Pjesma „Dve reči“ Nikole Vranjkovića nije nova onima koji su redovni na njegovim svirkama, ali sad je dostupna studijska verzija i novi spot u kome Ana Marković i Sergej Trifunović sjajno dočaravaju potpuno odsustvo komunikacije i nepodudaranje želja. Nakon toliko godina dobili smo neku drugu verziju „Trenja“, jednako bolnu i iscrpljujuće stvarnu sliku one faze odnosa u kome jedno diže ruke od sebe i od zajedništva i oslobađa osobu koja nije sigurna da želi da bude oslobođena.
Kod Vranjkovića i bukvalno sve može stati u malo riječi, iako se ne pogubi ni u dužim formama. Njegov lirski subjekat levitira u međuprostoru, pokriva se ćutanjem i čeka da se odmrsi klupko u kome više ne pronalazi sebe. U tih nekoliko stihova se sakrila i krivica i dosada i nesposobnost da neke stvari postavi na pravo mjesto, a informativnost tog unutrašnjeg nezadovoljstva izazvanog nedostatkom ljubavi, a viškom bolesne navike i zavisnosti, nastavlja se u gitarskoj simulaciji prigušenog krika i teškog disanja, usporenom ritmu iscrpljenosti i ehom koji iz pozadine svjedoči u korist „govornika“, sinhronizovanjem unutrašnjeg i spoljašnjeg glasa. Duga gitarska završnica je zapravo oda nezavršenosti, jedno naizgled beskrajno proklizavanje kroz dugi hodnik ustanove na čijem kraju, najvjerovatnije, vrata ni ne postoje.
Milena Grujić, rediteljka spota, je dobro zamislila tu priču, koncentrisala se na mali prostor i na malo pokreta, hvatajući one trenutke u kojima ispraznost (ne)odnosa kulminira. Spavanje u odvojenim krevetima, doručak, boravci u različitim prostorijama, te opiranje odlasku doma – to nisu ni situacije, već simptomi.
Nikola Vranjković je opet sebe potvrdio kao izuzetnog pjesnika koji čita iz nedorečenosti i tu nedorečenost pretvara u najskladnije (i najčešće bolno poznate) poetske slike, a u isto vrijeme i kao muzičara čija melodična razlivanja dopunjavaju i završavaju strofe tako da nikad ne znaš da li je prvo došla muzika, riječi ili sva ta sjebanost koja ostane kad nastupi tišina.
