Nažalost, ne stigosmo na vrijeme da čujemo veći dio uvodnog, solo nastupa Strahinje Kovačevića koji je nastupio pod imenom Bellerophontes, na klavijaturama stvarajući ambijentalnu atmosferu i muziku koja se poprilično izdvojila od svih ostalih izvođača. Romantizirana u završnici, konkretno u klavirskoj kompoziciji "Maraz" , a u "Epilogu"- koji je i bio logičan epilog njegovog nastupa- gotovo fluidne teksture poput vrsnog filmskog saundtreka, ovaj otvoreni muzički izraz najčešće u dužim formama odnosno autorskim kompozicijama, omogućio je talentovanom muzičaru iz Cetinja, inače članu grupe Solid Ground (bili gosti SeaRocka), da pokaže zavidnu umješnost komponovanja i umijeća savladavanja scene bez pomoći nekog drugog muzičara. Vrlo zahtjevan ali ispunjen zadatak, koji je zahtijevao punu pažnju i bezmalo aktivno slušalačko saučesništvo prisutnih, a u svakom slučaju sasvim drugačija, domaća - autentična stvaralačka snaga.

Romantično prvo veče uz ekstatično finale za nezaborav

Alehandro Eskovedo priredio je superioran rock koncert u Kotoru, u pratnji benda Don Antonio, čija je kulminacija bila potpuno u punk-rock maniru, na veliko zadovoljstvo Tekšašanina meksičkog porijekla, sigurno i zbog toga što je još kao srednjoškolac išao na klupske nastupe Hendriksa i The Doors-a, a kasnije se oduševljavao energijom The Stooges-a i prvim gigovima Peti Smit. I Igi Pop bi se obradovao sceni na koju uskaču i po bini u ritmu skaču fanovi muški i ženski, kako se to, apsolutno spontano, desilo tokom izvođenja dva bisa Alehandra i prijatelja, od kojih prvi čak nije bila njegova pjesma već klasik Nil Janga, dok je drugi bio baš u tom duhu, “Chelsea Hotel 78", jedna od vrhunskih pjesama koje je komponovao sa Čak Profetom (takođe gostom SeaRock prije koju godinu!). Sa Čakom je napisao i “Bottom of the World”, prije čijeg izvođenja je nabrojao skoro sve relevantne muzičare iz Teksasa, od Vilija Nelsona do Lusinde Vilijams, ne završavajući dugi niz svojim imenom. A da Alehandro pripada korpusu tih nabrojanih singer-songrajtera, uvjerili smo se tokom njegovog koncerta, kada je zvučao kako očekujemo da zvuče najbolji tekšaški trubaduri koji su iskusili život i nisu bili bezgrešni, pročišćeni od opijata u svojoj poznoj dobi u kojoj ih ne napušta mladalački duh, kao što nije napustio ni Eskoveda koji je poput dječarca, a ne bezmalo starca od 66 ljeta, skakutao u ritmu rokenrola.

Da bi noć dostigla tačku usijanja pobrinuo se prvenstveno gitarista Antonio Gramentijeri, stari i dragi znanac budući da je u Kotoru svirao po peti put! Antonio je posebna fela, revolveraš koji poteže brzopotezno, nikad bez razloga, jer je svjestan da njegov metak pogađa tačno u metu; on se ne šepuri, niti maše svojom vještinom drugima pred očima, naprotiv, razoružava upravo ekonomična narativnost njegovog načina sviranja. A kada treba, uvijek sa mjerom, “ovaj čovek se pretvori u gitaru”, kako je to primjetila jedna pažljiva slušateljka, možda neposredno prije nego je frontmen benda Don Antonio kazao : “Mi smo, u stvari, romantični”.Ta romantična crta mogla se nazreti u mješavini rocka, mediteranskog duha i meksičkih začina, sa nešto malo twista kojim je šarmirao publiku (kao dobrodošla mirođija).

Šarmantni su bili i saksofonista i basista koji su super zezali na sceni, uz šaljive koreografije. U instrumentalnim numerama bili su i zabavni i svirački uvjerljivi, jedino je vokalna interprtacija pjesama na engleskom jeziku imala mana – tu je ipak nedostajao glasovni volumen pjevačica Karle Lipi , sa kojim autor, neuporedivo bolji kao kompozitor a pogotovo gitarista, sarađuje u svom drugom bendu Sacri Cuori. Don Antonio, što je naziv njegovog aktuelnog benda koji prati Alehandra na evropskoj turneji, je zvučao istovremeno zabavno i zagrijavajuće, vrlo prijatno i pitko ukrštanje američke tradicije – koju frontmen ima u malom prstu – i italijanske melodioznosti, humora, te pomenute romantike. Sentimenta nije nedostajalo ni kada se Antonio prisjetio početaka twist-a, te nam praktično pokazao kako isti može zvučati i moderno i zanosno.

Zanos je prava riječ koja opisuje bend koji je, nakon kratke pauze, ponovo izašao na Ljetnju pozornicu kao savršena muzička potpora za vidno raspoloženog don Alehandra. Odmah su otprašili set bržih pjesama, nakog čega je uslijedilo prvo obraćanje publici, i najavljivanje ponajboljih pjesama iz autorskog opusa koji uživo dobija dodatnu dimenziju. Prije najdirljivijeg momenta večeri, koji je izmamio suze najemotivnijim slušaocima, izuzetne interpretacije pjesme “Sister Lost Soul”, Eskovedo nas je podsjetio na žalosnu činjenicu da više nikada ne možemo uživo čuti Lu Rida, Leonarda Koena, Dejvida Bouvija… a zatim je pomenutu pjesmu posvetio Aniti Palenberg, takođe nedavno preminuloj. U tom središnjem, po tempu mirnijem i intimnijem dijelu programa uslijedila je i prekrasna stvar, kojoj smo se pridružili iz publike, koliko je ko znao stihove – “Always a Friend”, po mom skromnom sudu jedna od nekoliko najboljih pjesama uvaženog gosta. Dodatne simpatije prisutnih autor osvaja izvinjavajući se zbog onog što čini odnosno kako se ponaša ozloglašeni Donald Tramp, tu nije moglo doći do nesporazuma, samo do odobravanja prisutnih. Bio je to pravi uvod u odlično odsviranu “Sally Was a Cop”, a sa “Castanets” su već počela komešanja među slušaocima, nije se više moglo samo sjediti i cupkati, hop na noge lagane i ples polako ali sigurno počinje da se zahuktava. Ono što se desilo do kraja riječi ne mogu uobličiti, osjećanja su bila uskovitlana, dimni signali rokenrola već su odavno bili postali plamenovi da bi se sve razbuktalo u neočekivanu ekstazu nepatvorenog slavljenja duha rokenrola, kojom koordiniraju u prvom redu don Alehandro, ali isto tako i don Antonio - obojica rok poglavice koje se ne zaboravljaju.

Umijeće bubnjara je, kako je koncert odmicao, sve više dolazilo do izražaja, dok je basista s neskrivenim oduševljenjem pratio lidera; Eskovedo je s osmijehom na licu uzvraćao simpatije i tako izražavao poštovanje prema muzičarima koji su, paralelno, komunicirali i sa publikom - posebno je to činio raspoloženi saksofonista ( povremeno i za klavijaturama). Esencija emocija došla je pri samom kraju, a sa njome i popuštanje brane: već na početku “Like a Hurricane” par momaka se popelo i zaplesao na bini da bi, u završnoj pjesmi, inače sa pomalo potcijenjenog albuma “Real Animal”, tuce momaka i djevojaka đuskalo sve u šesnaest. Nimalo na distanci, nakon što je žurka okončana bez ijedne naznake incidenta ili intervencije redara (koji su bili u pripravosti), očigledno ponešen atmosferom i punog srca, Eskovedo se ispozdravljao sa deset, ako ne i dvadeset ushićenih fanova – iskoristih priliku da prozborim “Thank you for this tonight, Alehandro!”. Neću pogriješiti ako ustvrdim da je to u sebi kazao svako od prisutnih te noći. (N.G.)

Druga noć:Dominacija dva sjevera (ne znam šta dalje da radim sa ovom frazom u podnaslovu)

Drugo veče SeaRock festivala je imalo obilježje bendovske snage, iako je glavna zvijezda bio Mark Olson, čovjek s gitarom, suprugom, i nekoliko instrumenata koje sam prvi put vidjela/čula uživo.

Wooden Ambulance, instrumentalno snažnu i brojnu muzičku skupinu iz Subotice, koja prvi put nastupa u Crnoj Gori, počinjem da slušam još dok nisam stupila u koncertni prostor, i tu dobijam čistiju zvučnu sliku, budući da će me gore sačekati žamor publike. Takav bend je slobodno mogao ostati za drugi dio programa, da radi ono najbolje što zna: oživljava. No, iako je okupljanje još uvijek u toku, ljudi reaguju sjajno, prepoznaju svako svoje pjesme, prepoznaju moćnu bendovsku stopljenost i mješavinu sirovosti i ritmične nježnosti koja će negdje u pjesmi „Sidewalk“ dostići svoj vrhunac, savršenim prožimanjem dva vokala (Anamarija Tumbas i Goran Grubišić) bez ijedne zajedničke osobine, a opet skladno i gotovo poput najpriželjkivanijeg odnosa bilo koja dva živa bića. Upravo se u tom trenutku atmosfera zagrijala do nekog prijatnog elektriciteta, ali satnica je bila neprijatelj. Desilo se, do kraja ove festivalske večeri, da sam u par trenutaka poželjela da se bend ponovo vrati na scenu i nastavi, jer nije bilo dovoljno, neka nedorečenost je ostala za njima, i ko zna kad će se ponoviti. „If I were you“ , pjevam sve do kraja večeri, jer znam da sam grešku napravila time što sam mislila da će izazovnije biti odgledati nastup iz mase, a ne iz prvog reda. Ovaj bend se mora slušati s mjesta s kog se čuje svako podrhtavanje instrumenata, svaka kapljica znoja koja će pasti na pod, i razumjeti svaka riječ kojom svijet postaje lirski junak.

Toj želji da se Wooden Ambulance vrate na scenu je doprinio i nastup Mike Olsona. Zvijezda večeri je uglavnom najavljivan kao solo projekat bivšeg člana (i osnivača) američkog benda Jayhawks, a zapravo je duet s njegovom suprugom Ingunn Ringvold i to zvanični duet koji je ovjekovječen i na nosačima zvuka, što u svijetu muzičkih fanatika ima veću vrijednost nego ugovor o bračnoj zajednici. I dobili smo zaista sjajan nastup, besprijekorno snažna prožimanja dva vokala, dva dominantna instrumenta (gitara i đembe)i čistu hemiju na sceni, ali nikako ono što smo očekivali, a to je nešto više nalik na Jayhawkse. Ima nečeg tužnog u ovakvim nastupima bivših članova bendova koje volimo. Nisu svi u konačnici Jason Isbell ili Ryan Adams, čini se, ako je ova usporedba još uopšte na mjestu. A malo se teško navikavamo na činjenicu da oni u nekom trenutku požele da rade na drugačijoj muzici.

Onda kad je svaka od pjesama relativno nova (jasno da Olsonovu karijeru nakon benda tek reda radi pratim), postoji mogućnost da počnu da liče jedna na drugu. U tom smislu mi je promaklo da zapazim i jednu od pjesama Jayhawksa („Two Angels“, reče kolega muzički fanatik Kremić), jer bila je u novom aranžmanu dovedena do neprepoznatljivosti. Nekom ambijentalno/orijentalnom folku je umnogome doprinjela Ingunn, koja je u pojedinim momentima svojim back vokalom uspjela da bude dominantnija na sceni. Njena fascinacija nečim što se zove ukrajinska harfa preuzela je pažnju gotovo nasilno, budući da je instrument na njenim koljenima masivna skalamerija koja je većini nas bio nepoznanica. Prvi put sam imala priliku da čujem i dulcimer (ne znam da li postoji naša riječ za taj instrument, ni kratka posjeta Google pretraživaču mi nije pomogla), ali zanimljiv zvuk koji kombinuje gorštačku snagu i nježnost i cijuk tihog vjetra je zaista bio osvježenje. To ne mijenja činjenicu da je veliki broj posjetilaca bio nestrpljiv u čekanju riječke četvorke My Buddy Moose.

A o nastupu ovog benda je teško pisati hladne glave, pa i ovako sa distance, kad je sve prošlo, utisak je još uvijek snažan. Naravno, oni sva očekivanja ispunjavaju, pa još na očekivanja dodaju i neočekivano. Tek su objavili album, te je Kotor bio dio prve promotivne turneje. U tom svijetlu su nastup i započeli uvodnom pjesmom s albuma „IV“ o kome će se još pisati na stranicama našeg portala. Mogla bih napisati da je na sceni bilo energije da se osvijetli metropola, mogla bih gađati i banalnijim frazama za silinu muzičke predstave koju smo imali priliku da odslušamo. Istina je da iskrenost jednog benda vidiš onog trenutka kad je zvuk na maksimumu, svaki od instrumenata u prvoj brzini, a sva četiri člana benda imaju zatvorene oči. Ili, iako nisam prijatelj tih vizuelnih zapažanja, ali ovo mi nije moglo promaći, kombinacija žestine i nježnosti u istom trenutku na licu bubnjara Jasmina Đečevića dok se „iživljava“ u zanosu nad svojim podlogama za udaranje, to bi mogla biti definicija kompletne svirke. My Buddy Moose su mi bliski po tematici, pa lako saosjećam sa pričama koje nam donose. Muzički dominiraju u onom prostoru gdje će iznenadna Širolina začkoljica na bassu, ili zaokret u predahu između pravolinijskih nizova odati cijeli spektar promjena osjećanja ili promjena u načinu disanja čovjeka, a to na kraju bude pjesma – jedno ogledalo onoga ko stvara i onoga ko sluša. Bend je najmoćniji u prostoru pred posljednji refren, kad gitarska sučeljavanja dvojca Benčić – Botić postanu dvoboj u kome imamo dva pobjednika. Ako se ova svirka može okarakterisati kao svojevrsni zemljotres, a ono je zemljotres sa snažnim osjećajem za lijepo. Kod njih nema patetike, nema dodvoravanja publici, oni su jedno sa svojim ljudima s druge strane pozornice i ta se bliskost itekako osjećala. Kod nekih pjesama starijih datuma, kao što je „Scary Feeling“, emocije su stvorile poseban oblak nad scenom, a i novi se album već podobro usadio u protok krvi ljudi koji su strpljivo čekali posljednje tri godine. Sjajna završnica festivala koji je pomjerio granicu dobrog ukusa još jednu stepenicu iznad. (D. E.)

*Video materijal snimili Branka i Mirko Kremić.