Rijeke su čudo, uvijek nova voda pred tobom, a tako ista. Kao i pjesme J.R. Augusta. Prepoznaš ga u svakoj, a opet je uvijek drugačiji. On je samo jedan od onih koji su mi dokazali da i klavirska kompozicija može dobro da „ošamari“, nekad roditeljski brižno, nekad pomalo bezobrazno, a nekad grubo osvješćujuće.
„Crucify Me“ navlači na smirenost, glasom svejednoće i pomalo zgrčene svijesti o sopstvenoj nadmoći u odnosu između dvoje ljudi koji zavise jedno od drugog, ali bez obzira na magnetno polje u kome se nalaze, izbjegavaju jedno drugo po ćoškovima svijesti. S druge strane, postoji i metafizički plan na kome počiva ova pjesma, a tiče se odricanja i to ne čovjeka od vjere, već vjere od čovjeka. Onda kad i Svevišnji, na koga se oslanjaš, digne ruke od tebe, prepušten si sam sebi. Lirski čovjek u ovoj pjesmi nije uplašen, već ima snagu dvojice (nametljivo stilsko udvajanje glasova je predstava ove moje slobodne interpretacije i ta zvučna slika je moćna, kao neko ogromno ogledalo u kome nestaje svijet, a osoba se suočava sa sobom). A zbog čega nas se bilo ko odriče, osim zbog toga što smo drugačiji, izdvojeni iz gomile i mislimo svojom glavom, glavom u kojoj je haos, ali ipak.
Ova pjesma je samo prva trećina izdanja koje je pod nazivom „33“ početkom ove godine objavio hrvatski muzičar J.R. August.
Druga, „Lead The Way“ isto tako klizi po nekoj glatkoj površini, podsjeća na njihanje grana na blagom vjetru, što strujanje glasova iz pozadine, neko, nazvaću ga pojenjem, čini ubjedljivijim. J.R. August pjesnik ukazuje na četiri vodilje kroz život (vodu koja protiče, muziku, potomstvo i vjeru) i na svoje odbijanje da se ograniči samo na navedeno, već se opire da bi upijao i sve ono što nije našlo svoje mjesto u pobrojanom. Prateći vokali kao pojačivači tenzija, praćeni orguljaškim utiskom u izuzetno akustičnom prostoru kao što je crkva, uvode „Lead The Way“ u polje himne, pokliča, pomalo i neprečišćene pobune. Onda kad muzika nije zamjena za riječi i obrnuto, već je sve jedno intenzivno, nježno ponekad, a uglavnom i grubo u isto vrijeme, prožimanje, onda se sva čula usredsrede na istu sliku, a u kontaktu s ovom pjesmom ta slika je jasnija nego ikad.
Na kraju čak i u naslovu „River Runs Through“ imamo rijeku, a budući da o privatnom životu ovog muzičara znam samo to da je svim svojim bićem okrenut rijeci i prirodi, iako naklonjena bartovskom negiranju autora, ovdje ne mogu da ga odvojim od teksta i usuđujem se nazvati ovo autobiografskim komadom. Napisah „komad“ gotovo nesvjesno, ali zaista ima neke teatarske dinamike i nekog opipljivog, gotovo živog čovjeka unutar svake od svojih pjesama, pa i onda kad zaranja u metafizičko i meditativno, ne odlaže sopstvenu ljudskost zarad viših ciljeva nedostižnih tom sebi od krvi i mesa. Opet kao dekor forsira prateće vokale, ujednačene kao vjetar koji se nadnosi, a ne zanosi figuru koja posmatra protok i vode i vremena, što je sve jedna metafora života samog. A negdje pred kraj, ova pjesma počne da nadrasta samu sebe gaženjem u neverbalno, produženim udisajem, prepuštanjem, nedovršenošću života koja je simbolički oslikana uranjanjem u zvuk i ostane na tom samom kraju i ove pjesme, i ovog izdanja u cjelosti, vazduha u plućima koji čeka znak da se ispusti. Ali tog znaka za sada nema, i pretpostavljam da će doći s novom cjelinom ovog zaista talentovanog kantautora.
Nazivam ih „cjelinama“, jer mi oznaka EP zvuči kao previše suvo etiketiranje, a nemam osjećaj da bilo gdje mogu smjestiti jedno ovakvo izdanje. J.R. August, čini se, upravo razmišlja i zamišlja svoja djela u tim „epizodama“, i te su cjeline augustovština same po sebi, njegov potpis i njegov zbir utisaka.
Sigurna sam da je tu bilo pažljivog brušenja, pakovanja zvuka, da je bilo neprospavanih noći koje bi rezultirale tek jednim blagim naglašavanjem ključne riječi u refrenu, ali već odavno nisam imala osjećaj da je nešto nastalo u dahu, prosto izašlo iz autora, bez napora većeg od instinktivnog pokreta trepavice.
Još je svojim prošlogodišnjim mini albumom „Tea Party With Mr. Death“ pokazao i dokazao koliko je talentovan, i to u potpuno drugom, kabaretskom načinu izražavanja, jednako moćan i ubjedljiv kao sada, ali uporno sam odlagala pisanje recenzije, jer mi je falilo pravih riječi kojima bih opisala svoje oduševljenje. Ovog puta riječi nisam ni čekala, ni tražila, ni odmjeravala. I ja sam se srodila s bujicom, u kući pored jedne velike rijeke, osluškujući i pjesmu, i vodu i sebe iznutra. I već znam da ću se ovom albumu vraćati svako malo.
Ocjena 9.0/10
