Ivan Grobenski: Konačno se ja i ja dobro razumijemo

27 decembar 2017
Author :  
Foto: Ivan Gundić

Iza imena Ivan Grobenski po prvi put se NIJE sakrio jedan od veterana koprivničke scene, sa adresom u Zagrebu, autor izrazite osjetljivosti, muzičke 'širokosti' i nesputane iskrenosti, talentovan i svestran muzičar, sugestivan producent. Bubblegum i Sluho Grlo Nos su njegovi prošli umjetnički identiteti koji su došli do nas, a s bendom Moskau je ove godine objavio i jedan od najboljih albuma u regiji, no ovom prilikom smo više vremena posvetili debitantskom albumu koji je redakcija našeg portala proglasila najboljim u godini koju ispraćamo, albumu „Lessons in Life and Love“, njegovoj poetici, stvaralačkom načinu, engleskom jeziku u muzici i sceni koja ga je izgradila.

 Počeću od Koprivnice, jer mi očigledno nismo dovoljno upućeni u taj fenomen „koprivničke scene“, budući da većina muzičara za koje znamo žive i rade u Zagrebu, a to je, manje ili više, slučaj i sa muzičarima iz drugih gradova. Da li postoji nešto takvo kao „koprivnička scena“ i da li bi ti mogao da se nametneš da si ostao u svom gradu? S druge strane, objavio si jedan album u čijem su fokusu odrastanje i odnosi u porodici, te čovjek koji je iz takve atmosfere proizišao, pa me zanima koliko je zapravo odrastanje u manjem gradu (ovdje pokušavam da izvučem iz svojih sjećanja koliki je zapravo taj manji grad, ali ne ide mi) uslovilo jednu takvu „muzičku predstavu“ , dovelo do albuma kojim si dopro do nas polovično osjetljivih?

Koprivnica vuče sa sobom mitologiju „koprivničke scene“. Nedavno su se baš pojavile neke negativne reakcije na moju izjavu da je koprivnička scena trenutno u Zagrebu, a mislim da je to baš zbog te mitologije. Imali smo mi oduvijek scenu i to jaku (posebno 90-ih pa do prvog desetljeća novog milenija), ali je od nje danas malo ostalo, a i ono što jest, većinom se stvara izvan grada. Scena i dalje postoji, ali mislim da je desetkovana. Manje je izvođača (bio sam se potrudio pobrojati njih čak 34 od 2008. otkada sam ja postao dio te scene pa do danas i spali smo na manje od 10), manje je prostora, općenito je manje energije i jedino valjda publike ima isto, ako ne i nešto manje. Mislim da sam se ja donekle nametnuo kad sam boravio u Koprivnici, ali za mene je sreća da koprivničke kvalitete (kojih nam ne manjka na svim umjetničkim poljima) izlaze van Koprivnice, a ne žalost kao što je to ispalo nakon te izjave. Grad danas ima oko 30 hiljada ljudi i možda dva prostora koja njeguju (alternativnu) kulturu i čini mi se da je tako bilo oduvijek i da je to dovoljno. Moj odnos s Koprivnicom je specifičan i oduvijek sam ga istodobno volio i mrzio najviše na svijetu. Volim ga najprije zbog ljudi, jer mislim da je koncentracija izuzetnih pojedinaca u ovome gradu veća nego bilogdje drugdje, ali i zato što je Koprivnica za sve nas koji smo željeli nešto napraviti za sebe i za druge bila i ostala perpetualna prepreka koju treba pokoriti. To što nam je u Koprivnici oduvijek bilo otežano ostvariti nešto izvan zadanih formi, to što smo radili mnogo i kvalitetno mahom ni u kakvim uvjetima i s malo sredstava, to što smo uvijek imali osjećaj da moramo dokazivati nekome nešto i to što smo znali drugačije od onoga što nam se nudilo, to je to što nas je odgojilo i učinilo ovakvima kakvi smo danas, i na tome sam Koprivnici zahvalan. Dala nam je malo i otežano i time nam je učinila najveću moguću uslugu.

„Lessons in Life and Love“ je album koji zvuči iskreno na neki bolno neugodan način, i to ne u pežorativnom smislu. Neću dovoditi u pitanje koliko tu ima intimnih i proživljenih momenata, već me zanima koliko se kao stvaralac zapravo suzdržavaš da ne saspeš sve od sebe u bilo koju od pjesama i koliko je teško biti iskren, a u isto vrijeme pažljiv da svojim ispovjednim tonom ne povrijediš one koje malo osuđuješ, ali ti je do njih ipak stalo? Ovo uopšteno, jer ako uporedimo s autorskim pjesmama sa albuma benda Moskau, s kojima, na temelju prototekstova, možeš uspostaviti distancu, na svom solo albumu teško da se možeš odvojiti od lirskog subjekta, iako ulažem ogroman napor da te ne gledam isključivo kroz njega.

Kao „Ivan Grobenski“ ne suzdržavam se uopće i baš je srž u tome da se razbije svaka moguća distanca (za razliku od svojevrsne, nazovimo je „umjetničke distance“ koju Moskau ima od prvog dana). Ovim sam svojim istupom doslovno izbacio više od dvadeset godina sebe u osam pjesama i nije mi bilo na pameti hoću li iskrenošću nekoga povrijediti ili ne, jer iskrenost vidim kao ultimativni alat za pročišćavanje sebe i drugoga, a takvo čišćenje ne može se ostvariti ako nema povrede. Zato iskrenost i jest zdravlje, jer nakon početne povrede i/ili uvrede, ljudi ipak stanu i napokon sagledaju stvari kako jesu, pa su na kraju i sve te povrede najmanje važne. Čini mi se da je misliti jedno, a djelovati drugačije najveća moguća uvreda i nepoštovanje prema sebi i drugome, čak i ako nas to štiti od povreda. Meni nema ničega što volim više od toga da sam dosljedan, neovisno o posljedicama koje to nosi.

Da li je i engleski jezik način da se distanciraš, uz pretpostavku da je iskrenost na drugim jezicima mnogo ležernija i neke se bitnosti, koje mogu promijeniti stvari, mogu izgubiti u prevodima,ili je to prosto postalo tvojim jezikom u toku stvaralačkog procesa? Ovo se, naravno, odnosi i na pjesmu koja otvara album, pa je u startu ona rampa na kojoj se pozivam na Barta i njegovog mrtvog autora, a ne moram biti u pravu.

Nije. Naime, to me pitanje o engleskom već dugo prati i drago mi je da se pojavilo i opet, jer mi se čini da ovdje imam priliku na njega konačno potpuno odgovoriti. Prvo, ja engleski igrom slučaja učim od svoje najranije dobi, a dugo mi ga je bila želja i studirati. Drugo, engleskim baratam kao materinjim jezikom i ne osjećam ga kao nešto što oduvijek nije bilo moje baš kao i maternji jezik. Treće, glazba uz koju sam odrastao bila je isključivo na engleskom i engleski sam najbolje i usvajao preko kazete koja je na A strani imala nasnimljen best of Beatlesa, a na B strani best of Rolling Stonesa i koju sam u djetinjstvu slušao svaku večer prije spavanja toliko da se traka izlizala do neslušljivosti. Četvrto, engleski se danas uči u školama od prvog razreda i znam neku djecu koja ga nauče prije nego nauče hrvatski, a i svatko tko konzumira glazbu o kojoj mi ovdje pričamo zna engleski i laže ako kaže drugačije. Peto se svodi na lingvistiku i na prirodu jezika. Svaki jezik ima svoju intrinzičnu melodiju i ono što ga čini manje ili više pogodnim za glazbu. Hrvatski je pun višesložnih riječi koje je često teško ugurati u taktove, a da ne pate ritam i melodija, ima meni mnogo glasova koji su mi u glazbi neugodni uhu (č, ć, ž, š, đ, dž, šč…), teško se hrvati i sa tim ije/je (doduše, moj je dijalekt ekavski, ali kad bi ga koristio u svojoj muzici, to bi u sadašnjem duhu i kontekstu ovdje izazvalo najnegativnije moguće komentare, nažalost) i općenito ga čujem kao oštrog. Engleski je mnogo mekši i obliji, pun je jednosložnica, potrebno je manje riječi da bi se reklo jednako ili više kao na hrvatskom, s njim se lakše igrati, riječi je lakše ljepiti jednu na drugu i stvarati nove, a na kraju i ono najvažnije, melodije koje čujem na hrvatskom i melodije koje čujem na engleskom potpuno su različite, i baš engleski odgovara bolje ovima koje volim čuti. Melodija je ta koja je prva i najčešće na demo snimkama pjevam jezikom koji ne postoji, a koji onda postane engleski. I na kraju, iskrenost je supralingvistička kategorija i uvjeren sam da ona nema veze s jezikom. Zato se uvodna pjesma i zove „Honesty in foreign tongues“ jer if I tell you I don't love you anymore, ne razumiješ li što mislim? I još mali, krajnje subjektivni aneks – Lou Reed.

Zanima me i tvoj način. Istrenirano uho javnosti pomalo insistira na minimalizmu, na ne baš savršenoj produkciji, no čini se da je za to „kriva“ tihoća, ili još bolje odsustvo agresije, te sugestivan glas koji ponekad potpuno istisne muzičku punoću u drugi plan, a negdje i atmosferičnost ispovjednosti koja je svojstvenija malim prostorima, zatvorenim sobama, pa bi neka prečišćenost možda bitno promijenila sve ono što je kreiralo poetiku tvog albuma. Jesu li te pjesme mogle da zvuče drugačije i šta bi se tim „drugačijim“ moglo izgubiti, a šta dobiti? Na svim svojim ranijim projektima (izvinjavam se što ih zovem projektima, nije zato što ih smatram manje bitnim, nego zbog želje da ovaj tvoj ego ostane umjesto svih alter egoa) bio si agresivniji i kao autor, i kao izvođač.

Mogle su, i kad ih danas sviram live, sviram ih s bendom, ali se trudim da zadrže ono što ima snimka, a to je ta tihoća, intima i nedostatak agresije. Taj novi bendovski pristup, ako mu se ne dozvoli da postane poantom, može samo dati pjesmama i mislim da nam to za sada dobro ide. Album sam snimio sam, u svoje dvije sobe u Zagrebu i Koprivnici i to je odigralo jednu od ključnih uloga. Snimao sam ga uvijek u kasnim satima, onim kad znaš da neće zvoniti telefon, da nema mejlova, da nema nikoga okolo, da nemaš gdje i da imaš mira, ali moraš paziti da ne probudiš sve ostale koji spavaju. Takva je atmosfera i pogodovala materijalu, jer on je intiman i prije svega pomirben, pa zato ni ne treba da bude glasan ili agresivan. S druge strane, bilo mi je stalo da time ne ukopam pjesme i onesposobim ih da dalje žive svojim životom, jer pjesma je na snimku mrtva i živi samo ako se izvodi, a mogu ih izvoditi tiho u nekom dnevnom boravku na privatnom koncertu potpuno sam ili isto tako, ali javno i s bendom, zadržavajući pravo da sve uvijek prasne u agresiju, ako se za to javi potreba. I još samo jedna opaska o agresiji – mislim da agresija ima više u svakakvim oblicima od kojih je najčešći onaj glasan i ekspresivan, ali može se itekako biti agresivan i tiho.

Zašto si čekao ovoliko da istupiš pod svojim imenom i s ovakvim materijalom? Jesi li čekao da sazriju pjesme ili da ti sam sazriješ, ili se radi o nečemu što ne mogu da pojmim s ove udaljenosti?

Iskreno, čekao sam da me pošteno opali ono što šaljivo zovemo život. Čekao sam da konačno i potpuno osjetim da me život drži rukama oko grla i da mi ne da zraka. Čekao sam zapravo onaj trenutak kad ti je jasno da si odrastao i da sad moraš stisnuti zube i da dalje moraš sam. Pokopaš nekoga iz porodice, shvatiš da roditelji u koje nikada kao dijete nisi sumnjao nisu ovi roditelji s kojima danas pušiš cigarete uz kavu, postane ti jasno da seks komplicira stvari, da se od tebe nešto očekuje, da ti od sebe nešto očekuješ, a da to nužno nije isto to očekivanje, da odjednom trebaš pare, da imaš bankovni račun, da te u marketu pitaju imaš li karticu za bodove kad petkom uvečer kupuješ najjeftiniji alkohol, da se šampon kojim se pereš zove jednostavno „šampon“, da ti se slike kojih se sjećaš iz djetinjstva odjednom premataju pred očima potpuno izmjenjene i u rikverc kao u nekoj bizarnoj obrnutoj varijanti Prousta gdje su slike iste, ali sad znaš i kontekst koji tada nisi znao, da su ljudi oko tebe nesretni, nezadovoljni, umorni i bolesni i tako sve redom.

U istoj godini su izašla dva albuma koji su tvoji, jedan solo i jedan s bendom Moskau. Zajednička je teatralnost, ta mješavina narativnog i neverbalnog koje govori kroz produžene muzičke momente, te fascinacija mračnom stranom, smrću u svom proširenom obliku, tačnije smrću i njenim posljedicama, s tim što se u jednom svijetu više baviš onostranim (ne sam, jer se potpisuješ kao koautor s Laićem), a na svom solo albumu ovostranim posljedicama, no tu se spisak manje ili više završava. Kako je preskakati iz jednog u drugi svijet i u kom se od ta dva svijeta osjećaš opuštenije kao izvođač? Još nešto, koliko nastupaš kao Grobenski, jer s bendom Moskau znam da si imao nekoliko značajnih nastupa u posljednja dva mjeseca, i da li bi volio da češće nastupaš solo?

Nekako imam sreće da sam oduvijek sposoban u glavi potpuno odvojiti sve različite simultane projekte i da se svakom mogu posvetiti na način koji taj projekt traži, a bez da ulazi u drugi. U svima se osjećam jednako opušteno, jer da je drugačiji ne bi ih imalo smisla održavati. Moskau je zvijer koja često pojede sve drugo i drago mi je da je tako, ali ozbiljno mislim nastupati solo što je više moguće, a počevši od naredne godine.

Za kraj me zanima samo jedno: imaš li namjeru ostati Ivan Grobenski bar na još nekoliko albuma prije nego opet sebi izmisliš novog glasnogovornika? Nadam se da ti prija ovo interesovanje slušalaca i da može biti stimulativno.

Mislim da si više neću nalaziti nove glasnogovornike, jer se konačno ja i ja dobro razumijemo.

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio