Bedem Fest 2017, noć potonja: Magija ljeta kasnog

28 avgust 2017
Author :  
Foto: Miloš Zvicer (Bedem Fest Official)

Džez uvijek zvuči kao neko savršeno zagrijavanje.Uvijek je prijatno i nekako nedefinisano ograničenjima, ne staje u kajdanke i može da raznese, a da ne znam ni kad ni kako se to dogodilo. Slaba sam na džez, iako malo o njemu znam.

Kažem, sjajno ritmičko zagrijavanje, jer baš tako zvuči bend Vasila Hadžimanova koji nas uvodi u nastup Bisere Veletanlić. Ne voli da joj se napominje broj godina, ali pamti je toliko generacija nepovezanih interesovanjima među sobom, da je divljenje jedino što mi pada na pamet. A nikad do subote naveče nije bila ovdje, u Crnoj Gori, da pusti svoj glas. Bedem Fest, a prije svega direktor festival Petar Šundić, su uspjeli da priušte jedno emotivno zagrijavanje gorštačkim srcima. Ta upornost Petra Šundića će biti lajtmotiv nastupa ove istinske dame, o tome će pričati u pauzama između pjesama jednako kao o autoru čiji je rad najviše puta izvela te noći – Korneliju Kovaču.

Pričalo se “ispod stola” o tome da bi Kornelije Kovač mogao biti Biserina pratnja na ovom nastupu, ali varijanta s bendom Vasila Hadžimanova je bila mnogo bolji izbor. Sjajan spoj mladosti i iskustva na sceni (izvinjavam se na prežvakanoj frazi, ali bolja mi trenutno fali), bliskost u žanrovskom smislu (Bisera je uvijek bila više džez nego samo šlager ili ondašnji pop), a uživajući u njenom nastupu, energiji koje, iako tvrdi da je na izmaku, nije manjkalo na pozornici, shvatila sam da bi, da danas ima između dvadeset i trideset godina, Bisera sigurno bila u nekom, u najmanju ruku, punk bendu. Ta njena unutrašnja borba i „otimanje“ su iskreni i nesalomivi.

Vraćam se na svirku. Nakon zagrijavanja u kom se polagano upoznajemo sa svakim pojedinačnim instrumentom diskretno, zvijezda večeri, onako baš sva sjajna i indiskretna, izlazi na scenu i izvodi možda i najpoznatiju pjesmu među mlađim generacijama „Milo moje“, i već tu se rasplamsava atmosfera na tvrđavi. Publika je znala šta da očekuje, ali nisu znali koliko će ih pjesma poraziti, rekreirati ih iznutra, i od tog trenutka sve ide uzlaznom linijom dobrog raspoloženja pomiješanog s emotivnim prskanjima.

Vole organizatori svježinu kakvu samo istinske dame mogu da donesu na ovu impresivnu scenu. Na dva sata su zidovi ove naše male, a teško osvojive tvrđave bili značajni koliko oni iz pulske Arene. Svaka od pjesama mi je poznata, ljudi mojih godina u ovakvoj situaciji obole od nostalgije koja je u isto vrijeme teška i prijatna, a takva definicija stoji samo uz iskrene ljubavi.

Na „Nije kraj“ osjećam kako je svirka opuštena, ne izlazi iz džeza i tog utiska da sve vrijeme prisustvujemo improvizaciji ljudi koji se savršeno poznaju, toliko da im ni pogledi nisu potrebni. Ritam uglavnom lagan, dosta zvučnih ukrasa na činelama, maštoviti i zvonki nizovi na klavijaturama, a gitara diskretno simulira klizanje po glatkoj površini. Bisera je opušteni zabavljač, sjajno vodi svoj performans i pravo je zadovoljstvo biti svjedokom takve svirke. Nenametljiva posveta Amy Winehouse, indiskretne posvete Kornelijusu (K. Kovaču, njenom, očito omiljenom autoru), slatka poigravanja s govorom našeg podneblja – sve to ulazi u ovu dvočasovnu priču.

U trenucima kad Bisera uzme predah i ode na pauzu, postaje jasno da imamo dupli spektakl. Dolazi do izražaja gitara Branka Trijića, drsko kao latino zavodnik, preuzima igru, raspleše i gazi po nogama, da stavi do znanja da nema opuštanja. Zatim se tu pojavi i suparnik - klavijatura, i odjednom imamo nešto nalik na filmski dvoboj dva protivnika jednaka po želji da preuzmu primat, a zapravo uživaju u tom nazovi sukobu i odmjeru snaga, gdje ljepota biva u samom činu, a ne u rezultatima nakon. Razigravanja na sceni su zapravo posebna vrsta osvježenja, prilika da se i publika raspleše i popusti fokusiranost. Utisak savršene improvizacije sve vrijeme lebdi u vazduhu, a zapravo je jasno da je ne može biti, da je sve to do detalja razrađena predstava, i to najprijatnija koje se u trenutku možete sjetiti. Hadžimanov lako preuzima šou, i tvrđava je plesni podijum nekog ogromnog kluba, sve dok se Bisera Veletanlić ne vrati na scenu.

S besprijekornim vokalima obično znamo šta da očekujemo. U stanju su da nas ubijede da svaka od pjesama baš tako mora da zvuči kao u trenutku izvođenja. „Jedno leto kasno“ je pjesma uz koju cijelo tijelo reaguje, jedna od onih za koju nikada nisam vjerovala da ću je čuti uživo. Uz gitarski solo na pola puta, samo mogu da zamislim koliko je ovo mogao biti i rokenrol i kantri i bluz i pop i šta god. A onda kad se čula publika sama, to je postao refren koji je obilježio noć. Jednako snažno je bilo i kad se bend povukao sa scene, a Hadžimanov i zvijezda večeri izveli pjesmu „Ne plači“.

Da vam pričam o tome kako je i cvijeće odjednom bilo u rukama glavne zvijezde alternativnog festivala, ne znam da li bi mogli da zamislite, ako već niste bili na licu mjesta. Taj trenutak pažnje je više ličio na „Beogradsko proleće“, nego na Bedem Fest na izmaku ljeta. I bilo je lijepo. A baklje? Bilo je dirljivo gledati nju zbunjenu i zadovoljnu dok gore četiri plamena s vrha zidina.

Iako je satnica ugrozila gotovo svaki traženi izlazak na bis u prethodne dvije noći, Bisera se vratila. Da otpjeva pola pjesme, jer je bila na izmaku snaga. Uz pomoć publike otpjevala je „Amen“ Otisa Reddinga, zatvorila jedan savršen segment ove trodnevne fešte i dala mnogima noć nakon koje više ništa nije bilo potrebno.

Malo je bilo teško iz te, emocijama nabijene i nježnošću obojene, naelektrisanosti prebaciti se na sirovi rock zvuk još jedne legende. Dado Topić je počeo žustro kao neočekivani šamar koji je bio namijenjen kolektivnom osvješćivanju i uspio je da razdrma gotovo uspavane duše zbornog mjesta. Ono što mi je dugo bio ideal savršene rock svirke, gitara, bubanj i bas, prije nego sam otkrila magiju drugih instrumenata u rok muzici, odjednom me je vratio na bazičnu stazu snažnog rock zvuka. Odrastanje uz Topića se i ovdje vraćalo na momente, najčešće u najpoznatijim pjesmama koje je publika horski pjevala („Da li znaš da te volim“, „Elizabet“ i „Za koji život treba da se rodim“) koje, iako prežvakane u radijskim i drugim trošenjima, ipak nisu izgubile svoju magičnost i svevremenske su himne nekog doba, rastegljivog, ako uzmemo u obzir da i omladina pjeva zajedno s vremešnijom ekipom.

Već je prekasno bilo za DST, pa dio svirke slušamo kolega Fatić i ja s parkinga. To je svirka koja ne može da nas mnogo iznenadi, poznata nam je do kostiju, jer od tridesetak godina koliko bend postoji, bar dvadesetak sam mu posvećena. Snažan izvorni pank zvuk, horska pjevanja, baklje i bliskost s publikom se ne mogu mjeriti riječima, pa budući da se nisam nalazila u epicentru spektakla, neću se forsirati.

Za razliku od benda DST, postoje dva nastupa koja ću baš teško prežaliti: Lika Kolorado, možda i najmiliji od tri demo benda i grupu Beograd, čiju sam eksperimentalno- meditativnu svirku tek negdje pred sam kraj uhvatila u podnožju tvrđave. Sudeći po reakcijama publike, te ponovnom aktiviranju i voljom za scenom, rekla bih da ove druge možemo uskoro opet očekivati. Prvima ću nadoknaditi u produžecima.

Festival je zatvorio DJ Iron, ali to je već bilo izvan moje satnice.

Ove godine je atmosfera i u bekstejdžu bila zdravija nego ikad. Lijepo druženje, bez jurnjave, bez bilo kakvih incidenata. Rad PR službe i press centra besprijekoran, uprkos čestim izmjenama termina i kašnjenjima muzičara zbog prenabijene satnice festivala. O promjenama termina smo bili lično obavještavani, pojedinačno. I vizuelni tim je radio odličan posao. Do trenutka kad bi nastajali prvi redovi izvještaja, već sam imala sve fotografije i video materijal za tekst. Na svaki se detalj mislilo ove godine, i ostaje nam samo da se nadamo da će ove viskoke standarde koje su postavili, organizatori do sljedeće godine još više izdići, i to s manje truda, kao istinski profesionalci.

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio