RECENZIJA: Igralom - Sunovrat

18 septembar 2018
Author :  

Prijatan je svijet niškog benda Igralom, prijatan i onda kada preispituje i kada zabrinjava. To su melodije koje se lagano upisuju u proces starenja svakog pojedinca koji im se prepusti, one izdižu iznad tvrdog tla, kao pod dejstvom halucinogenih sredstava, ali tako da se pogled uvijek vraća zemlji i onome što zemlju čini lošijom od bestežinskog. U tom smislu meditativni post rock koji konstantno počiva na zapadnoafričkom bluzu, s izrazitim bas linijama i repetitivnim bubnjarskim razigravanjima, nekad dovršenim, a nekad ostavljenim da se nadograde na značenja ostalih zvučnih slojeva, postaje prostor na kom se informacija preobražava u konkretne slike, zavisno od onoga šta će svaki pojedini slušalac tražiti od svake pojedine pjesme.

Ta interpretacijska širina je karakteristična i za verbalni sloj. Lirski etno manirizam se oslanja na opšta mjesta koja se ukalupljuju u nepredvidive detalje, stvara se kontinuitet iz diskontinuiranih elemenata. Nekad je to poezija inventara, a češće poezija sklopljenih slika, raspršenih utisaka koji se sliju u iskristalisanu poentu i otkrivaju pjesnika izoštrenih čula i izuzentne sposobnosti da poetizuje nepoetsko.

Karakteristični dugi uvodi koji pripremaju za potpunu informaciju, a nekad je daju u potpunosti prije nego se uključi sugestivni 'narator' i melodija dobije svoju širinu, njihov su simbolički znak. U Mehanizmima gotovo u potpunosti oblikuju svijest kao prazno polje, kao sveska na uske i široke u kojoj se zapisuju elementi iz kojih će na kraju nastajati riječi. Upravo ta prva trećina pjesme će kasnije samu sebe objasniti 'pomračenjem uma', a na isti način će se iz pjesme izaći, polako, na prstima antiuspavanke.

Jedino se u Reku ulazi bez pripreme, kao što se u hladne, divlje vode u pokretu i ulazi. Hladne divlje vode i hladne divlje žene. Personifikovanje rijeke nikad nije bilo toliko senzualno kao u ovoj pjesmi, ona je ljubavnica s majčinskom svemoći, ona se uvija vješto kad naiđena tvrdo, ona se razliva, njena oticanja su pitka. Iako bez uvoda, ova pjesma ima svoju instrumentalizaciju na kraju, to je njeno slivanje niz čemerno korito, njeno prepuštanje sopstvenom toku, a ne kamenu koji je pokušao na put da joj stane. Budući na epiloškoj granici ovog albuma, njena se višeznačnost pretvara u novu poentu, i ostavlja svoju nedorečenost želji, težnji, nedostajanju, a takođe i mogućem nastavku.

Čvor uvodi u ambijent koji je pomalo južnoamerička kafana u kojoj se pleše, pomalo vinski podrum u Srbiji u kome te zaborave, a najviše je vožnja pustim ulicama s puno ćoškova. To kad ritam sekcija preuzima, to nije otimanje, to je prisvajanje čvrstim zagrljajima, to je tijesto koje narasta, to je ljubav iz koje će se roditi još ljubavi. I ta gitara kao da zna da će se jednom ipak ugasiti, pa je silna u svoj svojoj silnosti.

Vokal Dimitrija Simovića je u stanju da bude i pripovjedač i pojač i pjevač, taj njegov glas je instrument iznad instrumenta čija neograničenost emocija i afirmisanja prostora i vremena u opipljivo nadilazi granice uobičajenog, pogotovu manirizam da se posljednje riječi u stihu produžavaju u korist stapanja, potpunog sažimanja s onim što će izdominirati nakon riječi. Ponekad se čini da svaka pjesma baš zbog tog njegovog načina zvuči isto, ali snaga apartnosti je u detaljima, u otkucajima njegove senzitivnosti. To je glas koji je, u svojoj najnježnijoj varijanti, uvijek na ivici da postane agresija, ali na tom polju ostane savladan.

Disbalans takođe ima dugi uvod i to u svojevrsnu nabrajalicu. U takvim nizovima slušalac će uvijek uhvatiti dio u kom će prepoznati sebe u očima drugog, i u tom nazovi folklornom (više ako ovo folk vezujemo za narod kao zajednički imenitelj, ne za ono što od naroda ostane) nam muzika pojačava utiske, umjesto da bude obrnuto. Disbalans je spisak metatekstualnih ređanja, simbola i odsustva patetike, pa ta prenabijenost značenjima izaziva i instrumentalni vrtlog koji će do kraja pjesme podizati tenzije do ključanja. Nema tu klasičnog soliranja, ali u svakom novom slušanju će dominirati drugi instrument, dominiraće druga poetska slika, pa 'disbalans' ostaje u svijesti kao jedna pojava koja se projektuje po potrebi onog ko sluša. Ako solo albume Dimitrija Simovića vezujem za zatvorene prostore, a ovu pjesmu nikako ne smijemo zadržavati unutra, njoj je potrebna širina, jer na kraju se zvuk ne gasi, već samo udaljava.

U okviru osude unutar pjesme Jedan gitarski zvuk ima razobličenost ostajanja i, ne bijesa koliko želje da sopstvenu bespomoćnost opredmeti. Pojačavanje vokala horskim je oživljavanje kolektiva i to u svojoj najbajkovitijoj verziji, u pridruživanju zdravog razuma koji će se nezdravom suprotstaviti.

Omotač u zvučnom smislu ima oblik kruga, tačnije više krugova koji se rađaju jedan iz drugog, svi drugačiji i svi nekako isti. Ova pjesma ima senzibilitet sevdalinke u svom jezgru, ali je njen spoljni zid drača, magnetno polje. Stih „Usput sam prestao da sanjam“ je možda i najbliže definiciji poetike kompletnog albuma „Sunovrat“, objašnjenje tog znanja koje je obespredmetilo sebe sticajem okolnosti, ali je ostalo da stvarnost učini okrutnijom. Svijet „Sunovrata“ je usmjeren ka dnu, ali nije sasvim završio svoju putanju i zaokret je moguć. Onda kad prestane dejstvo opojnih sredtava, onda kad zvono oglasi početak (a ne kraj) nove odgovornosti, a možda i kad se zalupe vrata senzitivnog, pa ostane samo ono što vidimo, i prema čemu smo ravnodušni.

Zvezde se rađaju iz neostvarenih snova i opšteg nezadovoljstva, a ono uvijek rezultira psihodeličnim pozadinama. Gitare su ovdje razigranije nego na ostatku albuma, ali njihova razigranost je svojevrsna emisija agresije, a ne neka himna radosti.

O pjesmi Zlato sam već pisala neopterećena ostatkom albuma, ali čini se da vizija konstantne gladi za nedostižnim u ovom poretku postaje samo jača, jer je album povezan i tematski (nizanjem koje završava onim oticanjem iz pjesme Reka) i melodijski, odmjerenim talasanjem oživljene misli, oživljene, pa pretočene iz šupljeg u koncentrovano.

Za one koji se s bendom tek upoznaju, Igralom su: Dimitrije Simović, Mladen Marjanović i Marko Tomović. „Sunovrat“ je njihov drugi album.

Ocjena: 8.5/10

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio