Ovom prilikom Stefanovski se pojavio sa svojim triom koji uz njega čine i Ivan Kukić (bas) i njegov sin Jan Stefanovski (bubnjevi) i priredio nam ono što smo i očekivali, vrhunsku svirku. Kako i ne bi, kad se radi o jednom od najboljih svetskih gitarista, s koje god strane posmatrali. Ne samo to, on je i vizionar koji je jedan od prvih ljudi sa Balkana koji je integrisao etno elemente u svoju muziku. Pre njega su to učinili Duško Gojković, džez trubač svetskog glasa, Yu grupa (Kosovski božuri), Bijelo Dugme i ne samo oni, ali se Stefanovski lepo uklopio u sredinom sedamdesetih godina prošlog veka rastući trend popularnosti „world music“ koji je u sledećih nekoliko decenija doživeo svoj vrhunac i multipolarizovao svetsku muzičku scenu. Naravno da je i ovom prilikom imao u repertoaru makedonske pesme sa neparnim ritmovima (7/8 i 11/8) u kojima njegova virtuoznost najviše dolazi do izražaja jer izbacuje veliku količinu nota u jedinici vremena. Moram ovde da kažem da me tehnika sviranja sama po sebi uopšte ne impresionira ako nije uključen lični doživljaj i emocija, što kod Vlatka jeste slučaj kad se radi o pesmama koje crpe inspiraciju iz našeg, balkanskog podneblja. Manje se ta proživljenost oseća kad izvodi bluz i džez. Koncert mu je (bar ove večeri) bio koncipiran tako da po trećinu vremena otprilike otpada na etno pesme, džez/bluz, i njegove autorske pesme koje sam peva. Reći ću ono što će zazvučati kao jeres u mnogim ušima, da se meni lično najviše svideli ti delovi sa autorskim pesmama. Tu je svirka u funkciji same pesme i bez obzira na njegov glas koji nije glas koji opčinjava slušaoca, pesme zvuče iskreno i proživljeno. I sam sam se iznenadio koliko Vlatkovih pesama znam napamet, a znaju ih svi, pesme kao Čukni vo drvo, Talasna dužina, Kao kakao, Čuvam noć od budnih, Mamurni ljudi, Ja nisam tvoj… sve ih je izveo u „Radionici“.
Imali su po svojih pet minuta i Jan Stefanovski i Ivan Kukić koji su svojim solo nastupima pokazali šta sve mogu da „iscede“ iz svojih instrumenata. Za Kukića je Stefanovski rekao da je najbolji basista u Evropi i da se nada da će to u najskorije vreme svi saznati, dok je za svog sina iz razloga pristojnosti bio škrt na komplimentima, mada nije morao, jer Jan je zaista majstor svog instrumenta što je najviše pokazao baš u solo tački. Stefanovski je, da i to kažem, tokom koncerta u više navrata dobijao aplauze na otvorenoj sceni, kad god da je tokom svirke izveo neku svoju bravuru. Njegova publika zna da ceni veštinu sviranja i znala je da aplauzom nagradi svog idola. Iznenadilo me je što je sve vreme svirao samo jednu gitaru, Gibson Les Paul, uz minimalno korišćenje pedala ali to samo pokazuje da „boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“. Vrhunac koncerta bilo je izvođenje njegove možda najpopularnije pesme „Gipsy Magic“ iz istoimenog filma Stoleta Popova u kojem glavnu ulogu igra baš Miki Manojlović, vlasnik Radionice Integracije. Miki je naravno sve vreme bio u publici a tu pesmu je i snimio svojim mobilnim telefonom. Verovatno su mu se po glavi vrtele slike sa snimanja tog legendarnog filma pre trideset godina u kome je između ostalih glumio i pokojni Šaban Bajramović.
Što se vašeg izveštača tiče, ponoviću ono što sam već rekao posle koncerta Ramba Amadeusa, da je ovo jedan od onih događaja koji spada u kategoriju tipa „100 izvođača čijem koncertu treba prisustvovati bar jednom u životu“. Drago mi je što sam bio i što je nastup Stefanovskog i njegovog trija postao deo mog ličnog iskustva. Svakako sam posle te večeri bogatiji nego što sam bio.
