A priča ide nekako ovako...

„The Man and the Journey“ je u stvari turneja na koju su Pink Floyd krenuli marta 1969. i koju su, osim dvadesetak engleskih, činila i po dva datuma u Njemačkoj i Holandiji, te jedan u Irskoj. Iako se ono što je zabilježeno kao set lista, a što će RPWL preuzeti za nazive traka novog albuma, čini nepoznatim svim flojdovcima, radi se o poznatom materijalu. Set listu u najvećem dijelu čine stvari ili dijelovi pjesama sa Pipera, A Saucerful of Secrets, Ummagumme, Relicsa i soundtracka za filmove More i Zabriskie Point. Naravno, lista je malo varirala od koncerta do koncerta, pa su se RPWL odlučili za onu koja je izvedena u Amsterdamu na koncertu 17. septembra 1969. Inače, jednom od rijetkih dostupnih bootlega.

Za zaljubljenike je nestvarno čuti kako gotovo pedeset godina kasnije zvuči cijela ova priča. Ok, filtrirana, preoblikovana, očišćena, neki će reći sterilisana. S obzirom na to da se od ostataka Floyda ne može očekivati da zasviraju ovaj materijal, ovo je vjerovatno najbolji bekap plan koji danas imamo.

Postoje butlezi sa nekih od ovih nastupa, ali iako su Waters, Gilmour i ekipa u tom periodu već počeli eksperimentisati sa ozvučenjem koncertnih prostora (koga ne mrzi neka izgugla Azimuth Coordinator) i postavljali neke nove standarde, ono što je zabilježeno na tim snimcima je malo više od pukog dokumenta. Ima na ovom novom giganstkom box setu snimak jednog od ovih koncerata, ali zbog paprene cijene čini se da će uvijek biti dalek prosječnom balkanskom flojdofilu. RPWL nam sa druge strane donosi jednu simpatičnu vremensku kapsulu. „Šta bi bilo, da je bilo“ priču.

Vjerovatno najvažnije za cijelu ovu priču je period u kome je nastao „The Man and the Journey“, a što je i bio razlog za RPWL da se uhvati u koštac sa tim konceptom. Ta famozna 1969. bila je još uvijek period adaptiranja novog gitariste Davida Gilmoura; Syd Barrett tek je postao prošlost nekih godinu dana prije ove turneje, a ostatak benda tražio je put kojim bi krenuo nakon gubitka glavnog kreativca. To je vrijeme oko nastanka Barrettovog „Madcap Laughs“ na kojem su ga prijateljski pratili Gilmour iWaters trudeći se da ga odvuku od njegove druge pasije – droge. To je i vrijeme Floydovog rada na soundtracku za Barbet Schroederov film „More“, ali i rađanja jedne nove ideje koja će obilježiti bend i svjetsku muziku za sva vremena. Upravo tokom četvoromjesečne turneje „The Man and the Journey“ četvorka se odlučila za audio-vizuelne, konceptualne nastupe, kakvi će kasnije biti gotovo svi albumi Floyda. Tu je prvi put zabilježena i ona „čajanka“ dosta puta rekreirana na Watersovim binama.

„The Man and the Journey“ su u stvari „The Man“ i „The Journey“, dva dijela nikad ostvarene svite „The Massed Gadgets of the Auximines“. Njeni dijelovi će se naći na nekoliko albuma i soundtracka Floyda tog perioda, dok sama svita nikada neće biti snimljena u izvornom obliku.

Naravno, mali bend kakav je i nakon dvije decenije rada RPWL, ne može dočarati sve ovo, ali svakako može odškrinuti prozor u završetak možda i najluđe dekade prošlog vijeka i konca prve, svakako najčudnije faze jednog od najvećih bendova rokenrola.

RPWL je njemačka progresiv četvorka koja je na svoj put krenula prije 20 godina, upravo kao PF cover bend. Nakon tri godine svirki i turneja, ipak se odlučuju za autorski materijal. Početak novog milenijuma donosi album simbolično nazvan „God Has Failed“. Treba li pominjati - pod jakim uticajem svojih uzora. Dobro, naziru se tu i Genesis i Yes, ali glavno mjesto se ipak zna.

„God Has Failed“ je za bend odradio posao mnogo bolje nego je očekivano, pa se karijera cover benda pretvorila u jednu ozbiljnu priču koja je u sebe uvukla i brojne fanove velike engleske progresiv četvorke. Čak i najzagriženiji flojdovci koje možete naći na brojnim forumima posvećenim PF-u će navesti RPWL kao najbolje vanbračno dijete omiljenog im benda. Eventualno uz njih će se pomenuti i drugi zanimljiv potomak - Think Floyd.

Koliko su ozbiljno ušli u cijelu priču možda govori i činjenica da je naziv benda nastao od inicijala prve postave (Phil Paul Rissettio, Chris Postl, Karlheinz Wallner i Yogi Lang). Kreativno i obećavajuće! Od drugarske šale do ozbiljnog autorskog benda prošlo je tri godine, od tada do ovog novog izdanja još petnaest. U međuvremenu je od originalne postave ostao dvojac Lang-Wallner koji prate tri „nova“ člana.

Od debi albuma do danas RPWL su nanizali lijepu cifru od petnaestak albuma, među kojima nekoliko duplih živih. Posljednji, krajem prošle godine izbačeni „RPWL plays Pink Floyd's The Man and The Journey“ je povratak mjestu sa kog su krenuli.

Vjerovatno su do samog koncepta došli tokom rada na prethodnom materijalu, na kome su takođe rabili rane pjesme iz Floyd kataloga: Arnold Layne, The Embryo, Green Is the Colour, Atom Heart Mother, Fat Old Sun... Dok je taj prethodnik sličnog naziva (RPWL Plays Pink Floyd) bio gotovo, pa nimalo konceptualan, sada su se okrenuli ovom zanimljivom periodu karijere njihovih idola. Oči veće od mogućnosti, ali sreća pa se neko odvažio i pokušao.

Dupli album tokom prvog dijela donosi pred slušaoca (i gledaoca) jedan standardan radni dan prosječnog čovjeka od buđenja, odlaska na posao do kreveta i sna. Svakako, preuzeli su originalan koncept materijala. Kuća-poso-kuća-poso sumirao bi omiljeni balkanski haiku majstor. Drugi disk donosi spiritualno putovanje i svojevrsno razračunavanje sa svim stvarima koje su se dogodile u prvom dijelu. Sve to bude i vizuelno ispraćeno, no ipak na taj dio ne treba trošiti puno riječi. Vizuali su već dobro poznate varijacije na temu, a mala bina i ekrani putem kojih se ovo plasira publici su daleko čak i od Floyda iz ‘69.

Čar ovom CD-u i DVD-u svakako donosi precizna, a opet preciznošću nimalo skučena živa izvedba, ali i prisna atmosfera odabranog ambijenta - nevelikog kluba “De Cacaofabriek” u holandskom gradu Helmondu. Zvučno RPWL pokazuju odakle izvire njihova autorska muzika zabilježena na nekih pet studijskih albuma. Vokal (i klavijaturista) Yogi Lang ima svu mladost i polet Gilmourovog glasa iz najboljih momenata karijere, a ostatak RPWL unosi dovoljno ličnog u zvuk, da ovo ne bude klasični tribute materijal na kakve smo navikli od gomile grupa poput Brit Floyd ili njihove preteče Australian PF... U improvizacijama se da osjetiti koliko je bend blizak svojim uzorima, a koliko vjeran sebi i svojoj ostavštini, pa se na par momenata da naslutiti i neki citat iz nemalog autorskog opusa RPWL-a.

Cijelo putovanje na koje vas RPWL ovog puta vode je zastrto onim predivnim biserima sa fusnota knjige o Pink Floydu, kakvi su: Cymbaline, Careful with that Axe Eugene, Grantchester Meadows…

Spisak sa svojim pravim i alternativnim nazivima izgleda otprilike ovako:
THE MAN

1) Daybreak (Grantchester Meadows)
2) Work
3) Afternoon (rana verzija Biding My Time)
4) Doing It (Up The Khyber)
5) Sleeping (Quicksilver)
6) Nightmare (Cymbaline)
7) Daybreak (Instrumentalna verzija Grantchester Meadows)

THE JOURNEY

8) The Beginning (Green Is The Colour)
9) Beset The Creatures Of The Deep (Careful With That Axe, Eugene)
10) The Narrow Way
11) The Pink Jungle (Pow R. Toc H.)
12) The Labyrinth Of Auximenes (središnji dio stvari Interstellar Overdrive)
13) Behold The Temples Of Light (Instrumental)
14) The End Of The Beginning (Celestial Voices sa albuma A Saucerful Of Secrets)