Krenuću od Kulina bana, kada rok još nije postojao. Dug i mukotrpan put je to bio, emancipacija žena u roku, baš kao i u svakodnevnom životu. Neću mnogo teoretisati, to možete da pročitate svugde, nego ću krenuti timeline-om, kako se šta događalo, a vezano je za učešće žena u žanrovima iz kojih je rok proistekao a kasnije (nekom drugom prilikom) i u roku. Pre svega žena kao autora, naravno, ali ću pomenuti i one interpretatorke koje su svojom popularnošću učinile nešto za “žensku stvar”. Ipak, nemojte da se iznenadite što nećete naći neke od najpoznatijih i najkomercijalnijih pevačica jer akcenat ovog teksta nije na pop muzici i uspešnosti, već na širenju granica, kako muzičkih, tako i granica sloboda i prava žena u muzici, oblasti koja se pokazala kao izrazito muškocentrična.
Krećemo od početka dvadesetog veka, kada je postojala folk muzika u širem smislu, koja je obuhvatala folk u užem smislu, blues, country, gospel i radne pesme (worksongs) i popularna muzika koja je bila u začetku. Ma Rainey (rođ. 1882 ili 1886) je bila jedna od prvih žena izvođačica bluza. Ona ima klasičnu biografiju ranih bluzerki – siromašna porodica sa mnogo dece, rani početak muzičke karijere (u 12-14 godini). Već u njenim tekstovima se javljaju, za to vreme veoma hrabre, reference na istopolnu ljubav (“Prove It On Me Blues”, 1928).
Bessie Smith (r.1894) i Ethel Waters (r.1896)su se pojavile nešto kasnije. Bessie je pevala bluz, Ethel pop pesme i balade, u jednom trenutku svojih karijera našle su se čak u istom lokalu istovremeno. I njih dve takođe potiču iz najnižih društvenih slojeva, i životne priče su im tragične. Bessie je u devetoj godini ostala bez oba roditelja, Ethel je dete silovatelja, potucale su se od nemila do nedraga, da bi se koliko toliko sredile pevajući u vodvilj grupama. Bessie se uspela do najplaćenije afroameričke pevačice svog vremena. Interesantno je da je i ona, poput Ma Rainey, prilično otvoreno ispoljavala svoju biseksualnost. Nije to baš nalazilo na razumevanje sredine, ali, uzmimo to kao prvi korak u borbi za ravnopravnost gej zajednice. Položaj žena u muzici, ali i muzičara uopšte, u to vreme je bio očajan. Ništa bolji od položaja prostitutki, s tim što su se ta dva zanata često poklapala u istoj osobi.
Početkom dvadesetih, što se poklapa sa početkom snimanja muzike (Mamie Smith (r.1883) je prva bluzerka koja je snimljena, 1920 godine), situacija se unekoliko popravlja. Prodajom notnih zapisa i nosača zvuka, popravlja se standard tadašnjih muzičara oba pola a samim tim i njihov tretman. Treba pomenuti da je 1920 uvedeno opšte pravo glasa u SAD, što je bio značajan korak ka emancipaciji žena. Opšte pravo glasa i početak snimanja muzike naizgled nemaju nikakve veze, ipak, čini mi se da je tek tada svet zaista ušao u dvadeseti vek. To je taj civilizacijski skok koji se dašava s vremena na vreme.
Ni žene bele Amerike koje su se bavile muzikom u to vreme, nisu bile pripadnice čak ni srednje, a kamoli visoke klase. I one su bile iz najsiromašmnijih slojeva društva. Clinch Mountain, Poor Valley (Siromašna dolina) je rodno mesto famozne porodice Carter. A.P. Carter (r.1891), njegova žena Sara (r.1898) i njena rođaka Maybelle (r.1909) su u izolaciji pomenutog mesta, sa malo dodira sa spoljašnjom svetom, praktično potpuno sami (uz Jimmie Rodgersa, r.1897, Meridian, Mississippi ) stvorili ono što danas znamo kao kantri muziku, i posredno bitno uticali na nastanak roka. Bitan doprinos dale su Sara i Maybelle, ne toliko u komponovanju (potpisane su na svega nekoliko mumera) već u sviranju. Maybellin način sviranja gitare, “Carter scratch” je bio originalno njen (sama ga je izmislila) ali je dosta uticao na kasnije svirače “bluegrassa”. Sara je svirala autoharp i pevala glavni vokal.
Sister Rosetta Tharpe (r.1915) je već prava preteča rokenrola. “Prljavi” stil sviranja gitare, koje je bilo uporedivo sa sviranjem bilo kojeg muškarca, učvrstilo ju je na vrhu bluz scene tridesetih godina. Tačnije, primarni Rosettin žanr je bio gospel. Ipak, poslušajte “Rock Me” Ili “That’s All” koje je snimila 1938. i shvatićete da je rokenrol izmislila žena! I to mnogo ranije nego što se mislilo, bar deset godina pre zvaničnog nastanka. Eto primera diskriminacije – ne treba vam savršen sluh da u pesmama koje sam pomenuo čujete rokenrol i ne verujem da ga nisu čuli oni koji su istraživali početke rokenrola. Čuli skoro sigurno jesu, a zašto to nisu spomenuli u svojim člancima i knjigama, prilično je očigledno. Onaj zlostavljač žena Ike Turner je pogodan za “oca rokenrola” a Sister Rosetta nije! “It’s a man’s, man’s, man’s world…” što reče James Brown. Rosetta je takođe bila biseksualna, pored nekoliko brakova imala je dugu vezu sa Marie Knight, pianistkinjom sa kojom je tokom četrdesetih nastupala. Njihova veza nije bila javno obznanjena, ali je bila javna tajna u umetničkim krugovima. Rušila je, dakle, te barijere, ali i one muzičke. Nije ona bila popularna zato što je lepa i zgodna, već zato što je bila inovativna sviračica gitar ekoja je prilično uticala na Chuck Berry-ja kad se radi o sviranju gitare i na Elvis Presley-ja koji je “ukrao” njeno vokalno fraziranje sa poreklom iz gospela, prilikom oblikovanja sopstvenog stila pevanja. Da nije rasizma, mačizma i homofobije, Sister Rosetta Tharpe bi bila opštepoznato ime (kao što je i bila tridesetih i četrdesetih godina XX veka) – ovako, ostaje da samo sretnici i radoznalci uživaju u njenoj muzici.
Šta reći o socijalnom statusu Billie Holiday (r.1915), verovatno najveće džez pevačice svih vremena. Otac odlazi kad je imala dve godine, majk aradi kao poslužiteljka u vozovima, dakle, češće je odsutna nego prisutna, kasnije menja profesiju i postaje prostitutka, pa i svoju 14-godišnju kćerku Billie povlači sa sobom. Tarifa je bila 5 dolara po klijentu. Do osamnaeste, kad je Billie počela da peva, već je bila par puta hapšena i zatvarana.
O Kitty Wells (r.1919), prvoj ženi koja je postala zvezda u kantri muzici pisao sam u prošlom izdanju “Dnevnika” (OVDE). Dodao bih samo da je poticala iz radničke porodice – otac joj je bio kočničar na železnici. I ona se uklapa u obrazac po kome se muzikom u prvoj polovini XX veka bave pripadnici najnižih slojeva društva.
Kao što vidite, rejting muzičara kao zanimanja je veoma nizak, toliko da skoro da u to vreme i nema “poštenog” posla koji je manje cenjen. No, kako se popravljao materijalni položaj muzičara, pre svega zahvaljujući počecima snimanja i prodaji snimljenih nosača zvuka, privlačnost ove profesije je rasla. Na samim počecima, putujuće muzičko-scenske grupe (travelling minstrel show, kasnije vaudeville) su bile utočište deci bez roditelja, beguncima od zakona i radnicima koji su ostali bez posla, pod uslovom, naravno, da imaju dara za muziku i druge veštine, ali vremenom, kako je profesija postala isplatljivija, javljaju se i oni koji su slobodnom voljom izabrali da se bave muzikom, nadredivši je nekom drugom poslu.
Nekoliko stvari je bitno uticalo na povećanje značaja muzike i muzičara/muzičarki. Ono što prvo treba imati u vidu je da je muzika, pre nego što je postojala mogućnost da bude snimljena (t.j. ovekovečena) bila isto što i gluma u pozorištu – samo prisutni su mogli je čuju, i svaka interpretacije je bila jedinstvena. Postojala je samo u tom trenutku, na tom mestu. Klasična muzika i popularne pesme su sve do početka dvadesetog veka popularisane putem tzv. “Sheet Music”, štampanih notnih sveski koje su se prodavale zainteresovanima koji bi tu muziku kasnije izvodili kod svoje kuće ili javno. To naravno nije bilo moguće u siromašnim slojevima društva i u izdvojenim zajednicama daleko od gradova. U tim notnim sveskama se nije mogao naći bluz iz Delte ili kantri sa Apalačkih planina niti bilo koja forma “primitivne” muzike. Uostalom, ti prvi bluz, kantri i folk izvođači note uglavnom nisu ni poznavali. Imali su dar za muziku, i to je bilo otprilike sve. Čak su i instrumente sami pravili od onoga što su imali pri ruci.
Još nešto treba imati u vidu – “narodna” muzika određenog regiona je bila autohtona jer uticaji iz daleka nisu lako dopirali. Praktično jedini koji su bili nosioci uticaja bili su putujući muzičari, čiji su dolasci u neki grad ili selo ipak bili relativno retki. Tako su se i razvile različite forme folk (narodne) muzike. Bluz iz Delte, Cajun/Zydeco iz močvara Luizijane, Kantri sa Apalačkih planina su direktni proizvodi stanovništva tih predela. Delta, sa svojim plantažama pamuka, je bila naseljena crnim robovima, Luizijana je imala mešavinu crnog i belog stanovništva, ovi drugi su bili pretežno francuskog porekla, Apalačke planine su bile naseljene uglavnom ljudima iz Engleske, Škotske, Irske i Velsa pa je muzika svakog od tih regiona bila vrlo različita. Ipak, i tu postoji mešanje kultura, i to vrlo rano, još od XIX veka. Recimo, bendžo, instrument koji danas vezujemo za belački “bluegrass” potiče iz crnačke kulture.
No, vratimo se “ženskom pitanju” u muzici koje pokušavamo da rasvetlimo. Od siromašnog muškarca koji se bavi muzikom jedino je gore bilo biti siromašna žena koja se bavi muzikom. Muškarca, ma koliko siromašan bio, nisi tako lako mogao da maltretiraš, tučeš, siluješ, kao što si to mogao ženu. Zato ne čudi podatak da je većina pomenutih muzičarki bila promiskuitetna – ne zato što su to želele, već zato što su bile tretirane kao seksualni objekti pa su na ovaj ili onaj način bile primoravane na to. Zamislite devojčicu koja se sa 12 godina, bez pratnje roditelja, pridruži putujućoj vodvilj trupi koja ide od grada do grada, dajući predstave. Koliko dugo joj je trajalo detinjstvo? Takođe, skoro svaka koju sam u tekstu pomenuo je bila biseksualna. To (možda pogrešno) tumačim potrebom za nežnošću koja potiče iz nedostatka iste u njihovim najčešće razorenim porodicama. U patrijarhalnom svetu koji je u to vreme bio na vrhuncu, muški model ponašanja nežnost nije podrazumevao. Naprotiv, nežnost se tumačila kao slabost. Zato su svoju potrebu za nežnošću zadovoljavale kod svojih supolnica. To iznuđeno ponašanje je, paradoksalno, širilo granice seksualnih sloboda.
U to vreme nije bilo javnog deklarisanja seksualnih preferencija ali i tada se znalo, to je bila javna tajna.Saznanje da vaša omiljena pevačica voli ženu sigurno je uticalo, mada vrlo sporo, na prihvatanje homoseksualnih veza od strane heteroseksualne populacije. Da se razumemo, nije to bila osvešćena borba za ljudska i građanska prava, to su bila određena “ponašanja” javnih ličnosti koja su ublažavala animozitet koji je javnost osećala prema opisanim pojavama. Uspešnost, finansijska i umetnička, takođe je bila faktor emancipacije žena po modelu ugledanja na uzora. Mnoga mlada devojka je kretala u avanturu muzičke karijere (i ne samo muzičke) imajući pred sobom sliku Bessie Smith, Billie Holiday, Sister Rosette Tharpe ili Kitty Wells, koje su, i pored svih mogućih otežavajućih okolnosti uspele da izgrade lični i umetnički integritet za primer. I to u najtežim mogućim okolnostima, koje se sa današnjim ne mogu ni u snu upoređivati.
Sve se drastično menja negde oko 1920-te – sticajem okolnosti poklapaju se tri stvari –žene dobijaju pravo glasa, snimanje muzike postaje uobičajena stvar i možda najvažnije, pojavljuje se komercijalni radio. Dakle, žene su dobile pravo glasa, a taj glas je mogao da se zabeleži i da se čuje. A dobar glas se daleko čuje. Naročito kada se emituje preko radija. Ta nova mogućnost, da mnogi mogu da čuju nešto što se emituje iz jednog centra, miljama dalekog, i da to što si čuo i što ti se svidelo možeš da kupiš na nosaču zvuka i da ga u svom domu slušaš kad hoćeš i koliko hoćeš, to pokreće čitavu industriju, koja je postala jedna od najprofitabilnijih – muzičku industriju. Naravno i u njoj su dominirali muškarci, ali su i žene, istina stidljivo, počele da se pitaju. Ni do dana današnjeg u muzičkoj industriji ravnopravnost nije uspostavljena – mogu se na prste jedne ruke izbrojati žene direktori velikih muzičkih kompanija, žene producenti, žene menadžeri popularnih izvođača... Ravnopravnije su kao autori i izvođači iako se i tu češće nego kod muškaraca koristi njihov “sex appeal” da bi se pospešila prodaja njihove muzike. Ta borba za ravnopravnost se odvija puževim korakom, ali, ipak, za ovih 100 godina napredak je evidentan. Ta borba obično ide uporedo sa borbom za socijalnu pravdu, rasnu ravnopravnost i gej prava. Jednom rečju, to je borba za opšta ljudska prava.
Ukoliko vas ova tema interesuje, preporučujem dva odlična doumentarca. Prvi link je prva od četiri epizode odlične BBC-jeve serije American Epic koju je režirao Bernard MacMahon. Narator je Robert Redford a i jack White je umešao svoje prste. Sastoji se od tri epizode dokumentarnog materijala o muzici i zdvadesetih i tridesetih godina prošlog veka i dokumentarnog filma u kome savremeni muzičari izvode pesme iz tog perioda i snimaju ih na opremi za snimanje iz 1925.
Drugi je takođe BBC-jev dokumentarni film o životu Sister Rosette Tharpe koji je režirao Mick Csaky. Govori o njoj ali i o vremenu u kome je živela i možete ga pogledati OVDE.
U nekom od sledećih nastavaka vratiću se na ovu temu, i to baš tamo gde sam stao, u vreme nastanka rokenrola, ali ću se više baviti kreativnim delovanjem žena u rock muzici, i to od pojave rokenrola sredinom pedesetih godina do danas. Biće reči o ženama koje su svojom kreativnošću promenile tokove rock muzike i srodnih žanrova i obogatile njen sadržaj, biće nadam sei lista esencijalnih albuma koje su osmislile žene.
Znam da ovakve teme većini čitalaca nisu mnogo interesantne, ali morao sam ovo da napišem. Dnevnik valjda i služi da se u njemu piše ono što vas tišti, raduje, nervira, uzbuđuje, pokreće. Uvodni deo je ovoga puta bio posvećen onom prvom, a sve ostalo ćete naći u prikazima ploča iz tekuće produkcije.
Evo već peti put moći ćete, dok čitate prikaze ploča, da slušate odabrane numere sa njih. Pesme su poređane onim redom kojim se pominju albumi na kojima se nalaze. Domaće izvođače ostavljamo za godišnju kompilaciju domaćih pesama.
Joan Armatrading – Not Too Far Away
Album već svojim naslovom „Ne predaleko“ kao da kaže da Joan nije daleko odmakla od svog trećeg, istoimenog albuma, iz daleke 1976. Kad sam pustio prvu pesmu, kao da sam doživeo mali „flashback“ u prošlost, ukazala mi se pesma „Love and Affection“, samo manje raskošna i manje bolna. Već me sledeća pesma „Still Waters“ vraća u realnost – funkoidni bas pravi razliku, ne samo na toj pesmi. Nisam siguran da li na bolje ili na gore. Ne sećam se da sam ranije kod nje čuo gudače kao što ih sada čujem u pesmi „No More Pain“ ali komotno je mogla i ranije da ih koristi – ne smetaju uopšte. Generalno, kako album odmiče, primećujem da je življi/dinamičniji nego što su bili oni s početka njene karijere. Naslovna pesma je moj favorit jer je vrlo kompleksna ali ne i prenatrpana. Impresionira to što je sve, ali baš sve – od produkcije, sviranja svih instrumenata, komponovanja, pisanja tekstova, aranžmana za gudače – uradila sama, osim što joj je gudačke partiture odsvirala Praška filharmonija. Moram priznati da od albuma „The Key“ iz 1983 nisam čuo nijedan njen album do ovoga, ali će me ovaj naterati da prekopam malo po tim propuštenima. Duga, dostojanstvena, uravnotežena karijera kakvu bi svako poželeo. (8.0/10)
Sunny War – With the Sun
Upravo pomenuta Joan Armatrading je prva asocijacija. Iako, moram reći da je Joan imala pesme koje su mi više „ležale“. Čvršće strukturirane, melodičnije, pamtljivije. Opet, pesme Sunny War imaju atmosferu, prostornost, emociju. Violina Nikite Sorokina je diskretna (povučena u pozadinu) ali savršeno boji melanholijom njene pesme. Njena akustična gitara zvuči neuobičajeno, ima sasvim osoben stil sviranja. Klavir u pojedinim pesmama preuzima vođstvo što ploču čini raznovrsnijom i zanimljivijom. Vrlo dobra ploča. (8.1/10)
Lindi Ortega – Liberty
Album „Liberty“ počinje kao posveta Lindi Ortege špageti westernima i Eniu Morriconeu. Čak nas ta pesma „Through the Dust Part I“ vraća u vremena pre Ennia Morriconea, do samog John Forda. Međutim, filmskiugođaj ubrzo ustupa mesto atmosferičnoj „Afraid of the Dark“, a iz nje ulećemo u rokersku „You Ain’t Foolin’ Me“ s tim da se taj pridev odnosi više na muzičku pratnju, manje na Lindin glas. „’Til My Dyin’ Day“ je klasična country balada kojom dominira slide gitara. Da se ne bih ponavljao, reći ću da se tokom celog albuma otprilike tom učestalošću smenjuju nabrojane varijante pesama. Meni se najviše sviđaju baš te country balade sa slide gitarom („Forever Blue“, na primer), mada ploča skoro da nema slabog mesta.
Pomenuta „Trough the Dust“ se pojavljuje u tri navrata, pravilno raspoređena na pozicije 1, 6 i 13 od 15 pesama, koliko ih ima na albumu. Glas Lindi Ortege je posebna priča – topao, mek, nežan, da s njim ranu previješ. Posebno mi se svideo u pesmi „Pablo“, koja ima jedan deo teksta na španskom – neverovatno je kako se, čim je zapevala na španskom, odnekud pojavila ona divna patetika iz pesama José Alfreda Jiméneza. Album zatvara još jedna pesma koja nas podseća na Lindino hispano-poreklo – „Gracias alla vida“ koju je napisala i snimila Violeta Parra, čileanska kantautorka, neposredno pre nego što je izvršila samoubistvo. Pesma je nastavila da živi kroz Mercedes Sosu, argentinsku kantautorku sve do njene smrti i kroz Joan Baez, do dana današnjeg. Izgleda da Lindi Ortega polako preuzima štafetu. Mislim da je potpuno spremna na to. (8.2/10)
Ryley Walker – Deafman Glance
Ryley me je unekoliko iznenadio. Krenuo je dublje u eksperiment umesto ka jednostavnijim formama, što sam ja očekivao. Na prvo slušanje dao sam mu ocenu 7.0 ali, srećom, poslušao sam album i drugi put. I shvatio da se ovaj put kojim je krenuo mora poštovati i većom ocenom nagraditi. Zvuči kao Bert Jansch XXI-og veka. Sviranje gitare je svakako u prvom planu, ta virtuoznost skreće pažnju. Tek na drugo slušanje neobične strukture pesama ukradu šou. Vokalni delovi dolaze na red još kasnije. To je ono što me plaši – potrebno je uložiti energije i vremena u ovaj album, govorim to iz pozicije slušaoca. Ja još imam prvog u određenoj meri, drugog imam na pretek, pa mi nije bilo teško. Ali, da li će energije i vremena imati naš mladi i zaposleni slušalac? (8.0/10)
John Prine – The Tree of Forgiveness
John Prine ima 71 godinu i trinaest godina je daleko od svog prethodnog albuma sa novim pesmama. Podseća me na igrača malog fudbala iz kraja – kao mlad nenadmašan dribler, ili golgeter, ili veliki borac, znalac neke od fudbalskih veština sa prolaskom godina postaje, hteo-ne hteo, ekonomičan, skoro škrt. Vodi računa o svakom pokretu, ali ne samo zbog štednje snage. Iskusan igrač želi da stigne do cilja najekonomičnije moguće –postići pogodak šaljući loptu od noge do noge optimalnom putanjom težeći ka najmanjem broju potrebnih poteza. Zato u utakmicama malog fudbala u svakom gradu na svetu veterani obično pobeđuju svoje mlađe, brže, jače i bolje protivnike. Što se kaže - na iskustvo. Baš takvu partiju pruža John Prine, iako, budući Amerikanac, o malom fudbalu sasvim sigurno ne zna baš ništa. Ako bih ga, onim što nam je pružio na ovom albumu, sa nekim poredio, bio bi to JJ Cale ili, kako ga od milošte kod nas zovu, Džej Džej Ćale. JJ je takav bio tokom cele svoje karijere (rodio se iskusan!), Prine je to protokom vremena postao...
Kompletnu recenziju pročitajte OVDE(8.1/10)
Phobophobes – Miniature World
Ko mi je kriv - sam sam hteo da se malo udaljim od „roots“ muzike. Phobophobes („Oni koji imaju strah od straha“) se vode pod firmom „rock“ ma šta to danas značilo. Zvuče kao neki „gothic“ bend sa kraja osamdesetih, vokal Jamie Taylor „vuče“ na Petera Murphyja iz Bauhausa, prilično je sve to zajedno mračno ali ne i depresivno. U nekim trenucima se čak može govoriti i o pop-rocku. Jaki refreni, hukovi, gitarski rifovi, su prilično prijemčivi uhu. Čak se može pronaći i malo Bowiea u svemu tome, što bi moglo da privuče neke čitaoce ovog teksta. S obzirom na to koliko ne volim ovakve grupe, ovi Londonci sa svojim debitantskim albumom i neće proći tako loše što se ocene tiče. Interesantan je omot ovog izdanja. Na njemu je fotografija Petrijeve šolje zasađene mikroorganizmima pokupljenim sa najstarijih mikrofona iz Abbey Road studija u kome je sredinom šezdesetih snimala znate-već-koja-grupa. To bi trebalo da nas usmeri na ispitivanje tog, konkretnog istorijskog konteksta koji je eventualno uticao na muziku Phobophobesa. Taj uticaj nije vidljiv, bar što se tiče mojih čula namenjenih percepciji i organa namenjenog dedukciji. Bez obzira na to, ta stvar sa Petrijevim šoljama ostaje primer dobrog marketinškog trika. (7.2/10)
Willie Nelson – The Last Man Standing
Ja sam mislio da se oprašta od nas još u vreme objavljivanja albuma „Spirit“ iz 1996-te, međutim, gadno sam se prevario. Evo ga Willie, dvadeset dve godine kasnije, u svojoj osamdesetpetoj, izbacuje sasvim solidan album novih pesama. Jeste skoro sasvim izgubio nazalni prizvuk njegov glas, što će se nekima od vas verovartno i svideti, ali, pesme su i dalje prepoznatljivo Williejeve. Preovlađuju one brzog i srednjeg tempa što pomalo iznenađuje. Hoće valjda Willie da dokaže da još može, i uspeva u tome. Pesma koja otvara album govori sve: ne želim da budem poslednji preostali čovek, u stvari, možda i želim...ako ti se baš žuri, stani ispred mene...teško mi je da gledam kako se moji prijatelji „odjavljuju“...ono što sam naučio živeći „on the road“ je da taj put ne traje večito...Waylon, Ray, Merle i stari Norro su živeli podjednako brzo kao ja, imam još prijatelja koji su tu, pitam se koji ide sledeći...
Ne ide se još Willieju, to smo shvatili! Po količini „života“ koje sadrži ova ploča, ostaće on još sa nama. Toliko života nema ni na mnogim debitantskim albumima današnjeg kantrija. Najlepša balada je svakako „Something You Get Through“, pesma o dragima koje smo izgubili, sa tačnim zapažanjem da to „nije nešto što možeš prevazići, ali moraš proći kroz to“. Duhovit je Willie tokom celog albuma. „Don’t tell Noah ’bout the flood, don’t tell Jesus ’bout the blood...“ kaže u „Don’t Tell Noah“, dok u „Heaven is Closed“ kaže „Heaven is closed, Hell’s overcrowded, I think I’ll stay where I am!“. Ima još toga, istražite nešto i sami. Za polet koji je pokazao biće nagrađen osmicom, uz malo gledanje kroz prste, zbog godina. (8.0/10)
Barrence Whitfield & The Savages – Soul Flowers Of Titan
Red je da se nešto napiše o Barrenceu Whitfieldu i na našem jeziku. On je jedan od onih koji se ne menjaju – uvek je to energični R&B starog tipa. Teško je reći koji je njegov album najbolji jer su svi podjednakog kvaliteta. Od onih koje je objavio u XXI veku, ovaj mi je za nijansu bolji od ostalih. Ali, baš za nijansu. Smejaćete se, ali Barrensovo pravo ime je Barry White! Da li možete da zamislite veći kontrast? Mumlanje i kvazi seksi šaputanje „onog“ Barry Whitea i pravo soul vrištanje ovog našeg, nazvanog Barrence. Nemam dilemu ko je ubedljiviji!(8.0/10)
Ostali preslušani albumi:
Ashley Monroe - Sparrow (7.8/10); Bajaga – U sali lom (6.0/10); Courtney Patton – What It’s Like To Fly Alone (8.0/10); Dom Flemons – Black Cowboys (7.9/10); Fenne Lily – On Hold (7.5/10); Francoise Hardy – Personne d’autre (8.0/10); Goran Bare & Majke – Nuspojave (7.5/10); John Paul Keith – Heart Shaped Shadow (8.0/10); Josh T. Pearson – The Straight Hits! (7.0/10); Joshua Hedley – Mr. Jukebox (8.0/10); Kate Tucker - Practical Sadness (7.8/10); Kela Parker – The Dreamer And The Dream (8.0/10); Kim Richey – Edgeland (7.5/10); King Tuff – The Other (5.9/10); Laura Veirs – The Lookout (7.9/10); Meghan Partick – Country Music Made Me Do It (7.4/10); Neil Young + Promise Of The Real – Paradox (6.0/10); Pat Reedy & Long Time Goners – That’s All There Is (7.9/10); Ross Cooper – I Rode the Wild Horses (5.8/10); Sarah Shook And The Disarmers - Years (7.4/10); Sean Burns & The Disarmers – Music For Taverns, Bars And Honky Tonks (8.0/10); Shakey Graves – Can’t Wake Up (7.4/10); Simone Felice – The Projector (8.0/10); The Lynnes – Heartbreak Song For the Radio (7.0/10); The Price Sisters – A Heart Never Knows (8.0/10); The Rheingann Sisters – Bright Field (6.2/10); The Tillers – The Tillers (7.8/10); Turisti – Levo i desno (8.0/10); Yves De Mey – Bleak Comfort (6.0/10)