Gott ist tot[1]

Toulous, nakon deset godina.

- Ja sam filozof. Za mene penetracija predstavlja posjedovanje. A ja ne želim nikoga da posjedujem. Ne na taj način. Svako ima pravo na svoju slobodu. Zašto bi morali pripadati nekome? Ja nijesam neko ko napada ni u kojem smislu. Vrlo sam suzdržan. Radim. Puno radim. Brinem se o majci. Moj život je jedna duga borba sa njenom bolešću i njenim teškim stanjima. Depresija. To je ozbiljna bolest. I ponekad traje godinama. Kod nje se javila poslije razvoda sa mojim ocem. Otac je bio poznati slikar. Mi smo nekada bili bogati. Išao sam na časove klavira, imao guvernantu, svojeg šofera Rusa, igrao tenis, živio u vili na brdu, van grada. Imali smo hotel. Prodali su ga roditelji za vrijeme ekonomske krize. I tada su se razveli. I ona se razboljela. Imao sam osam godina...

- Izvini, ja već deset godina slušam ova tvoja razmišljanja. I nije mi više do toga.

Svih ovih godina, od dana kada ga je srela, nadala se da će se nešto u njihovom odnosu promijeniti. Ništa. Sve je ostalo na istoj distanci. Te proklete penetracije i pośedovanja.

Sudarili su se tog dana u ulici Cujas.[2]Sagnuo se sa cigaretom između zuba i podigao papire sa trotoara. Bila je užasna gužva. Oko jedanaest sati. Ispred starog bioskopa „Accatone”.

- Izvinite, ja sam kriva, zagledala sam se u ovaj plakat - Dado tagueur[3]

- Odakle dolazi taj Vaš blagi akcenat?

- Mislite, moj veoma jaki akcenat?

- Nije strašno, reče. Usne su mu se razvukle u nesiguran osmjeh.

- Iz Crne Gore.

- Uh, vas ima tako malo da je prava rijetkost upoznati nekoga iz vaše zemlje. Priznajem, prvi put vidim nekoga iz Crne Gore. Znam Dada, jednom sam imao priliku da se, na otvaranju njegove izložbe, sretnem sa njim i popričam. Čime se Vi bavite, ako nije tajna?

- Neuspješna slikarka.

- To Vas, pretpostavljam, dovodi u Pariz ili ste disident, našalio se?

- Da, disident jedne ljubavi.

Našvrlja mu na brzinu mejl adresu i sajt, pruži mu papirić. Okrenu se. Uđe u bioskop.

Stasala je nova generacija mladih pjesnika, moćnih pjesnika koji vladaju riječima kao udisajima i izdisajima. Ti pjesnici se ne plaše da kažu šta osjećaju, ne vagaju riječi brojeći koliko na vagu da stave slogova i koliko obzira. Oni ne čitaju s papira, već iz mobilnih telefona. Oni ne čitaju u otmenim salama, već gdje god da se nađu: u parkovima, pred kapijama groblja, u zadimljenim klubovima, u starim tramvajima.

Marina Šur Puhlovski do sada je objavila šesnaest knjiga. Živi u Zagrebu, gdje je i rođena. Ne obazire se na ‘kružoke.’ Ona samo piše, ne uzima ni od koga, uzima samo od sebe, ili, kako sama kaže:

          ‘Najvažnije u pisanju je nešto krajnje jednostavno, na čemu počiva cijela svjetska literatura koja je preživjela, a to je sposobnost pisca za istinu i iskrenost, dakle autorstvo. Nov može biti samo čovjek, ništa drugo. Jezik, tehnika, uvijek je nešto staro, već prevladano.’