Zatim je scenu zauzeo raspoloženi Matt, po običaju u svom Dionis stilu, sa flašom bijelog vina, guranjem kroz publiku, povremenim vriskovima koje su pratile skoro psihodelične gitare, uz iznenadno bacanje mikrofona. Dvočasovni koncert je počeo pjesmom "Nobody Else Will Be There" - jednom od mnogih njegovih (melodramatičnih) ljubavnih pjesama . Praćeni rozim i ljubičastim svijetlima reflektora, ostatak benda koji čine braća Devendorf i braća Dessner, je stigao na binu. Kao i obično, Matt je prigrlio mikrofon, i zajednička svirka je počela. Samo jednu pjesmu kasnije, sa novog albuma "Sleep Well Beast" je zapjevao "The System Only Dreams In Total Darkness" i jednim skokom sa bine - već je bio u publici.Počelo je žestoko a tako se i nastavilo do samog kraja koncerta!
U ovoj predivnoj noći na zapadnom dijelu Pensilvanije The National su nas kao i uvijek provukli kroz više različitih osjećanja i stanja - od onih mračnih u kojima frontmen vrišti "I’ll eat your brains - cause I’m evil!”, preko onih u kojima grlimo svoje voljene, do onih u kojim želimo samo da smo sami baš u tom trenutku i mjestu. Čitava noć je izgledala kao da Matt odlično zna šta čini, da veoma dobro poznaje svoj bend i da nimalo ne oklijeva u improvizaciji, a to najbolje pokazuje savijajući se na sceni, davajući sebi slobodu da gestikulira raznim pokretima sve do bacanja pune čaše vina u vazduh, ili do udaranja pesnicama uz politički rave-up koji je nastao tokom izvođenja "Turtleneck"! Bio je to momenat u kojem je bend uspio da spoji publiku i binu da budu kao jedno.
Oko polovine koncerta, kad su zaredali pjesme sa šestog albuma "Trouble Will Find Me", Matt se obratio publici: "So, how are you doing? You all seem so depressed". “I’m kidding!”, dodao je - “I’m reflecting.” Ubrzo uslijedila je i jedna od mojih omiljenih pjesama "Afraid of Everyone" koja ukazuje na fenomen hipermedijalnosti svijeta u kojem živimo, ali je Matt brzo dodao "But I am not anymore", a u nastavku je uslijedio muzikalna vriska “Your voice has stolen my soul, soul, soul" skoro čitavih minut, koja je izazivala ježenje i pokrenula publiku da nagradi frontmena ogromnim aplauzom.
Nikako ne smijem zaboraviti braću Aaron i Bryce Dessner, dvojicu identičnih multi-instrumentalista koji čine ključni dio benda, bez čijih vibracija ples ne bi bio moguć. Čini mi se da je čitava turneja Sleep Well Beast pokazatelj koliko je bend sazreo i koliko je frontmen siguran u ono što radi, toliko siguran da većina pjesama dobija onu pravu dimenziju tek kada ih intepretira uživo na način koji samo to gospodin Berninger može. Pred kraj ie uslijedio emotivni vrhunac. Dok je pjevao "Mr. November" Matt je žestoko uskočio u publiku, a gurajući se kroz masu naišao je i na mene - gdje sam, naravno, iskoristio šansu da dodirnem čovjeka koji je zasigurno svima koji su bili prisutni priredio jedno magično subotnje veče.
The National je bend koji izaziva izuzetno uživanje, a ono iz čega izrasta uživanje jeste reakcija duha na ono što uho opaža, I upravo to se dogodilo preksinoć. Pozornica kao da je sijala pozitivnom energijom, spajajući se sa Matt-ovim mračnim, melanholičnim ali povremeno i svijetlim poetskim svijetom, ulazila zajedno sa njim u dimenziju koja je možda samo njemu poznata do kraja, a možda i ponekome od nas slušalaca. U bilo kojem trenutku mogla se vidjeti povezanost publike i izvođača, što je na kraju rezultiralo prelijepim osjećajem, nekom vrstom ispunjenosti i ponosa što sam uopšte i bio dio veličanstvenog dvosatnog trenutka o kojem sam dugo maštao.
I da, složio bih se da bi zasigurno bilo sjajno da ih vidim(o) na nekom od obližnjih festivala, u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije! Do tada, od 21. oktobra moći ćemo ih sresti i slušati samo u Berlinu, Hamburgu, Amsterdamu, Lisabonu, Briselu, Parizu, Oslu i Štokholmu.
