Taj uzlazni tempo, ali diskretno uzlazni tempo pomenute pjesme, podsjeća na najintenzivniju predigru, na neko maženje koje se pretvara u ljubljenje, lagano disanje iza uva, sklanjanje kose s lica, pa se pretvori u ukrštanje nogu… metaforički rečeno. Izrasta blaga tenzija, a da ritam ostaje gotovo isti sve do kraja drugog refrena, i sve je u teatralnoj slici dvije usporene figure unutar haosa, onako kako sam naslov pjesme kaže. Dešava se u tom prostoru sve: žudnja, uznapredovala osjećanja, umiranje odnosa koji još uvijek visi na zakrečenim emocijama, dešava se mali osvrt na početke, skok na sadašnje stanje, na osudu, na odlazak, nerazumijevanje, šok, a sve to u nekom ritmu uz koji se najbolje pleše. A poslije drugog refrena vokalno iskače, izaziva, podjebava, i taj produženi solo se razlije kao kanta puna neke tamne tečnosti po bijelom stolnjaku i ništa ne pršti, ali stvara ogroman nered, onaj koji se nikad neće srediti, pa i Mayera izdiže do toga da se u njemu prepozna potencijal koji ga jednog dana može među jednakima ogrnuti posebnošću.
Ali ne. Nikad se to više nije dogodilo. Iz neke mješavine rocka, bluesa, pomalo soula, nekad na ivici jazza (nekog precizno definisanog, ali ipak taj neki osjećaj da je opušteno), Mayer se okreće mejnstrim popu, nekoj šematizovanoj formi, nekoj namjenskoj muzici koja će svakome ići uz dlaku, ostavljajući kvalitet po strani. Već je s “Your Body is a Wonderland” počelo to uskakanje u banalnost, koja je ovom posljednjom pjesmom dostigla nivo na koji sam se spustila na račun te 2007. godine, i evo izlazim s posljedicama. “Love On The Weekend” nije dostojna jednog autora onakve pjesme i čovjeka koji je prije devet godina zvučao kao da je na posljednjem stepeniku prije vrha. To je benigna, dosadna pjesma, ljubavna, bez imalo dubine, bez ičeg specifičnog u sebi, pjesma koja bi, da se i na Sunčanim Skalama pojavila, (a Sunčane Skale su uvijek bile festival generičnih melodija, bazičnih tekstova i jednoličnih ritmova), bila zaboravljena prije prve reprize.
Sramno je toliko ne vjerovati u svoju publiku, pa im dobaciti bilo što. Nježna, kažu mediji, a ja bih rekla bljutavo patetična (sad mi malo došlo krivo što jednog dana ove godine pomislih da je Father John Misty bio patetičan, dok zapravo kvalitet tih osnovnih emocija kod njega u svakom obliku ipak ima dozu jedinstvenosti, ubjedljivosti i umjetničkog utiska, za razliku od onoga što nam nudi nikad opravdana velika gitarska nada), dosadna, puna nekih prežvakanih fraza, koje na svim jezicima svijeta imaju svoje ekvivalente i sigurna sam da su na svim jezicima svijeta prišivene za one koji nemaju svoje mišljenje, pa se hvataju za citate.
Znam da većina momaka počne da svira zbog žena, ali nisam sigurna da je to Mayeru moralo da bude opravdanje. Žene tvrde da je zgodan, ja znam da je visok skoro dva metra, da je sav privlačno iscrtan.. Međutim, mediji o njemu najviše pišu kao o plejboju, a istinski ljubitelji muzike, koji su na trenutak tvrdili da imaju posla s najvećim gitaristom mlađe generacije, s pravom su ga otpisali.
Kao uostalom i ja što ga otpisujem, makar dok ne izađe iz zone površnosti i vrati se na trnovitiju stazu.
