Da li mi se to sad post festum čini, ili se stvarno osećala neka napetost u vazduhu, ne znam, ali kad su na binu izašli Haze&Ash, sve je eksplodiralo. Imajte u vidu da Haze&Ash nisu poznati beogradskoj publici, bar ne u ovom sastavu. Andrej Lovrić i Dario Vuksanović su nastupali par puta kao duo, Dario je imao onaj ne baš slavan nastup na CantOut festivalu i to je sve. Jedini nastup kao petočlani bend imali su u Budvi pre par meseci na festivalu Novi Val. Možda je baš to što su na neviđeno dobili podršku publike učinilo da odsviraju nezaboravan set. Ono što su izveli nema mnogo veze sa njihovim do sada objavljenim materijalom – ovo je čisti rokenrol! Kao i obično preterujem, pa sam ih uporedio sa RollingStonesima, Dukatu više liče na Kinkse, ali oni su u stvari samo svoji. Čuju se šezdesete u njihovoj svirci (znam da su dobro „potkovani“ kad je reč o istoriji rokenrola) što pomalo iznenađuje (momci su u ranim dvadesetim) ali ne smeta uopšte. Svi instrumenti (gitare, bas, bubnjevi, klavijature) su pre svega u funkciji ritma (sa povremenim solo izletima gitara), dakle pumpaju žestoko, bez prestanka, dok su za melodije zaduženi vokali. Melodije su himničnog karaktera, reči pesama su se teško mogle razaznati, tačnije nikako, ali to publici ni najmanje nije smetalo. Tako dobar prijem nepoznatog benda odavno nisam video.
Moram da se osvrnem i na čestu pojavu u rokenrol bendovima koja je prisutna i kod Haze&Ash – dvojicu frontmena. Ne moram da vas podsećam: Lennon/McCartney, Jagger/Richards, Page/Plant…obično su to dva različita tipa ličnosti koji pokrivaju širok spektar ljudskog razmišljanja i ponašanja. Dario i Andrej se sasvim uklapaju u tu shemu. Andrej je onaj racionalni, pouzdani, smireni i intelektualni lik zadužen za koncepciju i realizaciju bez koga bi sve otišlo u tri p…. materine, dok je Dario sušta suprotnost. Kreativan, intuitivan, sa dozom scenskog egzibicionizma neophodnom za taj posao, mrtav hladan će doći na svirku bez instrumenta, kablova, trzalice, ali će nas sve oduvati svojom rokenrol energijom. Dok ga gledamo kako suvereno vlada scenom, odmah mu opraštamo povremeno iskakanje iz tonaliteta. Ovom svirkom, podigli su moja očekivanja vrlo visoko. Verujem da će ih, sada kada su videli kojim putem treba da idu, bez problema opravdati.
Dogs in Kavala nisu morali da se brinu kako će ih publika primiti. Znali su da je najmanje sto ljudi došlo u KC Grad samo zbog njih. Najstariji po „stažu“ od svih učesnika (iako ne postoje duže od tri godine) već su stekli reputaciju dobrog „live acta“. Sa zadovoljstvom kažem – sasvim zasluženo! Od mog prvog susreta sa njima, aprila 2017, stvari su se donekle izmenile, bar sudeći po ovoj svirci. Tada sam u njihovim pesmama čuo surfrock, garažu i psihodeliju a sada dominira ex-Yu novotalasni zvuk sa skandirajućim pevanjem. Dakle, nije više toliko suptilno, ali je sve to podignuto na mnogo viši energetski nivo. Furiozna je bila ta svirka, od početka do kraja, publika je bukvalno podivljala. Toliko da sam morao da se evakuišem iz prvih redova. Ipak moje godište ne podnosi lako šutku, dajvinge i slična pražnjenja energije. Sada me živo interesuje kako će Srđan Jeremić (vokal, gitara), Siniša Re Janjić (bas) i Nikola Hajduković (vokal, bubnjevi) to spakovati na buduću ploču. Voleo bih da sačuvaju u svom zvuku te različite uticaje koji se u njihovoj muzici mogu prepoznati. Nadam se da ćemo uskoro slušati njihov novi album. Da se vratim na svirku – ako bi se merio intenzitet reakcije publike, pobednici večeri bili bi Dogs in Kavala, u to nemam sumnje.
Ako bi se, pak, merila originalnost i aktuelnost muzike, pobednici bi bili Turisti, ne samo ove večeri, već i mnogo šire. Nešto mislim, da ovakav bend postoji u Engleskoj ili Americi, bio bi uzdizan u nebesa zbog svog inovativnog pristupa rokenrolu. Pošto je odavde, predstoji mu samo doživotna borba za opstanak. Koncept Turista je upravo savršen – Turisti su hodajuća definicija postmoderne u rokenrolu. U prevodu – rokenrol dvadeset prvog veka. Ideolozi su Boško - Bole i Nikola - Džoni Mijušković, vodeće kreativne ličnosti nove generacije beogradskih rokera. Boleta ne treba povezivati sa samo jednim instrumentom – svira bas gitaru u Straight Mickey and the Boyz, bubnjeve u Stray Dogg i gitaru u svom matičnom bendu, a verujem da kad bi svirao sekiru – i iz nje bi iscedio rokenrol. Pravilnije ga je zvati Muzičar, sa velikim M, nije pravopisna greška. I ne samo muzičar. On je i rođeni frontmen kome publika veruje i koji zna da joj prenese energiju, jer se daje do kraja. Ali, da se vratimo na koncept koji su Bole i Džimi smislili.
Osnova je rokenrol, to je jasno, to se odmah čuje. Tu je prepoznatljiva ikonografija: „guitar hero“ poza, ritam, struktura rokenrol pesme. Nadgradnja je interesantna. Prvo, ženski prateći vokali (Anjuta Janković i Janja Lončar, koja je sinoć izostala) koji na prvo uho koriste skandiranje kao način pevanja koji je primeren strukturi srpskog jezika, pa se zato najveći deo srpskog rokenrola peva na taj način, na drugo uho shvatamo da se radi o dijalogu pratećih sa glavnim vokalom što nas asocira na pesme „pitanja i odgovora“ koje postoje od kad postoji ljudski rod, to dodaje ovom postmodernom pastišu ono nagonsko, instinktivno, primordijalno. Da ostanemo na ovim prostorima, prva asocijacija su dodolske pesme. Drugo, a to je pre svega Džimijeva zasluga, je korišćenje elektronike. Elektronska muzika, postavši dominantna još krajem dvadesetog veka, preuzela je primat od rokenrola kao muzika mladih generacija. To je muzika Džonijeve generacije i on ne beži od te činjenice. On koristi kompjuter kao instrument – semplovi, bitovi, različiti zvuci, sve se to da lepo uklopiti u rokenrol pesmu. Elektronika je bitan sastojak muzike Turista – ona ih čini savremenim, a time i prihvatljivim mladima dvadeset prvog veka. Hoćete di-džeja? Evo vam di-džeja! Bukvalno su to sinoć uradili Turisti dovevši Marka Miloševića – MKDSL-a (skraćenica znači: mama kaže da sam lep). Legendarni DJ i pionir elektronske muzike kod nas je bio pravi izbor za gosta. On se savršeno uklopio u tu slagalicu Mijušković bradersa, što sinoć na moju veliku žalost nismo baš najbolje čuli, jer grana ozvučenja koja je pokrivala Džimija i MKDSL-a nije najbolje funkcionisala. Moja poenta je u tome da se u muziku Turista može uklopiti bilo šta (to nije mana, to je karakteristika postmoderne) – ne samo elektronika, koja se prirodno nadovezuje, već i džez saksofon, i harmonika, perkusionista sa bilo kog podneblja, još jedan bubnjar, vi recite…
U jednom trenutku su me podsetili na Talking Heads iz doba „Remain in Light“ albuma, ne po samoj muzici, nego po „gustini“ zvuka i vajbu koji su odašiljali. Najbolji primer onoga što danas rade Turisti je tako reći programska pesma Digitalno doba sa njihovog prvog albuma, koja u sebi sadrži sve ovo o čemu sam pisao,s tim što je živo izvođenje neuporedivo uzbudljivije od studijske verzije te pesme. Publika je izuzetno dobro reagovala na poplavu zvuka što je sa stejdža stizala do nje. Možda nešto manje agresivno nego za vreme nastupa Dogs in Kavala, ali podjednako intenzivno. Odvikao sam od ovakvih burnih reakcija jer na koncertima koje obično pohađam godište je 35+. Ovde je bilo skroz suprotno – bilo je ne više od deset ljudi preko trideset pet godina. Zato onakav naslov – ponovno rođenje rokenrola!
Celokupnom ugođaju bitno je doprineo još jedan kreativac čija delatnost po prirodi stvari ne može da bude neprimećena ali obično ostaje nepomenuta – IncrediBob ili Neverovatni Bob i njegova umetnost upravljanja svetlošću – prosto rečeno, light-show. Radio je on svetlo i na jednom od AmericanaNight festivala, i na nastupu Ane Ćurčin i Stray Dogga u Sava Centru, i u mnogo drugih prilika, ali ovo mi se do sad najviše svidelo. Ne znam da li slučajno (ne verujem u toliku slučajnost) ali, svakom od bendova je dao odgovarajuću svetlosnu podršku. Za Haze&Ash pripremio je svetlosne krugove koji su se ocrtavali na njihovim licima, koji su izgledali vrlo „sixties“, za Dogs in Kavala pripremio je rokerski svedeno svetlo sasvim odgovarajuće onome što je dolazilo iz zvučnika, a za Turiste raskošno, brzo paleće i gaseće, višebojno svetlo koje je potpuno onemogućilo izradu dobre fotografije, ali je odlično podcrtalo složenost njihove muzike. Odličan posao!
Momak koji je prodavao karte na ulazu reče da od kad on to radi nije video veću gužvu u KC Gradu. Nisam ni ja, od ona dva koncerta grupe Chinawoman na istom ovom mestu 2011. godine na kojima je support bio Stray Dogg (na jednom od svojih prvih nastupa), bend čoveka koji je osmislio ovaj festival, Dukata. Na kraju, kad su se sveli računi, prodato je oko 350 karata, i još stotinak ljudi je ušlo na spisak, što znači da je u cifru ista poseta kao na prvom Zvuku Beograda u Domu omladine kad su nastupali Kralj Čačka, Stray Dogg i Veliki prezir, dakle, bitna imena prethodne generacije beogradskih rokera. Karta jeste tada bila nešto skuplja (600 prema 400 dinara) ali je ovakva poseta juče, veliki, može se reći senzacionalan uspeh ovih mladih bendova. Nemojte izgubiti iz vida da Haze&Ash, Dogs in Kavala i Turisti, kad se saberu diskografska izdanja svih njih zajedno, imaju objavljen jedan album, jedan mini EP i nekoliko singlova originalnog materijala. Sada imaju i ogroman hajp. Nadam se da će ga iskoristiti.