Nego, da se vratim na početak. Upadam na posljednje četiri pjesme benda Artan Lili. Ne znam da li je dovoljno za bilo kakav komentar, ali pitam se zašto se Romana Slačala čuje slabije, pa tek kad joj se Roman pridruži, ponekad i bubnjar, dobijamo potpunu vokalnu sliku. Stavom, načinom i pokretima kao da ne mari, Romana djeluje kao istinska zvijezda (ovo je svijet u kom žena alternative uvijek ima nesiguran nastup, pa valjda ta bliskost mejnstrimu ovaj bend izdavaja na graciozan način iz okvira žanra), a budući da ritam sekcija dominira, falilo je neke teatralne drskosti i možda pojačati njen mikrofon da bi sve poprimilo ozbiljniju silnost. Horski to nadoknađuju, naravno.

Reakcija publike je očekivana, jer ovaj bend se već duže čeka u ovom dijelu Crne Gore. Imam priliku da čujem svoju najdražu pjesmu „Najbolje što znam“, i ono što sam studijski zavoljela sad je bilo još očiglednije: energija sva stavljena u minus postupak odgovara osjećaju dovoljnosti koji je krajnji rezultat onog raspoloženja i stanja koji je pjesma trebalo da prenese. A u tome je valjda i poenta, raditi ono što radiš svim raspoloživim snagama, pa šta ispadne. Pa tako je i ovaj nastup, bio najbolje od Artana. Malo je tužno što se nije moglo odgovoriti pozivu na bis, vjerovatno zbog satnice, a ljudi su se baš bili zagrijali.

Prvi dio vojvođanske zabave se događa u bekstejdžu, gdje se orkestar Zvonka Bogdana polako naštimavao neko vrijeme, pa tek onda na pozornici.

Ova svirka je, najljepše moguće rečeno, izmještanje hronotopa, ono što sam, s dozom skepticizma, i pretpostavljala da će biti. No, iznenađujuće, prijatno je bilo zakoračiti u sve ono što nisam nikad doživjela: Vojvodinu, salaš, Dunav, konjušnice i male kafane kraj velikih puteva, i sve one pjesme koje su u sitnu uru polušapatom svirale u mojoj glavi, odjednom su bile tu.

Da li se sve to uklopilo u koncepciju festivala?

Nije.

Ali je narušilo koncept na dirljiv način.

Zagrijavanje je trajalo predugo, bez obzira što su na sceni bili iskusni muzičari (evo se suzdržavam da ne napišem tamburaši, jer je tako lijepo, ali nisu tu nikad samo tambure). Svi smo čekali Zvonka, neki zbog ljubavi prema toj muzici, neki zbog nostalgije (dižem sad dva prsta, moj otac se uvijek tako slatko pravio da ne voli starog konjušara, isto onako kao što se pravio da nije uzbuđen što sam, ne znam, upisala fakultet), a neki zbog radoznalosti.

A onda je publika rekla svoje. Navijački, oduševljeno, mladi više nego stariji (koji su, pretpostaviću, bili ciljna grupa), jedna vanredna situacija u kojoj se sva sila generacija koja ne govori istim jezikom (metaforički, naravno) stopila u istu priču, svima poznatu.

Znate, Zvonko Bogdan je gospodin. Odmjeren i smiren, divnoga glasa, stara škola zabavljača. Nije mu bila potrebna glasna publika, nego fokusirana, i bio je ispoštovan, iako je baklja bila malo previše ovog puta. Nije joj tu bilo mjesto.

A lijepo je bilo čuti sve one pjesme koje znam cijelog života, a možda još ljepše čuti kako se u tim pjesmama moje ime pominje nebrojeno puta. „Tijo noći“, Šantićeva „Emina“, „Osam tamburaša“ i sva sila pjesama koje znamo, iako nismo ni bili svjesni da ih znamo. Neki od nas.

Da li se ovaj nastup uklopio u festival?

Naravno da nije.

Ali ga ni na jedan način nije ni ugrozio. Bio je to jedan poseban festival unutar festivala, rastopio mnoga srca, zabavio ljude, i otišao kao luna-park kad se pokupi da objavi kraj ljeta i za sobom ostavi praznu poljanu. Bilo je dirljivo.

A onda se sve vratilo na svoju uobičajenu stazu.

Na tragu eksperimenta u koji ulazi psihodelični rok, pop osamdesetih i tradicionalna grčka muzika, s adrese Tesaloniki su nam stigli Sleepin Pillow.

Otvorili su pjesmom „That Girl“ koja sadrži bezmalo cijelu poetiku njihovog opusa. Razigrana svirka čak i u jednolinijskim dionicama, napjevavanja i bogatstvo pozadinskih zvukova koji izdižu svaku od pjesama na nivo duboke promišljenosti i detaljisanja. Dominiraju sintovi, a ipak su najmoćniji u kombinaciji s tri gitare i basom, gdje jedna gitara pripada klavijaturisti. To kako se kod njih melodija razvija podsjeća na ubrzavanje vozova na dobrom dijelu pruge, do te mjere da kad se suptilno izađe iz pjesme, svaka zvuči nedovršeno. Kao da je malo. I jeste malo. U jednom trenutku se činilo da klavijatura i glas preuzimaju cijeli nastup, posebno u prvoj pjesmi, ali i to je na kraju ispalo kao dio nekog bendovskog manirizma.

Gitare nikad nisu u sukobu, već se sažimaju po sistemu krvnih srodnika. Synt ukrasi zvuče ponekad pozajmljeno , kao da su izvučeni iz neke druge pjesme, ali navikne se čovjek. Vokalne performanse variraju. U skraćenom stihu ponekad bude isto neke pozajmljenosti i neuklopivosti koja ne djeluje uvijek kao namjerna, a zatim dođe trenutak kad se u refrenu žustro razlije. Bend koji u jednom trenutku zvuči kao Duran Duran savremenog doba, a u drugom pogledom tražim da izroni Brian Molko iza neke zamišljene zavjese.

Nisam sigurna da su Sleepin Pillow toliko dobar bend koliko se to činilo u trenutku kad nam je mnogima falilo malo podrhtavanja na tvrđavi, nekog pulsa koji je izostao za vrijeme nastupa Zvonka Bogdana. U svakom slučaju, ovom bendu ću se rado vraćati.

Najveća atrakcija prve festivalske noći za većinu publike je bilo gostovanje američke HC ekipe Pro-Pain. Bili su na vrhuncu prije dvadesetak godina, a kod nas su se pojavili samo s jednim članom originalne postave i podmlađenom ekipom koja je sjajno uigrana, koja je u priču ušla punog srca.

Jesam li jedva nekoliko dana pred 37. rođendan previše stara za gromoglasnu svirku u čijem središtu su urlici, psovke, iživljavanja na gitarama, ritam koji rasparčava bubrege i basovi od kojih mi nešto na pola puta respiratornog sistema sve vrijeme podrrhtava, a da pritom ne bih znala ni o čemu pjevaju ti ljudi, da nisam već prošla kroz poetske slike pune generičnih, ali pravih poruka?

Nisam.

Nisam stara za buđenja, za buntovništvo, za traženja osnovnih postulata slobode, a sve to kroz podršku muzike koja zvuči kao revolucija, a negdje je i htjela da bude takva. Kod tih glasnih svirki jedino mogu da osjetim namjere, da osjetim želje i snagu onih koji propagiraju ideje, i osjetila sam sve to, kao opako drmusanje, kao guranje u centar svega što su željeli da kažu.

Pauze između pjesama su kratke, kao kod indiskretnog hvatanja vazduha, čini se sve kao jedna duga pjesma raspoređena po epizodama. Fascinantna uigranost koja kulminira u trenucima kad se silno i nježno-melodično (ako uopšte možemo govoriti o nježnom na ovom nastupu punom testosterona) spoje u jednu, nikad previše dugu, sugestivnu zvučnu sliku. Tu se gitare usaglašavaju poput intenzivnog odnosa dvije osobe, osobe nemirne i osobe željne. To su iživljavanja, ali ne u pežorativnom smislu, njihova sinhronizovanja izdižu agresiju do savršenstva, i kad dođe do sučeljavanja, ta sučeljavanja su nalik raspravi, slobodi govora koju imaju sve uključene strane, a koja će na kraju progovoriti u sopstveno ime, bez posrednika. S ovim bendom, kako to reče kolega Fatić, sve zvuči tako da nema sumnje da je odstupljeno od zamišljenog. A to je dobro.

Topla (znam, čudna riječ, ali odnos koji podsjeća na bliskost uvijek može dati određeni utisak topline) komunikacija s publikom je ovu svirku opravdala do kraja.

Jesam li previše stara za skakanje u masi, šutku i polivanje pivom?

Jesam.

Ali ne mislim da sam dobila manje od guste mase iskrenih fanova koji su bili okupljeni pred binom.

Gary Meskil je na pressu najavio i novi album za sljedeću godinu i pričao o tome kako uvijek postoje nove borbe o kojima može pjevati, nazivajući sebe hipikom sadašnjice i ne odričući se optimizma ni u jednom trenutku, a zatim je izrazio i želju da se ponovo jednom vrati u našu zemlju da svira.

Satnica mi nije bila prijatelj i morala sam, na veliku žalost, propustiti nastup svog omiljenog crnogorskog benda. Punkreas su tek objavili spot za pjesmu „Nije kraj“, posvećenu Zoranu Vujičiću, čovjeku borcu i van ringa jednako kao svojevremeno u ringu. Tako aktuelni, sigurno su bili dodatno motivisani da daju najviše od sebe.

Prve festivalske večeri su nastupili još i hor JU „Zahumlje“ i Phobos.