Ima neke konstantnosti na Balkanu koja dozvoljava društveno angažovanim pjesmama, tim pokušajima da se kroz muziku pokrene revolucija ili bar malo dozove glava bilo kog nasumično izabranog upijača spoljnih utisaka, da budu aktuelne već tridesetak godina. Zato ne čudi što ih niko više ne odmjerava, ne prilagođava, već ih pušta među ljude u onim impulsivnim, neprečešljanim verzijama, budući da mogu da žive koliko i ljubavne, da se pretvore u himne ponekad, da prerastu silinu borbenih pokliča. Otud i album Autogenog treninga, jednog od najizražajnijih crnogorskih rok bendova, već u startu ima dobru podlogu za zauvijek.
Napišem rok, pa se okrenem dva puta oko sebe. Jer to je rok koji je evoluirao davno, njegov mutirani odraz u ogledalu zvuka, iznikao iz eksperimentalnog pojačavanja utiska, psihodelične borbe koja se vodi iznutra i ne računa na pokret i fizički nasrtaj, već više na zatvaranje i izolaciju, od neljudskog, pogrešnog, površnog. U tom smislu album „Spasi se sam“ , sav od pravih poruka i dobrih namjera, nikad neće doći do onih koji bi zaista trebalo da ga čuju. Ali to je neka nova tužna pjesma koja nije legla na album, već se čuje u pauzama između svih devet pjesama.
Ne mogu da se ne zapitam kako bi zvučalo kada bi svaka od pjesama bila posvećena voljenoj osobi i momentima koji su ostali zaleđeni u prostoru između dva ljubljenja. Jer muzika, u pozadini svih tih pobuna protiv vremena u kome pogrešni ljudi imaju pogrešne prioritete, je sva od produbljenih emocija, dugih gitarskih meditiranja koja se sudaraju s izvorima ritma, pa se vraćaju nazad, kao umorna životinja u malom kavezu koja se na ivici sopstvene agresije ipak umara i preseljava po ćoškovima. To je, zapravo, metafora samo po sebi, te granice unutar kojih postoji snaga koja ih može probiti, ali i čista svijest koja ne vidi čemu sve to. Tako su nekako lirski i muzički dio često na traci nepodudaranja u značenjskom smislu, iako besprijekorno upakovani – donkihotovska usamljenost kao simbolični znak, pa motivacijski sloj ima više konkretne snage u svojoj namjeri nego finalni proizvod (iako me sad sramota što album nazivam proizvodom, a znam da je skup svih sabijenih emocija, truda, želja i čega sve ne). Finalni proizvod (evo, opet, i teško mi je) je tiha voda koja će jednog dana oboriti neki brijeg, neku masu koja liči na brijeg, masu sazdanu od loših priklanjanja, loših odluka i sažvakanosti svih ideala koji su otvoreno stajali na dohvat ruke, pa su ih neke ključne generacije premazale da bi lakše klizile iz ruku drugih generacija. Voda koja će oboriti brijeg, možda, a možda i klimnuti glavom i zanjihati se u svojoj nemogućnosti da pjesmom promijeni svijet. Ostaće važno da jesmo vidjeli i jesmo pokušali da ukažemo na to.
Nisu sve pjesme ljubavne, nažalost. Ne klasično ljubavne, naravno, ima tu ljubavi usmjerene ka sebi, zdravom razumu, čovjeku –pojedincu, planeti, onim zdravim ćelijama društva koje bi mogle da se pokrenu da urade nešto, hipotetički. Tako je odnos jedan na jedan sveden na dvije pjesme (Kasper i Pesma za tvoj rođendan), a odnos jedan naspram nebrojeno mnogo je u ostalih sedam. I osim izuzetnih meditacija u gitarskim solo dionicama (čija emotivna neverbalnost ima više informativnih kodova nego svi tekstovi po dva puta da se ponove), i usitnjenih ritmičkih oscilacija koje nisu pozadina, već „drugi glas“, ovaj album u svom ukupnom utisku može da govori i bez riječi, samo što bi u tom slučaju bio otvoreniji za interpretaciju i naginjao bi ka emotivnijem, na odnosu dva ja unutar jedne osobe, ili ka igri dva otopljena srca. No, u tom slučaju bi bili uskraćeni za neke poruke koje nadrastaju album, i za glas autora svih pjesama, Dina Kapetanovića, glas koji se umiljava i smiruje, čak i onda kad je u svojoj najnemirnijoj fazi.
Poente se nižu, svaka nova pjesma (pa i one ljubavne, kojih je premalo) ima neku svoju zaokruženost, a kompletna poetika se sažela u jedan jedini stih: „Pobuna je nema, a priča se svaki dan“ (iz naslovne „Spasi se sam“). Sve te poruke uvijek računaju na reakciju, a na kraju su ipak više skup frustracija i negativnosti koje traže kanal kroz koji da se izvuku. Način na koji se kristališu u muziku koja izuzetno prija i stimuliše, taj način nam svakako najlakše dolazi do svijesti. Nažalost, kao borci za sopstveno bolje sjutra uglavnom omanemo. A to je ono što ovaj album stavlja u prvi plan. Na najbolji mogući način. Takvih je malo s naše, crnogorske, adrese, i samim tim je još značajniji.
