RECENZIJA: Off Duty – Putokaz EP (2018)

13 april 2018
Author :  

Mala zemlja, veliki problemi, stabilna scena i malo albuma. To je sažeta verzija priče o razlozima ushićenja koje sa svakim novim izdanjem nekog crnogorskog benda osjetim, a tek nakon toga se posvetim prostoru u kome sabiram je li ili nije bilo vrijedno. Ovo prvo, o zemlji u kojoj živimo i stvarnosti koja većini nije po volji, to je zajednički imenitelj gotovo svih rock i punk albuma objavljenih u posljednjih dvadesetak godina.Da je malo – malo je. Da je sve već rečeno – rečeno je. Da li je revolucionarna nota bilo koje od pjesama uradila bilo što konkretno po pitanju promjene trenutnog stanja? Naravno da nije. Upalile su te pjesme nekoliko (desetina) baklji, izazvale ljude da podignu pesnice i očajnički se proderu uz ključne stihove, a na kraju svake noći smo se svi zajedno vraćali u jutra iz kojih dani daju samo lažna obećanja. Već sam pisala o tome kako ovoj jakoj sceni, ovim bendovima koji rade vrijedno i promišljeno, fali ljubavnih pjesama, čisto da ih osjetim na drugoj tematskoj ravni, a ne da kopam po središtu pjesme da bih iskopala sebičnu emociju, nešto individualno u kolektivnom, i te i takve će mi uvijek faliti. No, ako su na nekim prostorima ljubavne pjesme one koje ostaju, a pjesme aktuelnih trenutaka te koje pojede vrijeme, kod nas je obrnuto. Balkan je takav da je progutao smrznuti zalogaj nesreće i zaglavio mu se u grlu od kad se sjećam Balkana. A to je već jedan cijeli život neke druge osobe koja ima potomstvo.

Band Off Duty je potpuno uklopljen u ovaj uvodni monolog koji sam sebi dozvolila. Rijetko snimaju, bave se temama koje smo prežvakali i ispljunuli previše puta, aktuelni su i kad ne stvaraju i sviraju, ne igraju na sigurno, već na ono što ih zaista opterećuje, i neće, mogu da tvrdim da neće, svojim pjesmama izazvati ljude da krenu da ruše postojeći sistem koji nikome ne dozvoljava da krene naprijed. Ali to posljednje nije zbog albuma, već zbog ljudi.

Mini album „Putokaz“ je ipak drugačiji. Prije svega je drugačiji od njihovog prvog izdanja, pa onda drugačiji i od sličnih koje potpisuju drugi autori. Rečenica jednog člana benda da se čekalo da se njihov prvi album zaboravi, da bi se krenulo s novim pjesmama, iako je bila šala, nosi posebno težinu suočavanja s činjenicom da se, jednom davno, nisu mogli posvetiti svojim pjesmama na način na koji su te pjesme zasluživale. Nije to bila prepreka da se stvori sopstvena publika, ona koja će sačekati još svjetliji momenat u stvaralačkom i interpretativnom smislu. I dobili smo taj momenat još onda kada su nam poklonili prvi singl s albuma, pjesmu „Oni su uvijek u pravu“.

I lirika je doživjela da je nazovem lirikom. Da, teme su prežvakane, ali suptilno razvodnjavanje, meditativnost i uklapanje prostog u vrlo spretne misaone cjeline koje će, bez izuzetka biti krunisane snažnim refrenima, to je više od uspješnog obrasca, nešto poput ponavljajućih poenti iz kojih će se rađati nove. Tako već u prvoj pjesmi „Treba mi san“ , koja je odraz u ogledalu kolektivnog, ali ipak lična, uz muziku koja je bliža horskom, stadionskom, nego elegičnom, iako se smjenjuju čisto lirski elementi kao što su šuma, trava, beskraj, voda, tu, na samom početku potrage, lirski junak nakon refrena, nakon definicije života ( i to vrlo konkretne gdje težnja za nečim postaje život sam po sebi), zaključuje da je prisustvo druge osobe ključno u preživljavanju. Na temelju dvije poente je i slojevita gitarska tenziranost i promjena ritma (ne usporavanje, već kao oslobađanje prostora za živu riječ). Gitarski solo nakon prvog refrena je nepretenciozno razigran, ima vedrinu volje, ali i skučenost mogućnosti, pa se lomi pomalo neočekivano, kao metafora za razočaravanje, prije nego je nadrastao pjesmu.

„Slaviš tuđe pobjede“ izlazi iz polja ličnog, ali samo u smislu da pojedinac postaje glasnogovornik generacije. Opet je refren dominantan (horski refreni zapravo i ne traže mnogo vode, sami se izbore za sebe i ukradu bilo koju pjesmu bez da se trude), i opet je solo nakon prvog refrena malo remek djelo, ovdje u dvije 'etape', kao prećutano pitanje i prećutani odgovor kad se sudare u prostoru između dva nijema tijela. Ova pjesma je mogla da završi upravo tim solo momentom, i ne bi izgubila ništa od svoje umjetničke snažnosti.

„Tako ne žive ljudi“ kao da je nastavak, prosto se ne može povući granica između dvije pjesme, jer se slivaju jedna u drugu na svim frontovima, porukom, obraćanjem, atmosferom, refrenom od šest stihova (u glavi ga već nazivam tipičnim 'ofdjutijevskim' refrenom), jedino je gitarski solo pred posljednji refren glamurozniji i predivno se uliva u završnicu. Ova pjesma ima u sebi bijesa, ali ne i agresije, više je pomirbenog karaktera.

Naslovna pjesma dugim uvodom ne otkriva u koliko istinske agresije planira da se pretvori. Ponavljaju se neki motivi iz prve, refleksivne pjesme, samo ovog puta kao da su značenja ojačala. Refren ima u sebi revolucionarni poklič i hor je organizovan po principu navijačkih himni, pa gitarsko zatišje koje se od elegantnog meditiranja odlama i pretvara u lavinu, postaje slika svih očekivanja koja nam niko neće ispuniti ako sami ne damo sve od sebe da ih opravdamo. Upravo je ta kombinacija gitarskih, suspregnutih skromnošću, ali upečatljivih, odmjeravanja, s motivacijom i spremnošću za novi svijet, vrhunac ovog kratkog abuma. Kažem kratkog, jer istina je da u tom trenutku postaje malo, i da u svakom posvećenom slušaocu bez izuzetka budi želju da traje zauvijek.

Album ne završava na tom mjestu, već kod singla koji smo već dugo imali pred sobom, pjesme „Oni su uvijek u pravu“ koja se iz informativnog gitarskog monologa fokusira na sugestivan glas i formira ispovjest o nemoći pred pogrešnima s autoritetom. I u ovoj završnici gitare dominiraju nad ritmom, što nije kritika na račun ritam sekcije, već kompliment na račun ovih prvih. I u ovoj završnici poruka ne dopire do onih kojima je upućena, već se vraća da sazrijeva unutar pošiljaoca, a to je alegorijska slika društva unutar kog je ovaj album nastao.

Dio zasluga za ovoliku savršenu mješavinu sirovosti i prečišćenosti zvuka ide Vladimiru Perišiću koji potpisuje produkciju. Perišić je izuzetno precizan, posvećen i sitničav (ne u pežorativnom smislu, naprotiv) kad je uklapanje u konačnu formu u pitanju. Njemu ne promiču lajtmotivski elementi, on im ustupi prostor u kome dobijaju auru, naglašava samo ono što se po prirodi stvari mora naglasiti, i ne dozvoljava prazan hod u proticanju uklopnih segmenata svake od pjesama. Prostonarodski rečeno, krajnji proizvod zvuči svjetski, onako kako mi odavde vjerujemo da bi nešto moglo da nosi teret 'svjetskog'.

Dobili smo od benda Off Duty 'proizvod' koji se može slušati repetitivno, u kome se uvijek može naći nešto novo svakim novim slušanjem, album na kome se zaista pažljivo radilo, glavom, a ne nogama i album koji neće biti progutan od strane vremena u kome je nastao.

Bend Off Duty su Bojan Kandić, prodorni i emotivno nepokolebljivi vokal (i ritam gitara), Vuko Jovanović, gitarista koji govori svim jezicima svih svojih žica tečno, kao maternjim, Milan Gezović, basista, faktor zvučne stabilnosti i Vasilije Savović, bubnjar, energija pobune iz sjedećeg položaja.

Na albumu „Putokaz“ su gostovali: Marko Vukajlović (Gomila Nesklada), Đorđe Njunjić i Mihajlo Bulajić (Punkreas), Vladimir Perišić (Nagual), Veljko Vučurović (Autogeni Trening) i Simo Bakoč.

Ocjena: 8.5

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio