Ovo je knjiga o bitisanju ovozemaljskom i limbskom pokreta „Novi odmetnici“. To je pokret koji nema manifest, pa mi autsajderi možemo samo da pretpostavljamo koji su mu ciljevi, ideja vodilja, razlog postojanja - ko su mu osnivači i pokretači to, pak, znamo. Ivica Begin Stanković, Prkos Drumski i Olovni ples, to je tvrdo jezgro „Novih odmetnika“ bez koga ovi ne bi ni postojali.

            Na ovaj ili onaj način, muzika je u našoj kući bila stalno prisutna. Otac je još deceniju prije mog rođenja bio bubnjar i jedan od vokala prvog lokalnog zabavnog orkestra, nastupao po terasama i hotelima, što kao “muzičar za pare”, što kao konobar poslije fajronta sa bendom “za svoju dušu”. Kad se uhvatio godina, angažovali su ga u prvoj liniji hora KUD “Jedinstvo” i u ritam sekciji bleh-muzike, sa ogromnim G-basom oko glave i prsa. Tokom boravka u kući, pjevao bi dok je nešto popravljao ili s majkom igrao karte, ili puckao prstima i udarao kažiprstom desne ruke o stisnutu šaku lijeve, uvijek u istom prepoznatljivom ritmu, mumlajući samo njemu razumljive slogove “es-ta-es-ta-es-ta-ta”.

Ovo je moja majka. Ljubiteljica pravde koju je borba za pravdu izmučila više nego nepravda. Ni ruke preko lica ne mogu sakriti tragove tih borbi. A ovo je moj otac. Njega navodim u rubrike gdje trebam upisati ime jednog od roditelja, zato što nemamo nikakav odnos. Ako slučajno naiđe na neki dokument i vidi da sam navela njegovo ime umjesto majčina, možda mu bude drago zbog toga. Ovo je moj brat. Nekad smo bili kao brat i sestra, jer na kraju krajeva, mi i jesmo brat i sestra. Sad smo kao majka i otac, i kao otac i ja, i kao otac i on. Nemamo nikakav odnos. Ovo je naša mačka. Dali su joj glupo ime, ali što je važnije od svega, mislim da nemamo pravo davati imena kućnim ljubimcima jer nam zapravo ne pripadaju. Kao ni ljudi. To je, zapravo, rekla Holly Golightly u Doručku kod Tiffanyja. Ovo je moj zaručnik. Ne znam što reći o njemu ili jednostavno nemam što reći o njemu. Niti želim pričati o njemu. A ovo sam ja. O sebi još manje želim pričati.