Svojim se glasom, na trenutke bojažljivo, a ponekad i gotovo drčno, izdigne iznad sebe same, iznad uspomena u kojima živi kao da su doba sadašnje, oživljava prostor u kome stvara i prostor u kome se obraća drugome. Ovaj album je njena iznimno intimna lična karta, a u isto vrijeme je i značajno, čarobno i deskriptivno osvježenje u jednoj diskografskoj godini koja se na samom početku ima čime pohvaliti.
PI – Višeslojna meditativna seansa Ivane Picek na albumu „Časna Lubanjska“
Ako vas je ikad zanimalo kako zvuči priroda kada se zvuci žurenja, kašnjenja, svakodnevne stresnosti izgube u daljini, pokušajte da se uvučete u novi, prvi zvanični album hrvatske kantautorke Ivane Picek, koja se sakrila (ne namjerno, već namjenski) iza imena Pi. Album „Časna Lubanjska“ je svojom neobičnošću, posebnošću, uspio da zagolica znatiželjne umove slušalaca koji vape za novim, originalnim muzičkim izrazima. Takav je bio i album benda Pridjevi, čiji je Ivana neraskidivi dio, ali ovdje je njen potpis jači, izražajniji.
Kad gluhota progovori njenim glasom, to su trnci koji se osjećaju u donjem dijelu kičme. Na pola puta između pojanja i suptilnog izdisaja, atmosferom u kojoj dominira prigušeni eho, pomalo mračna verzija samoće, zarobljena u sumraku, ali pod jasnim putokazima i zvučnim dekorom koji će u svakom trenutku zvučati poznato, iako je samo njen. Picekova se igra svojim doživljajem svijeta, čuje više nego što može čuti obično, što bi rekao Majakovski „debelo uho“ i ta njena verzija stvarnosti, više duhovna nego psihodelična, otvara put prijatnoj meditaciji. Njena „drugačijost“ nije lažna, njen zvonki glas nije manir, već je u središtu njena hipersenzitivnost, bilo onda kad pripovijeda o odrastanju i preobražaju (kao u pjesmi „Benedetta C“), ili kad je njena melodija podloga za ogoljene reakcije na okruženje (u „Demonskom smijehu“, recimo).
