Nažalost, najnoviji set pjesama koje Peppersi pokušavaju da nam podvale nisu ništa manje nego izvještačeni komadići isforsirano funky pop pačvorka koji nema(ju) snagu niti strast, žele po svaku cijenu  da  udovolje amorfnoj masi publike ne znajući kome tačno da se obrate.

Pitam se ko li im se šašavo smješkao gutajući knedle neiskrenosti dok im je objašnjavao koliko su, ono, nenadjebiv bend? I ko bi mogao da im zafrljokne u brk surovu istinu, istinu koja boli koliko li oslobađa, a preporađa one koji ukapiraju kad su pogriješili...i zašto.

Teško je pretočiti u riječi koliko je bizaran osjećaj slušati pufnasti pop album dragog benda koja je pržio nezadrživo još prije deceniju ili dvije, bio beskompromisan i u studiju i na pozornici, a danas je muzička pašteta s nešto malo kamuflirajućih aditiva. Ok, adiktivni Ritam je mogao ustupiti povlašćenu poziciju Melodiji, možda su momci izdušili glede energije jer godine jesu prošle pune muka, ali trebalo je pronaći formulu koja će zadržati respektabilnost RHCP, koja se neće popiškiti - jeste, to je pogodna riječ - na njihovo specifično funk/punk /heavy rock nasljeđe.

Velika je šteta što neki muzičari ne umiju mirovati onda kad nemaju ništa mudro da ponude, ni novo niti staro (ali) podgrijano valjano. Prvih 11 pjesama zvuči besmislenije i od Eksl Rouza koji kida svoje glasne žice i živce pravih fanova AC/DC, mada će vam uvodna ili na momente još poneka pjesmica zazvučati ok (zbog zašećerenih aranžmana i producentskih trikova Danger Mouse-a koji je jedan od glavnih krivaca za ovaj posramljujuće karamelizirani koncept) , no uporedite ih sa bilo kojom njihovom pjesmom s vhunca karijere,  kad je Entoni repovao a ne falsetovao, i sve će biti jasno. Zamislimo samo kako bi mogla zvučati "Dreams of Samurai" - kako dobar naslov! - iz vremena kada su RHCP bili freaky, funky, fuckin* punky, zabavni do jaja, pa će se u trenu slošiti pomenuta ponajbolja pjesma na albumu (albumu čiji su vrhunci blama "Encore" i refren  pjesme "Detroit").

Da je okružena nekim drugim pjesmama što drže do sebe i do dostojanstva slušalaca stasalih sa bendom koji je nekada davno, i još davnije,  imao toliko pršteće, zabavljačke energije i razvratne strasti u sebi, ispovjedna u tonu i koliko-toliko iskrena "The Hunter" bila bi na mjestu.

Velim vam: svaki iskreni fan koji drži do sebe, koji drži do Red Hot Chilli Peppers prije svega, trebalo bi da zaobiđe ovaj album u širokom luku. Šteta što to Entoni, Fleea, Čed i Džoš nisu učinili.

Džon se opametio na vrijeme, odmah nakon "Stadium Arcadium"-a.