga prati od samih početaka, od prvih singlova kojima smo mi bili zadovoljniji nego autor, Bruno Šlat. Karlovački dječak je sad već mladić u najboljim godinama, pohodio je u posljednjih godinu dana sve važne festivale i pozornice koje favorizuju kantautore, kao što su INmusic festival, umaški i beogradski Indirekt, Novi Val u Budvi, svirao je u Močvari, bio je dio Rockmark sesija... Najviše od svega, njegov prvi album, Volume 1: Psychedelic Chansons je zaživio među istinskim ljubiteljima kvalitetne muzike, a još uvijek nije dovoljno puta odsvirao svoje. O tom svrstavanju među mlade (jer mu ne damo da odraste sa svojom muzikom), o stvaralačkim procesima, lirskom sazrijevanju, side projektu i utiscima koje je ponio iz Crne Gore govorio je Bruno Šlat odmjereno, kao da ga praznična groznica i sve ove pohvale koje idu uz kraj godine uopšte ne dodiruju. 

Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.

„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.

Tri decenije benda Gospoda Glembajevi su, srećom po one koji su odnjegovali njihov status najvoljenijeg crnogorskog benda i u periodima potpune neaktivnosti, samo jedan od razloga njihovih nešto učestalijih nastupa. Nataloženi stvaralački naboj koji će donijeti novih pjesama je nešto čemu se posebno radujemo, a neke od tih naslova je publika mogla već čuti u Podgorici i Beogradu, kako nam je uoči nikšićkog nastupa u Blues Brothersu, nagovijestio Goran Vukadinović, bunjar Glembajevih. Stanje iza scene, pjesnici koji inspirišu, društvo koje sputava - samo su neke od tema koje smo provukli u ovom kratkom razgovoru.

Istina je da, prostim sazrijevanjem, kada se prijatno i neprijatno izdefinišu kao jedina mjerila u slušanju muzike, ne moramo nužno ostati u komfornoj zoni sirovog rokenrol izraza, iako to nerijetko radimo(o). U tom smislu, Buč Kesidi nisu uletjeli u tu komfornu zonu kao muzičari koji su izmislili nešto novo, pa poremetili cijeli univerzum poznatosti koji sam sebi skrojila, ali svježina kojom se ležerno kreću kroz mješavine pravaca, pa onda u potpunosti na svoj način (kesidijevština neka, šta li) konturiraju ritam tako da se čini kao da su vrckajući rege, bič bojzi i (recimo) Watershed (tamo gdje ne vuku na ekv) bili u pozadini kluba u kom se, od subote uveče do nedjelje ujutru, smjestio cijeli jedan album. Iz učaurenosti svoje savršene ravnoteže sam izašla lako, jer onako izdvojena, „Nema ljubavi u klubu“ mi nikad nije legla, a u cjelini, na jednom savršeno tematski složenom albumu kao što je „Euforija“, postaje epizoda koja objašnjava dosta toga.

Minimalizam nerijetko vuče neka pežorativna značenja, pa bez obzira što zvanično biva žanrovskom odrednicom, u nekim situacijama su mi potrebene prigodnije riječi da opišem ono što čujem. Dovoljnost, recimo. Jer razlika je u potrebama, reći sve tako što se neće povući (pre)više ni verbalnih oznaka, ni svih ostalih zvučnih elemenata. Ne govorim o melodičnosti, jer na novom albumu Ivičinom (Ivica kao bend, ne samo kao Ivan Kačavenda kantautor, jer ima nečeg što ga umnožava, nečeg što čini da u svakoj ulozi bude neko drugi) melodičnost nije ono na šta smo navikli, jedna auditivnost koja uvlači u sebe kao klizava površina koja te lagano obara tamo gdje si najslabiji. Ova melodičnost je na nivou sunđeraste mase koja se se puni i prazni otkucajima, koja sebe prekine na pola 'odrastanja', da ne postane prerano nešto uz što bi se moglo plesati, jer na ovom albumu niko ne pleše, svi (to su taj one man band i mi koji slušamo) se uvlačimo u sopstvene jastuke do trenutka kad možemo postati jedno s albumom, ili ostati jastuk, kako kome zapadne.

Strana 1 od 17

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio