Najprije je ličilo na uvod u destruktivnu depresiju; bilo je tu dosta usamljenosti u melodijskim rješenjima, ali taj otok je ubrzo dobio etiketu „naš“, album se, uostalom, zove „Dva“, i nova verzija usamljenosti u dvojini je postala cilj, a melanholija je sve više ličila na smirenost i ušuškanost. Vrlo čudna igra emotivnog sažimanja s pjesmama u kojima se prepoznajem tek djelimično, u kojima sam samo gost.

Ta uvodna realizacija uvlačenja u lirske ljude koji poželimo biti ( „Om“) se nastavlja i u naslovnoj pjesmi koja obitava u ćošku poznatog doma, u polutami života gdje s novom zrelošću preispitivanja po automatizmu obuzimaju zdrav razum. Gracinova sposobnost da zvuče dosta ravnolinijski i njegov glas i njegova gitara, u simboličkom smislu oslikava granice nekretanja. Zvučni sloj koji kao da je u prostoru plafona je neki nedodirljivi svijet. 'To više nisam ja' nije samo sazrijevanje. To je odricanje od izvornog značenja samoće, to je pjesničko umiranje usamljenika i rađanje porodice.