Moja majka, nesrećna riba,

koja je htjela da bude

srećna, a bila je tučena dva

do tri puta sedmično,

govorila mi je da budem

srećan i ja: 'Henry,

nasmiješi se!

zašto se nikada ne

osmijehneš?'

nasmiješila bi se tada

da mi pokaže kako se to

radi,

i bio je to

najtužniji osmijeh koji sam

ikada vidio.

Jednog su dana zlatne ribice

umrle.

Plutale su po vodi postrance,

očiju

još uvijek otvorenih.

I kad je otac došao kući,

bacio ih je na kuhinjski pod,

mački, da ih pojede, svih pet,

a mi

mi smo gledali u majku koja

se smiješila, opet.

Čarls Bukovski

(prevela Olja Raičević Knežević)