RECENZIJA: Seine - "22"

14 maj 2019
Author :  

Zbilja, zašto je svaka pjesma o parama?

Pjesma „Nebo“ je bila odličan uvod u jedan refleksivno psihodelični ‘roman’ o ljudima koji obitavaju u svojim kutijama bez rizika da će unutar zidova izrasti drvo spoznaje, o ljudima koji bježe od znanja, i u svojim zatvorenim umovima grade svjetove po mjeri, svjetove nedodirljive, u kojima ne mora ni da se osjeća više od onoga što je propisano običajima. A onda na albumu „22“, novom čedu zagrebačke ekipe Seine, nižu se pjesme o parama.
Zbilja, otkud pare, zašto toliko para? Da je bar ona pitomija, glamuroznija riječ: novac. Ali 'pare' zvuče kao donji sloj primitivizma okićen prljavštinom svih neopranih ruku svijeta. Ali nije u tome stvar.

Zašto su neke od najboljih kompozicija koje smo imali priliku čuti u posljednjih desetak godina morale biti unakažene upornim insistiranjem na pominjanju para? Je li se moglo pjevati o nečem ljepšem? O ljubavi, recimo; o tome kako je čovjek cio život zaljubljen u mrtvu ženu, o tome kako žena želi sebi da prereže vene jer je voljeni odlučio s nekom drugom da stvori porodicu, o tome kako smo postali mentalno nazadni jer su nam roditelji imali druge prioritete, možda i o tome kako se ljudi vole, ali im bolesni umovi tradicije ne dozvoljavaju da budu zajedno. Ah, sve neke ljepše teme od para.

Istina, malo je neobično slušati kako pare paraju uši, ali samo ako to dozvolimo. U pjesmi „Pitaju“ se nakon nekog vremena ipak čuje kako harmonična paučina lagano pada na činele i kako se zvuk kreće tromo i oprezno kao debela žena između polica sa jajima u supermarketu. E, a kad ono u „Treba“ glas dobije najnježniju varijantu koju možemo zamisliti, kad se mazi i onda zacvili na ivici uspavanke za neku ženu koja nije Radmila, pa koga je briga ima li u toj pjesmi para, jer ja trenutno nemam para, pa ću poslušati besplatno tu pjesmu devet puta na bandcampu. I uostalom, nisu sve pjesme zapravo o parama, mada smo ih našli u „Nebu“ onako naknadno, pa ih tražimo u „Borovnicama“, u tom škripućem ritmičko gitarskom ringu gdje se zvuk odbija i biva vraćen na početnu tačku, a ta tačka nije centar. Borovnice u svom finalu toliko nadrastaju granice podnošljive jačine bijesa i sarkazam postaje razočaranje koje korača unazad, što će svjesnost učiniti svjesnijom. Svi suprotstvaljeni dualizmi u ovoj pjesmi kopaju jedni drugima oči, dok u potpunom sljepilu ne ostane zvuk jeziv, uznemiravajuć, a opet takav da otvara nove podloge za našu reinterpretaciju recimo te bas linije koja je zatupastoj svijesti ljudskog roda odraz u musavom staklu gladi za materijom. Kako će se sve sliti u finalnu pjesmu, onu koja nosi poentu naslova, onu koja sažima svo zlo koje proističe iz prethodnih nabrajanja, ono koje završava borbom u kojoj um klade valja, a snaga u drečavim odijelima odlučuje u ime pametnijih od sebe. Ova završnica je i tužnija od ostatka albuma, glas prerasta u jecaj koji će samog sebe sputavati, gitare su ustupile prostor nekoj sintetičkoj , ponavljajućoj verziji zvučnosti, i sve bi to moglo biti iritantno da se u značenjskom smislu ne izdiže kao epiloška granica nakon koje više nema ničeg ako se ne počne ispočetka.

Ovo nisu himne koje slave novac, već antihimne koje čak ni ne uspijevaju uvijek u tome da zvuče kao pažljivo muzički isplanirane. Taj osjećaj da se improvizovalo u pojedinim segmentima svaku od pjesama čini zanimljivijom, sva ta odstupanja od harmoničnog nizanja stihova i laganog gitarskog (ili bilo kog) slivanja melodije do nekog vrhunca, gdje se stvara utisak molijerovski haotične igre u čijem središtu je glumac koji je zaboravio tekst, ali je dovoljno sposoban da ga zamijeni novim. I to je jedan od utisaka koji nam, u nemogućnosti da predvidimo bilo koju riječ ili bilo koji kompozicijski isječak, ne dozvoljava da se uspavamo dok slušamo, ne dozvoljava nam da se bilo čemu drugom posvetimo. I ne moramo. Jer ono što nas čeka će tematski možda pokrivati sve o čemu album „22“ meditira, ali neće imati taj ritam duhovnog opiranja koji će, kad se zanemare pare, bukvalno biti jedino s čim ćemo zaspati. Ako uopšte zaspimo.

I na kraju, da li bi mi ovaj album bio draži da niko nije ovdje pjevao ni o čemu, već samo odsvirao sve ovo, pa možda i dva ili tri puta, i ostavio tako nekoliko sati sviranja za sve ono što bi uz ovu muziku mogla samoj sebi da smislim? Koliko god volim Ščapecov glas, odgovor je da, bi bio mi draži, imam dosta dobro asocijativno polje kad mi ponude dobar post core ili kako god bi se taj muzički pravac mogao nazvati. Da li bih u tih nekoliko sati slušanja istih instrumentala bar u jednom trenutku imala misao koja bi, posredno ili neposredno morala biti povezana s parama? Evo baš mi cigarete pri kraju, znači da.
Ako ovo nije dosta dobar odgovor na pitanje iz treće pjesme na albumu, onda ne znam šta je.

Ocjena: 8.6

285 Views
Tag :
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio