Ovo izdanje ne zvuči kao maštovita zbirka poezije upakovana u ritmičke kutije, već kao stvarnost koja je doslovno prenesena iz želje koja se rodila u (kišnoj, zašto da ne) noći sa svježim sjećanjem na voljeno tijelo koje možda nije, a možda i jeste na ivici dodira (Niko kao ti), iz negodovanja koje je projekcija riječi koja zabada svoje značenje u bolna mjesta svjesnosti, ali ne i potpune ubjeđenosti i postoji nivo na kome se opravdanje pretvara u motiv (U redu sam).
„1235“ je potpuno drugačija cjelina od one kakvoj sam se nadala slušajući (i voljeći neizmjerno) album „Kakvi ste to ljudi“. Ne ide ni uz eksperimentalno, ni uz psihodelično, iako ima elemenata i jednog i drugog. Više je kao raslojavanje nakupljenih utisaka koji su u toku procesa nastajanja u nekom trenutku stavili emociju ispred razuma, pa svedeni stihovi postaju putokazi do potpune slike, a nikako gotovo djelo koje nam se podmetnulo umjesto večere ili meditacije. Na taj način svakoj od pjesama finalnu verziju omogućava ono što mi, slušaoci, stvorimo za sebe u kontaktu s njima. Tako će se ređati nelagoda, skučenost i anksioznost, a opet i neka velika voda po kojoj se lagano pluta, neka senzualnost koja se nadograđuje tako da konačni utisak počiva na neobičnoj prijatnosti.
Nekad to ostane na pragu skice za poetsku minijaturu s elementima ambijentalistike, čiji je prostor djelovanja skučen, ali pokušava snagom volje da probije zidove neaktivnosti (Radim na sebi), nekad se razvije u proces koji repetativnom formom postiže da se teret mučnog stagniranja, s posebnim akcentom na umnožene glasove kao na simboličko odsustvo samoće u nošenju tog tereta, prenese na nešto što nas je i same opteretilo (naslovna). Najdivnije (a pomalo i na pragu onoga što me je i uvelo u njegov rad) je onda kad se svijet preusmjerava od siline ljubavi, ali se optimizam javi kao osvježenje kom se obradujemo, koje se zaustavi na tankim žicama gitare, i neće trajati zauvijek, već samo onoliko koliko možemo da podnesemo (Nije da sam poseban). Teatralne glasovne varijacije dominiraju tamo gdje materijalno i duhovno se sukobljavaju bez sukoba. Muzika (turobni antimarš, recimo, povorka onih koji razočaranje sakriju durenjem) je tu, realno, u prvom planu, ali značenjski ima obrise scenografije (Uzmi sve briga me).
Završnica je tužnija nego što se može učiniti na prvo slušanje. Lirski subjekat na svim planovima tokom albuma provlači odnos(e) iz kojih se čita neizmjerna ljubav, ali poremećena sistemima vrijednosti, interakcijom, prioritetima, bilo čime, u dovoljnoj mjeri da traži promjenu kod onih koji su pod njenim patronatom. „Ti sredi sebe, i ja moram da sredim sebe“ (ovo se moralo parafrazirati ovdje) u pjesmi „Opet taj osećaj“ nije ubilo optimizam, naprotiv, dalo mu je prihvatljivi oblik, postavilo ga na mjesto s kog je uhvatljiv, bez patetike, bez krika očaja, jednostavno i realno.
U konačnici, najbolje od ovog izdanja je ta stimulacija koja ne samo da dozvoljava drugačiju interpretativnost, već je podloga za novi umjetnički proces koji je svima nama ostavljen u nenaznačenoj fusnoti. Na taj način „1235“ sam po sebi ima priliku da odživi dva muzička života, s tim što autor ne učestvuje u ovom drugom ni u kojoj mjeri. Nisam ljubitelj ovakvih generatorskih zvučnih proizvoda, ali nekad uspiju da me pokrenu na način za koji nisam mislila da postoji, da preokrenu misli, izvuku nove iz podruma potisnutih, da opuste i redefinišu.
Ocjena: 8/10