Pojačavanje zvučnog sloja u pjesmi „Male pjesme“ asocira na traženje ljubavi koja je na samom početku bila skoro opipljiva, ali je nešto u neverbalnom dijelu, tamo gdje je psihodelična gitarska zavjesa zanjihala vjetar, a ne obrnuto, odradilo performans odvajanja.
„Beti“ je, s jedne strane, samo opservatorska priča, ali je pripovjedač sveprisutan; ona pomalo kvari intimnost ovog albuma, a opet, kada se izađe iz odnosa koji čini okosnicu života, otvaraju se čula za druge, slične primjere, u nadi da će rješenje samoće doći s druge adrese. Koncepta, ako sagledamo album na ovom mjestu, nema iz pozicije likova, ali iz pozicije pripovjedača moglo bi ga biti na emotivnoj ravni. Ušuškan, on ima vremena za druge, pa i za Beti, jer ona je druga, iako u nekom smislu uvijek može biti ista kao on, nesnađena, ali fokusirana. To što je Betina priča tužna, možda i tužnija, to se uvijek tako namjesti onda kada se lomimo iznutra, uz dosta jednoličan zvuk gitare kao dani koji svi liče jedni na druge.
Kad iz Pariza pređemo u Njujork, nježno i tužno i dalje dominiraju, ali nadvladava utisak da je psihodelična završnica u ovoj pjesmi bila idealna za kraj albuma, to gitarsko preplivavanje velike vode neutemeljenog straha i nenamjere njegove da ode. Uključivanje usne harmonike je vrhunac prije vrhunca, kao poenta koja je odlučila da nam se ukaže gospinski čisto ili samo glasnik u traljavim papučama koji nam govori da smo Gospu mogli i bolje osmisliti.
Sva sreća pa se psihodelični zvuk nastavlja i u „Manipulacijama“, iako dosta poznato u strofama, razvija se poput kišobrana iznutra ka spolja nakon refrena, biva dopunjen svim simboličnim uzurpatorima svođenja računa, pa se zaokruži pojačanim ritmom dok ne potone u beskraj nečije tuđe zone čujnog polja. Ovdje, nažalost, završava onaj dio albuma koji se sluša u jednom dahu, kao da je istekla A strana. Rijetko mi se dešavalo da neki album moram zaustaviti, pa nastaviti. Obično se ili odričem na početku, ili sam fokusirana do samog kraja. Nema nikakve veze s dužinom pjesama, već s koncentracijom filozofskih promišljanja Tomislava Gracina, gdje je svaki stih sposoban da rastvori novo asocijativno polje, a svaka strofa novo realizovano poglavlje u kome se, na neki način, smisao međuljudskih odnosa nanovo dešifruje.
„Mjesto gdje pripadam“ je savršen primjer za to asocijativno otvaranje novih cjelina. Ovo je pjesma koja će, ne mijenjajući svoju ritmičku teksturu, ispratiti svjesno i razlučljivo, i u finalu se uhvatiti u vrtlog svega onog što se nije moglo složiti, onih misli koje su jedna preko druge pokušavale da se probiju na početak reda. Ovdje će negdje biti i poente Gracinovog (ili njegovog junaka) traženja i zamalo-pa-dostizanja cilja. Tu će biti i poetika ovog albuma.
Negdje pred kraj, u pjesmi „Pričaj mi“, gdje se gitarski zvuk usitnjava 'ispod glasa', melodijsko počinje da nosi dominantna značenja, pa 'narušen mir' ne nadjačava spokoj koji se usadio u slušaoca, već se slušalac više srodi s dugim 'm' prije finala. Ono što slijedi postaje meškoljenje u udobnoj fotelji, a i koncentracija neizostavno poslije svakog slušanja biva razmekšana, što ostavlja bazično uživanje u nevoljenju koje je tema pjesme „Kako da“. Zato „Ljubav je sjaj“ zatvara album zaokružujući ga, pobjedom ljubavi koja se ne romantizuje, već je postojana, zemaljska, dovoljna sama po sebi (što možda i jeste romantizovanje, kad bolje razmislim). A kad se rasprši slavljenje u refrenu, gotovo da smo izašli iz onog destruktivnog što nas je zapljusnulo s početka, jer optimizam, priznavali sebi to ili ne, mijenja strukturu našeg mišljenja o ovom albumu, svodi ga na pobjedu jednostrane emocije, onako heseovski, jer bitno je osjećati da bi to „rajsko“ (koje smo mogli, kao i Gospu, mnogo bolje osmisliti) zaista opravdalo svoje značenje.
Gracin je talentovani pjesnik, prije svega, pjesnik pomalo neobičnog, nježnog glasa, postojanog i smirujućeg onda kada se na isti naviknemo, istančanog osjećaja za dovoljno, što je jako bitno kad su ovakvi albumi u pitanju, na kojima većina pjesama ne mijenja značajno tempo od početka do kraja. Album „Dva“ je, za razliku od prvog albuma „Mono“, uspio da me održava na protoku onih emocija koje sam ostavila na mjestu na kom ću ih lako naći kad mi budu potrebne, ali ih onda nisam mogla naći neko vrijeme. Poseban sloj njegove motivacione palete je odnos prema daljinama: bolji svijet je negdje tamo, ali ne nužno u Njujorku ili Parizu, već na imaginarnoj ivici srca i zaokružene misli, ili nekog prozora s kog se vide silne mogućnosti. U tom smislu ovo jeste album pjesnika koji žudi za ljubavlju, ali je zapravo jedno traženje (i nalaženje, ako se udobno smjestimo između redova), i stanovanje u prostoru s kog su svi putevi prohodni, ali ciljevi daleki. Nisam ni znala da čovjek može da se osjeća izgubljeno dok gazi po pravom putu u dubokim čizmama svjesnosti. Zato je ovaj album u ovom trenutku toliko važan i došao je baš kad nisam znala koliko žudim za istim.
Ocjena: 8/10
