RECENZIJA: The Gentleman – The Gentleman (2018)

09 mart 2018
Author :  

Ja nisam od onih koje prepoznaju džentlmena kad ga vide, ali ponekad, samo ponekad, u različitostima na koje kažu nekome „how beautiful you are“ mogu da ih čujem, da ih osjetim, jer su rijetkost jedna u svijetu u kome je emocija luksuz, spontanost je grijeh, ljubav je nešto što ostaviš doma ako kreneš van.

Otud sva sila čuđenja pred albumom „The Gentleman“ muzičara koji se tim imenom predstavlja javnosti. Znamo ga kao člana benda Moskau, znaju ga drugi i kao džezera, saksofonistu, profesora muzike. Znaju ga i pod imenom Marko Lucijan Hrašćanec. Sve to jeste, i sve to ne mora biti The Gentleman, lirski heroj s ovog albuma.

Ne znam ni ko je gospođica Dulovsky koju pominje kao „sagovornicu“ na ovom albumu. Ne znam radi li se o tajnoj ljubavi, da li je to Pjesnik vs. Pjesnikinja situacija, niti da li je to neko unutrašnje rasparčavanje na nježnije i grublje, ali lijepo je slušati kako joj se dodvorava, kako je pazi spolja i iznutra, kako ona pobjeđuje u njegovo ime i kako se stapaju ako na trenutak i izgleda da su se odvojili. Može biti odraz u ogledalu, može biti sjenka, odjek, a možda i cijela osoba od krvi i mesa čiju je stvarnost izmislio.

Način na koji je The Gentleman kao autor uvijek na pragu da uleti u niz opštih mjesta, onih momenata koji će nam na kraju svaku pjesmu učiniti poznatom, a novom, onih poređenja, ambijenata i interakcija među likovima (tačnije lirskog pripovjedača u odnosu na osobu o kojoj pjeva), pa i muzičkih uklapanja pojedinih djelova pjesme u maniru sklapanja mozaika, kao da je sa svih strana pokupio impulse, pa ih povezivao tankim nitima prizivanja osjećaja u datim trenucima, to je ono što već od starta, od prve pjesme „Sound Like Us“, zvuči kao neko pravilo kog će se pridržavati. On lako prelazi iz hronotopa koji je odsanjan u onaj koji je početna tačka za san i onoga što će se reflektovati nakon buđenja. U toj prvoj pjesmi su dvije lirske figure koje se drže blizu, ali samo jedna osjeća sve, i ples postaje prenesenost sa svim svojim gaženjima po prstima, bolom, bliskošću i željom koja se svakim novim pokretom rađa ponovo, snažnija i nekako tragičnija. Ova pjesma, iako sve vrijeme pulsira na poznat način, nepredvidljiva je na svakom nivou, a posebno je snažna u gitarskim nepremostivostima, onom što je tiho poput krvotoka koji je zaglušen vriskom, pa ni drhtajima ne odaje svoju toplinu. Baš ta gitarska metaforička ćutanja su onaj nivo na kom se proguta pljuvačka zarad bilo čega drugog.

„Crystal“ ne zvuči drugačije; u osnovi je i dalje ples, ali ovog puta neki nalik valceru, nešto što tjera čovjeka da se vrti u krug. Naizgled ljubavna, ali zapravo je tužnija od one solaže na gitari, one treperavosti koja je i plač i bijes u isto vrijeme. Ovo je pjesma o bježanju od zacrtanog u prostor na kome se opušta prava priroda lirskog junaka. Suprotno onom da je u domu najudobnije, ovdje je dom mjesto gdje je konopac, mjesto na kome problem postoji, mjesto gdje se navlače maske, i cilj, kome se do kraja nazire način, ali ostaje da lebdi pomalo iznad mogućnosti (to je onaj solo na gitari, vraćam mu se po nekoliko puta da oplačemo zajedno do katarze, gdje ću „zaboraviti da dišem“), je postići ravnotežu i naći način da se ponovo na svome osjeća kao svoj. „Normal type of love“ nije željeni ishod, ova pjesma je iznad svega propisanog.

U pjesmi „Srce“ se referira na grijeh koji nas dotiče već samim rođenjem, neki teret koji nam je nametnut (prvi od svih tereta koje će nam porodica i društvo nametnuti za života), i baš na tom mjestu se spajaju dvije nedodirljive geografije, jedna koja je lirskom subjektu fizički dalja, ali koja mu daje priliku da se sakrije iza samog sebe, da prividno pobjegne u drugo jezičko skrovište, a zatim se oglasi glasom svojih predaka, stavljajući do znanja da može na isti način, samo ne želi. Simbolična je ta pjesma, ta međumurska tradicionalna „Oči sokolove“ koja govori o želji da se pobjegne i vidi svijet drugačiji od onog na koji smo navikli. Ta krila koja ne sputavaju, a nedostižna su, lomi ih krv predaka čim počnu da rastu. Niko od svoga nije pobjegao bez posljedica. Pobjegao, a ne otišao. Odlasci su neka druga pjesma.

Na tom istom mjestu, od propitivanja grijeha dolazi do traženja oprosta u samo nekoliko trzaja, i to nije poraz, već način da se smire duhovi onih koji nikada neće znati drugačije.

Koliko neverbalnih informacija nam daje gitara u pjesmi „Crystal“, toliko ih daje i harmonika u pjesmi „Hole“, u čijoj je osnovi i dalje skrivanje, zatvaranje, bježanje, ograničenost, pri čemu harmonika predstavlja zvuk koji ostaje u utrobi i odbija se o zidove. Čini se da ništa ne govori u prilog tome da je ovaj album jedna intimna priča, koliko ta naglašena metaforičnost. Odnos lirskog junaka prema svim osobama o kojima pjeva i kojima pjeva je blizak do mjere neodvojivosti, kao da je svaka druga osoba dio njega samog, što nam odaje autora kome je blisko stapanje, pjesnika koji se poistovjećuje, muzičara koji zna da govori jezikom svog instrumenta i vokalnog solistu koji sopstvene slabosti nekad reži, nekad šapne, ali uglavnom ih potpuno artikulisano i naizgled smireno stavlja pred bilo kog slušaoca. Konkretno u ovoj pjesmi junak je zaštitnik, onaj koji ima snagu da brani, ali ne i snagu napadača.

Čak i „Epitaph for a friend“ ima tu razinu na kojoj su subjekat i objekat jedno, posebno u toj svjetlosti koja gori unutra i živi sjećanje. Podizanje gitarske tenzije je pobuna, ravna podizanju pesnica u vazduh, spremnosti i pokliča u ime privrženosti, ali u isto vrijeme i slavljenje života koji više nema svoja „puna pluća“. Isti efekat se postiže i vokalnom agresijom.

„Diffusion“ se seli na ulice. Više nego u bilo kojoj drugoj pjesmi, uz ovaj ritam koračanja, možda čak i plesanja (sve vuče na ona iznenadna plesanja na ulici u mjuziklima i zarazno je), dolazi do izražaja tarzanski engleski, i na drugoj polovini albuma shvatam koliko to zna da bode osjetljivo uvo, a opet, koliko je to do tog trenutka bilo nebitno i da je prošlo jednako glatko kao i meko „š“ koje zapravo ima više šarma, nego njegov (Gentlemanov) upečatljivi pogled u spotu za pjesmu „Crystal“. Ova razigranija verzija ima snažan refren koji na izlasku pozdravljaju dodatni vokali ujedinjeni u bolnom napjevavanju, predstavljajući mučnu stvarnost drugih. Ista „osoba“ koja je u centru gužve je i u narednoj pjesmi, „Patience“, sva podređena prolasku vremena, čekanju koje može da oslobodi, iako u datom trenutku izgleda kao da se vrti u krug. Stavila sam osobu pod navodnike, jer ako krenemo metaforičkim nizom koji se otvara na početku albuma, taj vrabac može biti i iskra koja u svojoj slabosti i vjeri pokreće, pa se ne mora nužno odnositi na bilo koju dodirljivost. Upravo na ovom mjestu postaje jasno dokle sve interpretacijski može da odvede ovaj album, i koliko može da ne tapka u mjestu, i možda je to i najveći kvalitet svih ovih jedanaest pjesama.

Ima nešto i s balkonima. Otvoren prostor s kog se pogled može pružiti daleko, ali je kretanje ograničeno. Sve ono što čovjek može je sputano, nije na dohvat ruke. Dovoljno vazduha i svjetlosti, nedovoljno mogućnosti. Iz pjesme „Balcony“ se oglašava šekspirovska tragedija koju definiše violina na izlasku iz iste. Izlazak iz pjesme je ulazak u kuću. Kuća je onaj konopac s početka albuma, predrasude, očekivanja i nametnutosti.

Osjećaj da slušam album iz sedamdesetih godina je sveprisutan. Način pjevanja, lakoća šlagera, način na koji se najkritičniji djelovi svake drame pjevaju ležerno, sve dok se ne raspuknu tek na pragovima olakšanja ili svejednosti. Ipak, savremenost kombinovanja davnašnje melodičnosti i sadašnjeg tematskog sloja, koji se pretvara u dramsko svakim novim segmentom, te izmještanjem glasnoće s refrena na granične stihove na način koji nema matematičku preciznost, već se rukovodi posebnim unutrašnjim narastanjima emocija, ličnim osjećajem na koji se slušalac navikava, s čijom se nepredvidljivošću pomiri i prihvati je, govori u prilog tome da ovakav album ima svoje vrijeme, svoju posebnu žanrovsku kombinaciju, poput neke autoimune bolesti koju možemo nazvati imenom nježnog čovjeka. I bespotrebno je pokušavati da mu nakačimo sve one uzore od kojih je učio, jer ovaj album je skup utisaka stopljenih u potpuno novi izraz.

Od neprepoznavanja poznatog u sjetnoj „Sea's been changing“, tačnije od spoznaje da se sve mijenja iz nas samih, a ne spolja, do uspavanke koja ima sve elemente uspavanke, njiše i opušta, obećava i hrabri, opravdava i voli, stapa se s napravljenim izborom.

Pa, zašto onda tu nije kraj?

Zašto ponoć i zašto svi crvi anksioznosti i brige koji napadaju pospane moraju da naiđu sa svojom kabaretskom svitom i otplešu nespokoj i suoče sa strahovima i priprijete?

Zato što je to život kao takav. Zato što iz bezbrižja ne nastaju ovakve pjesme, one koje se pojedu do pola prije refrena, koje se jedva sažvaću s vodom do kraja. Na ovom albumu ima straha i odbačenosti, i povlačenja u sebe i gađenja i saosjećanja, a ima i ljubavi i zadovoljstva koje će tek sazrijeti kad se izađe iz kruga u kome sebe objašnjavamo drugima. Da li je taj krug beskrajan – nije bitno. I zatvoreni krugovi imaju neku svoju zvijezdu koja će zasijati kad je najpotrebnije, da se poslužim nečim već napisanim od boljeg pera.

Bez obzira na pretencioznost, na tu potrebu da sve od sebe ugura u jedan album, svo znanje i sve sakupljene frustracije, emocije i poglede na svijet, uz konstantnu svijest o tome koliko jeste kvalitetan muzičar koji se ne plaši da će količinom ubiti kvalitet, bez obzira što su nizovi žanrovskih odrednica na svaka tri i po ili četiri minuta jeli sami sebe, Gentleman je napravio album toliko melodičan da se može slušati mnogo puta, stvorio je pjesme u kojima svi možemo po jednom živjeti i umrijeti, plesati ili pokušati bezuspješno da ih prespavamo. Natjerao nas je da osjetimo veći dio onoga što nam je ponudio. I to je najvažnije.

Ocjena: 8.0

557 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio