Na mene je najbolji utisak ostavio Soul Society (u zgradi starog Bitefa), ne samo zato što je najprijatniji za boravak, nego što je u njemu i zvuk bio najbolji, računajući naravno samo svirke kojima sam prisustvovao. U Atom Akademiji je bilo malo bizarno to što je u susednom lokalu sa kojim deli zajednički ulaz treštao turbo-folk, inače je i to sasvim adekvatan prostor za manifestacije ovog tipa, s tim što betonski zidovi čine da zvuk, posebno kod bučnijih izvođača, neprijatno odzvanja. Dorćol Platz je, kao što rekoh, zaista prevelik za posetu koju je Indirekt imao – to je bilo vidljivo i prošle, a još više je došlo do izražaja ove godine, sa vidno manjim brojem posetilaca. Udaljenost ova tri kluba je tolika da je peške teško stići i pokriti bar delimično svaki nastup, kolima bi bilo lakše kad bi bilo mesta za parkiranje. Organizator je i ove godine obezbedio automobil koji je kružio od mesta do mesta, ali moram priznati da ga nisam koristio, pa ne mogu da podelim utiske o tome.
Uspeo sam da pogledam i poslušam deset nastupa, jedanaest sam propustio. Prvog dana, u četvrtak, program se odvijao samo u klubu Atom Akademija, pa sam tamo „overio“ sva tri izvođača. Kantautor Ivica, koga sam prvi put gledao, kao uostalom i druga dva izvođača, svirao je akustičnu gitaru ali je bio sam – devojka koja s njim nastupa je ovoga puta izostala. Dobar nastup koji ga je postavio na moju listu onih muzičara koje ću pratiti. Nadam se skorom ponovnom susretu uživo.
Makedonska grupa KI (iz Kumanova) svira daleko žešći rok – iako oni sami sebe etiketiraju kao electro pop, meni to više liči (da nastavimo u šaljivom tonu!) na stonerrock. Na žalost, imali su dosta problema sa zvukom – povremena mikrofonija bi se mogla zanemariti, ali su za moj ukus bili previše glasni. Da li su to sami tražili ili je do tonca ne znam, ali odavno nisam osetio bol u ušima kao za vreme njihovog nastupa. Priznajem da nisam ljubitelj ovakvog glasnog roka, ali je i meni sasvim jasno zašto su pobedili na Zaječarskojgitarijadi 2017, i na još nekoliko takmičarskih manifestacija – odlična svirka, dobre pesme i harizmatični frontmen Aleksandar Kraljevski su garancija da će napraviti karijeru. Mislim da bi za njihovu karijeru bilo dobro da se album koji su izdali može čuti negde: na bandcamp i soundcloud mogu i sami da ga podignu, na deezer i spotify mogu preko posrednika. Ovako jedino što se može naći na netu je singl Grad i par živih snimaka.
Kao treći na programu nastupili su Slonz iz Šapca koja u svom portfoliju ima pobedu na prestižnom, banjalučkom Demo Festu (2017). Nikola Mijailović, gitarista i pevač, dominira. Ovenčan titulom najboljeg gitariste Demo Festa, opravdao je te večeri svoju reputaciju. Nema u njegovom sviranju egzibicionizma, sola su uvek u funkciji pesme. Svideo mi se i način pevanja – peva potpuno razgovetno, ima pravilnu dikciju što me upućuje na to da mu je stalo da se čuju tekstovi pesama. Tematski, oni se nadovezuju na ex-yu novi talas, s tim što Nikola nije škrt sa rečima – u svakom tekstu ih ima mnogo, pa u nekim pesmama skoro da zvuči kao da repuje. Još jedan bend koji ima sigurnu budućnost – već sada je sasvim zreo za proboj na regionalnu scenu.
U petak, drugi dan, nisam napuštao Dorćol Platz. Rešio sam da propustim Ivatu (RUS), Vera Jonas Experiment (HU), Killedbycar (POL) i NextEx (ROM) jer je nemoguće sve stići, a doneo sam odluku još pre početka festivala da prednost dam bendovima iz regiona. To možda nije pravedno, ali moj rezon je bio da treba pre svega podržati regionalnu scenu. Ipak, nisam uspeo da pogledam ni Bullet For A Badman (SRB) i The SIIDS (CRO) jer su drugi završili svoj nastup pre nego što sam i stigao na festival, a nastup prvih se poklopio sa dolaskom prijatelja iz Umaga na Dorćol Platz, pa nisam smogao snage da druženje podredim njihovom nastupu. Uostalom, na Dorćol Platzu je bilo vrlo interesantno.
Prva je nastupila Lucia (ROM) sa svojim šestočlanim bendom, koja je u svojoj zemlji sudeći po broju pregleda na Youtubeu (pesma Silence – 25 miliona) vrlo popularna. Nije ni čudo, u pitanju je vrlo kvalitetan chamber-pop, ili samo pop ako tako više volite. The Black Room (CRO) su iz Pule, koliko sam razumeo, i sviraju kvalitetan rok. Ne bih mogao mnogo više da kažem, jer su baš u vreme njihovog nastupa došli ljudi iz Umaga (Vedran Kaligarić i Stribor Filić iz organizacije originalnog Indirekt Festivala Umag i Vlado Kuzman, stari prijatelj, muzičar iz Buja) pa mi je pažnja bila više usmerena na tu stranu. Biće nadam se prilike da podrobnije poslušam TheBlackRoom, mislim da bi mi se mogli svideti. Zato kad je u pitanju Virvel (SRB) nemam dileme. Biću slobodan da kažem da mi je njihov nastup najbolje „legao“ od svih na ovom Indirektu. Gledao sam ih relativno skoro u Elektropioniru ali mi se čini da su ovoga puta bili bolji. Polako su uvlačili ljude u atmosferu koju njihove hipnotišuće pesme kreiraju. Šta da vam kažem – kolektivni trans. Posle svega ostaje nejasno kako to da nisu imali uspešniju karijeru.
Subota je imala najatraktivniji program. Odabrao sam, po već pomenutim kriterijumima, čak šest izvođača. Odmah sam otpisao Radioslam (POL), Passed (HU) i Visions In Clouds (CH) a nisam uspeo da stignem na Vin Triste (SRB) i Dingospo Dali (SRB), što mi je veoma žao. Prve nikad nisam slušao (a čuo sam sve najbolje o njima) a druge jesam i baš sam hteo da vidim kako zvuče uživo. Međutim, iz objektivnih razloga nisam uspeo. Biće neki drugi put. Mladog zagrebačkog kantautora Ichaboda sam čuo i video prvi put i prijatno sam iznenađen izvođačkom i autorskom zrelošću osamnaestogodišnjaka koji je prvi put nastupio pre šest meseci. To što mu glas neodoljivo podseća na George Harrisona iz The Beatles mu sigurno neće odmoći u karijeri, kao ni pesme koje nisu baš pop hitovi koji se odmah zapamte, ali imaju što se kaže „glavu i rep“. Ovoga puta je proširio svoj sastav drugim gitaristom i violinistkinjom što je doprinelo raznovrsnosti zvuka i bogatstvu zvučne slike. Ne bi me iznenadilo (već bi me obradovalo) da doda i ritam sekciju. Pesme koje izvodi imaju kapaciteta za tako nešto. Time bi dobio na kvalitetu, a i lakše bi smirio pričljivu publiku. Odličan zvuk u Soul Society doprineo je odličnom utisku koji je Ichabod ostavio ne samo na mene.
Stigao sam u Dorćol Platz baš kada je počinjao Igralom, koji sam svakako hteo da vidim, pošto sam visoko ocenio njihov album Sunovrat. Nisu me razočarali, naprotiv. Iako nisam ljubitelj „guste“ muzike kao što je njihova, ona ima sposobnost da uvuče čoveka u ta svoja meandriranja – apsolutno ima „trippy“ karakter. Što bi rekli – vozi! Nisam to samo ja osetio – u jednom trenutku tokom njihove svirke prišao je direktoru festivala Dejanu Boškoviću i meni Holanđanin Kees Van Weijen, predsednik Asocijacije nezavisnih muzičkih kompanija IMPALA, koji je decenijama na vodećim pozicijama u muzičkom biznisu, i konstatovao da su momci koji sviraju izuzetni muzičari. I autori pesama, dodao bih ja. Ipak, nisam ih odgledao do kraja jer mi je u planu bila poseta Atom Akademiji gde su svirale Tus Nua, zagrebački bend koji se sastoji od tri devojke i momka za bubnjevima. Slušao sam njihov hvaljeni prošlogodišnji album Horizon i moram da priznam da mi se nije mnogo svideo. Tim više sam bio iznenađen sopstvenom reakcijom na njihovu „živu“ svirku. Ona mi se i te kako svidela! Neuporedivo je energičnija od albumske, ili mi se to samo čini (moraću ponovo da „čekiram“ album). I tako, uživajući, ostao sam u Atomu duže nego što sam planirao, ali sam ipak stigao na nastup nove beogradske senzacije, grupe Sergio Lounge. Prvi put sam gledao i slušao braću Popov u ovoj formaciji (gledao sam ih kao Coucou Abel) i mogu reći da muzika sasvim odgovara imenu grupe. Laundž muzika mora da ima vajb tropskih ostrva, koktela sa slamčicom i šarenih bermuda pantalona. Opet, s druge strane, srpski bend ne može bez ex-yu novog talasa, pa tako ni Sergio Lounge. Tako je i nastala ta čudna kombinacija Beogradskog proleća i Šarla Akrobate koju Srđan Popov kao frontmen maestralno iznosi. Konačno se na našoj rok sceni pojavila ta svetleća tastatura na kojoj svira Sergio, što širi dobro raspoloženje i poigrava se s nostalgijom.
Kao što znate, Indirekt Showcase i slične manifestacije imaju cilj da okupe ljude iz muzičkog biznisa u najširem smislu – muzičare, menadžere, promotere, tehničko osoblje, izdavače, organizatore festivala, ljude koji emituju muziku putem različitih platformi… koji bi, kako je zamišljeno, trebalo da uspostavljaju kontakte i dogovaraju buduću saradnju. Cilj je i publici predstaviti aktuelne mlade (i ne tako mlade) izvođače. Može se reći da su ciljevi (delimično) ispunjeni. To što stavljam u zagradu reč delimično ne ide na dušu organizatorima, koji su, sa skromnim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju, postigli nemoguće – za tri dana trajanja festivala održano je jedanaest panela sa live stream-ovima i relevantnim gostima iz inostranstva i nastupio je dvadeset jedan izvođač na tri različita mesta. Zbog preklapanja termina nije se moglo baš sve odgledati, ali zahvaljujući mudro postavljenoj satnici neko sa dobrom kondicijom i snažnom voljom mogao je videti skoro sve. Delimičan uspeh ide na dušu onima kojima je ovaj festival bio namenjen – učesnicima u muzičkom biznisu. Ne mogu da kažem da ih nije bilo, jer bilo ih je, ali mi se čini da mnogi koji su morali biti tu, nisu bili. Oni koji su došli, verujem da se nisu pokajali. Imali su priliku da čuju nove snage regionalne muzičke scene (a i šire), da dogovore buduće nastupe i da se druže. Druženje pominjem poslednje, ali nikako nije najmanje bitno. Naprotiv – lični kontakti su ti koji ovu našu regionalnu scenu drže na okupu. Pun autobus prijatelja iz Umaga i Zagreba, puno srce i domaćina i gostiju. Doviđenja dogodine, prijatelji!