Ovogodišnji lajnap bio je: Sir Croissant, banjalučko čudo od deteta, naša draga Dunja Ercegović znana i kao Lovely Quinces (koja je već nastupala na drugoj Americani) i Paul Cherry, zvezda u nastajanju američkog wierd-folka, sa svojim šestočlanim bendom, prvi Amerikanac koji je nastupio na AmericanaNight Festivalu. Ne znam da li je samo koincidencija ili ima veze sa onom Trumpovom porukom „AmericaFirst!“ Želja organizatora (a i želja vašeg recenzenta) koja se na žalost nije ostvarila bio je zagrebački bluzer Bebe na Vole, ali eto, nadam se da ćemo njega gledati i slušati u Beogradu nekom drugom (skorom) zgodom.
Naterani obavezom da se svirke završe do 23h, organizatori su bili prinuđeni da počnu na vreme (20:30) da bi sva tri izvođača mogla da izvedu svoj program. Otvorio je Sir Croissant, osamnaestogodišnji kantautor iz Banjaluke koji je tačno godinu dana ranije imao beogradsku premijeru na Indirekt Showcase-u, u pivnici Majstor za pivo. Problem sa kojim se suočio tada, a to je prebučna publika, bio je prisutan i sada. Ovoga puta je bio još više izražen jer publika je bila daleko brojnija. Igor Božanić (to mu je pravo ime) taj problem razrešava tako što ga ignoriše. Potpuno se uvuče u sebe, i svoje pesme isporučuje bez ikakvog obaziranja na publiku. Ne pokušava da je utiša ni verbalno ni pojačavanjem intenziteta glasa kojim peva, što je nateralo nas dvadesetak koji smo pokušavali da čujemo njegov nastup da se još malo približimo bini. Tako su prva dva reda nešto i čula, ostali nisu ni pokušali, bili su zauzeti razgovorom. Šteta za njih, jer Sir Croissantova suptilna i nežna muzika zaslužuje da bude čuta. Melodijske linije njegovih pesama lelujaju kao sveća na vetru koja će se svakog trenutka ugasiti, ali se to ipak ne događa – dok se ne dogodi. Pa onda opet, sledeća pesma, krene, leluja, pa prestane. Četrdesetpet minuta je istrajavao Sir Croissant u davanju svog umetničkog iskaza koji je za one slušaoce koji su uspeli da se usredsrede onoliko koliko je on uspeo značio nešto – podsetio ih je da još negde na svetu postoji nepatvorena nežnost, čista i čedna. Dakle, dok se ne realizuje idealna svirka Sir Croissanta u prostoru koji nije ugostiteljski objekat a koji prima dvadeset ljubitelja njegove muzike koji se međusobno ne poznaju (da ne bi razgovarali), preporuka za konzumaciju njegove muzike je:staviti slušalice na uši i pritisnuti Play u gluvo doba noći. Ipak, ako nastupa negde u vašoj blizini, otidite da ga poslušate jer ćete možda čuti njegovu predivnu a capella verziju pesme Edit Piaf „Non, je ne regretterien“.
Lovely Quinces zna kako da utiša publiku. Njene pesme dižu iz mrtvih svojim „a trainkept a rollin’“ kotrljajućim ritmom i „from a whisper to a scream“ načinom pevanja, pa će sa lakoćom utišati i najglasniju publiku. Ove večeri Dunja Ercegović uopšte nije komunicirala s publikom, što je za nju prilično neuobičajeno – za razliku od nastupa par dana ranije u Novom Sadu, gde je bila vrlo pričljiva i vrlo duhovita. Verovatan razlog je to što je imala na raspolaganju ograničeno vreme, pa je rešila da ga utroši isključivo na muziku. Koristila je procesor glasa kojim je udvajala svoje linije pevanja pa je zvučalo još „prljavije“ nego ranije. Dovela je do savršenstvakoncept „Devojka sa gitarom“. Ne može se u tom formatu biti mnogo bolji i zanimljiviji od Dunje, niti energičniji. Ali, i Dunja zna da mora dalje. Imao sam prilike da čujem demo verzije nekoliko novih pesama koje su u pripremi, i mogu vam reći da će biti hitova! Biće i iznenađenja u muzičkom smislu. Njeni obožavaoci su nestrpljivi da čuju nove pesme jer prošlo je već više od tri godine od poslednjeg izdanja „Meet Me In Moscow (Part One)“. Mislim da će se njihov broj još uvećati posle izdavanja novog materijala.
Paul Cherry je mladi muzičar iz Chicaga koji vodi istoimeni šestočlani bend. Nalaze se na svojoj prvoj evropskoj turneji na kojoj promovišu svoj novi album Flavour koji je izašao pre nekoliko meseci (pisao sam o njemu OVDE). Ne bih ponavljao ono što sam tamo napisao pa ću se usredsrediti na njihov nastup. Već tonska proba je pokazala da im je vrlo stalo kako će da zvuče – podešavali su zvučnu sliku do detalja u čemu im je pomogao Dušan Filimonović (grupa Went) koji je savršeno odradio posao tonca na festivalu. Na nastupu se videlo zašto im je to bilo potrebno – muzika koju izvode se ne bazira na rifu i solu, daleko je složenija od toga. Jasno je to čim se vidi postava – glas, gitara, bas, klavir, sint, udaraljke, bubanj. Svaki od instrumenata nije tu tek tako već ima jasno definisanu ulogu. U recenziji sam rekao da im je muzika bitlsoidna, misleći pri tom na melodije pevanja – uživo akcenat stavljaju više na instrumentalne delove pa je utisak drugačiji nego posle preslušavanja ploče. Muzika je, recimo, „vesela“, prepuna nekakvih zvončića, prijatnih tonova, raznovrsnih ritmova, s tim da se instrumenti uključuju i izlaze iz pesme sasvim skladno, ne narušavajući tu prijatnost. Paul Cherry drži taj složeni sistem pod kontrolom. Imajući u vidu da je grupa kod nas potpuno nepoznata i da je malo ko na koncert došao da bi baš njih video, imali su više nego dobar prijem. Ljudi su celim tokom njihovog nastupa spontano plesali, pa su na kraju pozvani na zasluženi neiznuđeni bis iako je već prošlo 23:00, kada se po propisu mora završiti svirka. Privatno, momci su vrlo prijatni, komunikativni i otvoreni i bili su više nego zadovoljni prijemom i u Beogradu, kao i u Zagrebu i Budimpešti, u kojima su svirali pre ovog nastupa. Čućemo mi još za njih, siguran sam!
Eto, i peti Americana Night festival se uspešno završio, i opet nismo sigurni da li će biti šestog. Nadajmo se da ipak hoće.