Nagrada za Miladina Šobića stigla je kasno

14 jul 2016
Author :   Dragana Erjavšek

Ona stara da “niko nije hadžija u svom selu”, ona se u Nikšiću i okolini po potrebi pali i gasi. Živko Nikolić je, recimo, stavivši pod lupu „ono o čemu se ne govori“ izignorisan od svojih sugrađana, pa i omražen, i nikad nije uspio biti dio priče o ponosu na svoga. Drugačiji su stav Nikšićani izgradili prema Vitu Nikoliću, koji je zadirao samo u sopstveni odnos prema ljudima i svijetu, ne dirajući u tuđe domove, navike, i mentalitetske odlike. S još većim žarom, čim se nađeš u njihovom gradu, podmetnu Miladina Šobića, po sopstvenom izboru „muzički penzionisanog“ kantautora , umjetnika vrlo sugestivnog glasa, neposrednog izraza i savršene sposobnosti da kroz odabrane sitne detalje stvori velike slike koje su gotovo opipljive u svojoj svemoćnosti.

Uđe u tebe taj osjećaj da nikad na ovim prostorima nije živio muzičar koji je na bolji način mogao da razgali, da navede na suze, da potrese i da uznemiri onoga što u nekoliko kvadrata studentske sobe nije siguran zašto nije otišao u neki veći grad i na neki moćniji fakultet. Ali veći gradovi ne bi imali tu dušu, ne bi te već u prvoj kafani zaboravio konobar, ne bi ti deset studenata ponudilo da spavaš na poljskom krevetu u njihovoj minijaturnoj studentskoj sobi da ne bi plaćao stan. Dio te otvorenosti, a i dio svega drugoga, i bezazlenog prepuštanja ljubavi, i neposredne izjave o ljepoti, i suptilne kritike društva , pa sve do najfatalnije žene koju je ikad jugoslovenska muzika iznjedrila, predivne, nedojebane gastarbajterske supruge Ajše, sve je to Šobić opjevao u svojoj maloj zaostavštini.

Snimio je samo dva albuma, „Ožiljak“ (1980) i „Umjesto gluposti“ (1982), i početkom osamdesetih stavio tačku na svoj rad, povukao se pred ličnim razlozima, dok se nekoliko njegovih demo snimaka dodavalo ispod ruke kao najljepša tajna koju je bilo potrebno sačuvati od pogrešnih ušiju. Da se ne urekne.

Prije dva dana Miladin Šobić je primio Trinaestojulsku nagradu koja se dodjeljuje pojedincu, državljaninu Crne Gore, za djela ili ostvarenja u svim oblastima rada i stvaralaštva u prethodne dvije godine, ili bar neki period približan tome, koji su od izuzetnog značaja za državu u kojoj živimo. Primio je tu nagradu, zaplakao, nije odbio. Zašto bi odbijanje nagrade uopšte postojalo kao opcija? Recimo da je u redu bilo ispuniti volju građana i nominovati ga za nagradu, ne baš i dodijeliti mu je u toj kategoriji, prije možda za životno djelo, ali to je životno djelo neveliko, iako je uticaj njegove muzike daleko iskoračio iz vremena u kome je stvorena, ali i sjetiti se u isto vrijeme da je svojevoljno, prije više od trideset godina prestao da stvara, da od tada uporno bježi od javnog života, da nije nikada odgovorio na molbe ljude da se vrati, bar da kaže, ako ne ispjeva, svoju žal zbog tolike potrebe naroda za njim.

Pa i to reizdanje dva albuma, objavljeno 2014. godine, koje bi na neki način opravdalo tehničke uslove za dobijanje nagrade, nema mnogo veze s njim. Da je bar jedan nastup, da je bar jedan koncert, da je bar jedan intervju u kome bi ispoštovao ljude koji ga toliko vole i čekaju da odreaguje na toliku privrženost njegovom nikad zaboravljenom, nevelikom opusu. Jer to što ga mnogi pjevaju uz gitare, to što postoji čak i tribute bend njegovog nećaka koji starog Šobića pokušava da oživi u neposrednom kontaktu s onima kojima je potrebna, sve je to bijedna kopija onoga za čim slušalac žudi. Niko nema taj bespomoćni glas, niko ne izaziva empatiju kao sam Miladin.

Postavlja se pitanje da li će se nastaviti s ignorisanjem potrebe jedne slušalačke nacije. Zdravstveno stanje ovog bivšeg umjetnika je narušeno, možda je kasno očekivati veliki povratak, iako se većina onih koji su peticiju potpisali potajno nada nečemu takvom. Ovog puta je država ispoštovala volju naroda. Kad kažem država, mislim i na žiri za dodjelu ove nagrade, jer je isto. Neki zaista sposobni ljudi koji su se pošteno naradili za korist svoje male zemlje su ispustili priliku da je dobiju, i za njih je šteta. Nagrada je otišla jednom od najtalentovanijih muzičara koje je Crna Gora ikad imala, ali s velikim zakašnjenjem.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio