Od tada počinje iščekivanje i svakodnevno otvaranje mejla po bezbroj puta.

Tačno nakon dvadeset i jednog dana stiglo joj je pismo.

Pisano u trećem licu.

Kako je Vanja? Što radi? Da li slika? Kako joj ide učenje francuskog? Pismo je bilo dugo cijelu stranu. Analizirao je njene slike. Sad se slabo śeća, zna da je pominjao Vélasqueza.

Pismo je potpisano sa: Bien a vous, što je ona, greškom, prevela kao: zauvijek vaš.

Na kraju pisma, njegov broj telefona i adresa. Poslala mu je poruku. Nije odgovorio.

U to vrijeme, imala je običaj da izlazi u kafe „Tour Eiffel”, na kraju njene ulice. Pijući sa društvom iz komšiluka.

Michel je bio jedan od njih. Živio je na mansardi zgrade u kojoj se kafe nalazio. Jedne su se noći napili. Te je noći spavao kod nje. To se njegovo spavanje kod nje rasteglo i trajalo je već nekoliko mjeseci. Bio je škorpija u horoskopu. Sav od sexa. A njoj se sve u stomaku okrećalo kad bi je on dodirnuo.

Michel je radio u poznatom restoranu „Le Jules Verne”[4]. Volio je da popije. Bio je iz Bretagne. Za njih su govorili da su prčeviti po prirodi, kao Crnogorci. I hrabri. Nije ga voljela, ali onom okrećanju u stomaku nije mogla da se odupre. Te je noći rano zaspao. Ona se privijala uz njega. Bio je topao. Nije mogla da zaspe. Oko ponoći je uzela telefon da ponovo pošalje onu istu poruku, na broj napisan na kraju onog pisma. Odjedanput telefon je počeo da vibrira.

Na ekranu je pisalo:

-          Vous dormez?

-          Non, je vous attends.[5]

Odmače se od vrelog Michela, koji od śutra prestade da dolazi.

Počeli su mjeseci čekanja. Prvo je rekao da će doći krajem tog mjeseca, pa onda onog sljedećeg, pa sljedećeg... Uglavnom, došao je u martu, četiri mjeseca poslije slanja pisma.

Bilo je dva izjutra kad se parkirao ispred zgrade. Izašao je iz auta iz kojeg je dopirao zvuk Beethovenove Pastorale. Raširila je ruke da se zgužva u njegovom naručju. Na sebi je imao bijelu rolku i crne pantalone, a oko njega se širio miris duvana. Zagrlio je. Naslonila je glavu na njegovo rame.

U sobi su gorjele svijeće, na stolu šampanjac , čista, mirišljava, posteljina na krevetu.

Nije volio šampanjac. Rekao je da je to jedino piće koje nikada ne pije. Svijeće su ga zbunjivale. Śedio je na podu, prekrštenih nogu kao indijanski poglavica. Pušio. Nije je dodirnuo. Nijedanput.

Rekla je:

- Vrijeme je za spavanje.

- Da, skrušeno je odgovorio.

Legli su. On na leđa, ona na stranu, leđima mu okrenuta. Poželjela mu je laku noć i zaspala razmišljajući zašto je ne dodiruje?

Ujutro se prvi probudio i pošao da kupi doručak.

Puštila je Mussorgsky Night on bald mauntain[6], koju je kupila po njegovoj preporuci.

Šetali su cio dan Parizom.

- Pariz je grad spomenika, rekao je.

Otišli su da jedu u neki restoran u Latinskoj četvrti. Ne śeća se što su jeli. Samo je blejala u njega. On je pričao. Pričao.

Poslije večere, śeli su u taksi i odvezli se do njegovog hotela. Ušli su u sobu u kojoj je bio nevjerovatan nered. Śeli su na krevet i počeli da se ljube. Trajalo je satima. Oči su joj se sklapale. Nije mogla više da otvara usta za poljubac.

Nastojao je da je zadovolji ne ulazeći u nju. Nije uspio.

Izvinio se. Tako izmučeni od pokušaja da vode ljubav, zaspali su. Zagrljeni.

Nastavio je da dolazi svakih dva ili tri mjeseca i prespavao bi kod nje.

Nikad nijesu vodili ljubav. Nije znala kako da objasni tu potrebu za njim? To sa tjelesnim nije imalo nikakve veze. Bila joj je potrebna njegova misao? Razmišljanje. Znanje.

Prvo što mu je poklonila bila je Mansarda od Danila Kiša.

Tog ljeta je imala izložbu Priče o ženama, on je napisao tekst u katalogu, naslovljen: L’un dans l’autre.[7]

Vratila se u Pariz noseći u koferu Amaro Montenegro. Ponio ga je u Toulouse. Stavio ga u policu u kancelariji. Poslije deset godina će joj poslati sliku svoje kancelarije, na polici, na posebnom mjestu je bio onaj Amaro Montenegro.

Nešto su joj u Saint Anne, najpoznatijoj psihijatrijskoj klinici u Parizu, prčkali po mozgu. U bolnici se pojavio sa Mislima od Blaise Pascala. Privukao je stolicu krevetu, uzeo je za ruku i rekao:

- Nemoj da umreš, dok ne pročitaš Pascala, molim te! Spuštio joj je na stomak debelu, crnu knjigu.

Otvorila je. Knjiga je mirisala na Chanelov Allure, parfem koji mu je poklonila za Novu godinu.

Rekao je:

- Umjesto posvete.

Oporavljala se i krenula u Toulouse. Bez najave. Da se tamo, na licu mjesta, u njegovom naručju isplače. Nije više mogla da podnese da je ne može. Morala je da zna zašto?

Došla je vozom.

Odveo je na ručak van grada. Nije bio raspoložen. Iznenadila ga je. A to odvođenje van grada je protumačila kao da nije želio da ih neko slučajno sretne.

Uveče je došao za nju ispred hotela. Provozao je kroz uske ulice centra Toulousa.

Parkirao se, ušli su u jedan kafe u kojem je gorjela vatra u kaminu. Smjestili se. Podigla je glavu i rekla:

- ‘Oću da se ubijem!

- Kad si to izgovorila, to je postala neistina.

- Više ništa nema nikakvoga smisla. Nećeš me.

- Naravno da te hoću, ali ja ne skačem po ženama. Ja ne mogu to da radim. Moraš razumjeti.

- Voliš li me?

- Je t’aime beaucoup.[8]

- Ipak, nijesi spreman na nikakvu žrtvu!

- Ne, moj je život uhodan. Radim. Brinem se o majci i to je sve. Nema mjesta za mene u mom životu. Sav sam predan drugim ljudima!

Nijednom je nije dodirnuo. Okrenula se prema vatri i nastavila da plače.

Pitao je:

- Da li bi i dalje htjela da se ubiješ, ako bih te oženio?

- Ne, rekla je.

- Eto, vidiš Vanja da ti, u stvari, ni ne zeliš da se ubiješ? Samo si malo tužna. Proći će.

Ova je priča nevjerovatna. Kako je moguće živjeti sa nekim ko pored vas spava na leđima i tiho sipi u snu, ponekad prestajući da diše? Nevjerovatno je da nikad nijesu vodili ljubav. Njoj je u zadnje vrijeme padalo na pamet da je on neđe u petoj godini uškopljen! Ponekad ga je bolje posmatrala i viđela bi i neke ženske pokrete. Ili se to njoj samo čini?

Ili je homoseksualac ?

Ili je bio silovan?

Jednom ga je pitala da li je nekad živio sa nekom ženom?

Odgovorio je :

- Da, u studentskim danima, ali je to vrlo kratko trajalo!

Svašta joj je padalo na pamet, ali nije odustajala od toga da sazna zašto je to tako?

Nije uspjevala. Nije se dao. Branio se citirajući Nietzschea :

“La femme n'est pas encore capable d'amitié: elle ne connaît que l'amour.”[9]

I nastavljao da joj objašnjava kako je to kod Nietzschea Bog mrtav. Govorio je :

- Po Nietzscheu, religija prezire realnost stvarajući fikciju „ nihil” tj.„ ništa”... ova fikcija koristi se za održavanje reda (moralnog, društvenog, političkog…), tako da je „ nada u bolje sjutra” u onostranom. Bolji svijet služi da nam pomogne da prihvatimo našu nemoć u stvarnom svijetu.

Nije razumjela. Oko vrata, na zlatnom lancu, nosila je krst od abonovine.

Ono njeno samoubistvo u Toulousu bilo je totalni neuspjeh. Ugurao je u voz minut prije kretanja.

Od Toulousa, crvenog grada, do Pariza, grada svjetlosti, i ima što da se vidi.

Francuska je lijepa zemlja.

Prestala je da plače i rekla:

- Čeka me dug put. Put ka sebi.

Poslije dva dana otišla je na selo kod prijatelja. Isključila telefon. Kupala se u bazenu sa jednim nepoznatim Michelom.

U toj kući niko nije filozofirao. Ljudi su se smijali. Dobro jeli. Vozili motore i igrali golf. Pravili roštilj. Pili kubanski Mojito. Opraštali nevjerstva. Puštali avione na daljinsko upravljanje.

Skinula je svoj krst od abonovine te noći pred spavanje, kao što anđeli skidaju svoja krila.

Zaspala snom pravednice.

Probudilo je blejanje ovaca.

Izašla je bosa, u pidžami, trčeći po pokošenoj travi i vičući: Gott ist tot!

---

[1]Njemački, Bog je mrtav, Friedrich Nietzsche

[2] Jacque Cujas, pravnik, rođen u Toulousu 1522.god.

[3] Film o Dadu Djuriću, Dado slikar i crtač grafita.

[4] Poznati restoran na Ajfelovom tornju

[5] Spavate li ? Ne, čekam Vas.

[6] Noć na ćelavoj planini.

[7]Jedno u drugom.

[8] Volim te, nijansa u francuskom jeziku, pa se ovo može reći i prijatelju.

[9] Žena još uvijek nije sposobna za prijateljstvo: ona poznaje samo ljubav.