Muzički ugođaj je posebna priča. Ne radi se tu o besprijekornosti kao kod bendova koji imaju na umu samo matematičku preciznost u izvedbi. Ako sam pisala o toplini odnosa s publikom u slučaju Pro-paina, u poređenju s Love Huntersima gosti iz Amerike su djelovali daleko i hladno. Jer nije najbitnije bilo biti savršen na sceni, bilo je bitno komunicirati s publikom, dozvoliti im da budu dio nastupa, da se srode sa svakom pjesmom koju su htjeli da čuju, pa tek onda misliti na sebe. I tu se majstori koji vole svoj „posao“ pokazuju u punom sjaju. Ritam ekipa je nezadrživa u svom nastojanju da isprati Muminovu energiju, pritom i sama ne štedeći sebe. Posebno gitarista (Vlada, ako se ne varam) ne može da sakrije osmijeh svaki put kad naiđe dionica u kojoj ima priliku da dominira. Toliko zadovoljstva, a u isto vrijeme i sposobnosti da čak i u kratkim solažama izdigne sebe malo iznad benda, odavno nisam osjetila. Onda kad se vrati iz svog kratkog koračanja po oblaku nadzvučja, čini se da razumijem te dušeke od memorijske pjene o kojima svi pričaju. Bend Love Hunters je na sceni ljubav sama.

Publika je probrana, ispred pozornice su svi oni koji su, kao i ja, ovaj nastup čekali ne samo nestrpljivo, nego i s nekim osjećajem da ne može da omane. Delirijum je bio ostavljen za najpoznatije, „Kamikaze“ i „I'd rather be your fool“, ali i pjesme poput „Bad and Blue“, koja je iz svježijeg perioda, pokrenule su i najsmirenije među nama.

Ovo je bio prvi nastup Love Huntersa u Crnoj Gori, a već se nadamo da će ih uskoro biti još, jer zaslužili su da im se vrijeme posveti u potpunosti, a ne ovako, ma koliki bio, samo dio energije ostavljen za njih u višesatnom nizu koncerata.

Nakon Love Huntersa na scenu izlaze članovi benda Autogeni Trening, malo drugačija verzija s novim bubnjarem, ali u zvučnom smislu se ne osjeća razlika. Ugođaj, emocije (ili odsustvo istih, jer ovo je jedan od onih bendova koji idu na hladan pristup, i upravo njihova ohladnjelost ima veći indeks osjećajne informativnosti), žustrina svirke, pojedinačni i zajednički momenti u sviračkom i vokalnom smislu. Najsnažniji momenti njihove svirke su oni kad se primire, kad svlada teret poruke koju prenose, nekad i sasvim neočekivano, kao što su, recimo dugi uvodi ili produžene solo dionice gdje se gitara i ritam provociraju kao da ne bi smjeli.

Ova svirka je zasigurno ostavila utisak pravog „bedemskog“ ugođaja, onog zvuka koji je bio karakterističan za festivalske početke. Vratiti se u najbolje dane Bedem Festa je bilo osvježenje, jer iako eksperimentisanje sa žanrovima (više ne možemo govoriti ni da je ostalo u okvirima alternativne muzike, budući da smo već prošli kroz kafansku varijantu) ima svojih i dobrih strana, onaj početni žar i nostalgija su uvijek nivo na kom se osjećamo prijatnije.

Uslijedili su Psihomodo Pop. Kombinacijom nečeg novog i nečeg starog, proslavom 34. rođendana, karakterističnim mumlanjem (možda je malo bilo i do ozvučenja) i razigranim pop punkom (jesam li ovo izmislila?), odsvirali su i „Kad sam imao 16“ i „Ja sam“, te „Donna“ iz novije diskografije, i to je bilo dovoljno za tu noć. Prekasno je bilo da bih čekala kraj, a zatim i Mrave, kad sam već čula dio nastupa Psihomoda, kao i sjajne momke Viva Vops na tonskoj probi nekoliko sati ranije.

Da ne zaboravim ni Direktore, koje sam uhvatila samo pred kraj, ako ne računamo njihov neplanirani povratak na scenu neposredno pred nastup pankera iz Zagreba. Ono što sam čula je dobra svirka, ali valjda sam nekad bila tolerantija na njihov tematski sloj, pa i nisam isuviše žalila što sam morala propustiti veći dio.

Druga noć festivala je bila nešto slabije posjećena nego prva, ali prava fanovština je došla do izražaja. Nije tu bilo usputne publike, svi su imali razloge zbog kojih su se popeli među zidine stare tvrđave. A na kraju večeri, rekla bih, zadovoljni i sišli s iste.