Live
Novi Val je budvanski festival koji svake godine iznjedri neke nove načine uživanja u muzici, i u kratkim filmovima, i to pazeći isključivo na kvalitet svojih gostiju a ne na njihovu medijsku zastupljenost. Na otvaranju, u petak 7. septembra na sceni između crkava u Starom gradu, biće prikazan mnogonagrađivani animirani film “Ježeva kuća”, u režiji Eve Cvijanović, rađen po omiljenom djelu Branka Ćopića, naslov koji je zapravo privukao izuzetnu medijsku pažnju, ovjenčan nagradom na Berlinskom festivalu, pa će ta projekcija sigurno biti najposjećenija.
Već četvrtu godinu za redom u Budvi se okupljaju pažljivo probrani filmski i muzički stvaraoci, oni čiji je doprinos obilježio period u kome se festival događa, ili sjajnim albumom, serijom singlova, aktuelnim kratkometražnim filmom, a ponekad i samom pojavom koja može pomjeriti poimanje novog zvuka među posjetiteljima festivala. I zaista, osim demo bendova koji nastupaju na Bedem festu, jedino na Novom Valu vas dočekaju nova imena, još uvijek nedovoljno poznata i tamo gdje su ponikla, a kod nas pogotovo svježa, a kvalitetna do te mjere da mogu da sviraju uz afirmisane muzičare. Naravno, dočekaju vas i istinske zvijezde svog žanra.
Ako se slučajno zadesite na nekad istinski uzbudljivom i muzički bitnom festivalu EXIT, koji to nažalost više nije, evo nekoliko predloga za slušanje na (Addiko) Fusion stage-u, među kojima smo istakli regionalne snage najviše iz razloga jer EXIT tim sve rjeđe i sve manje promoviše domaće izvođače u korist hyperkomercijalnih imena i onih koji će plesati samo jedno ljeto na muzičkim listama. Tokom sledeća tri dana, dakle, ne propustite sledeće koncerte na petrovaradinskoj tvrđavi, ali ne samo zbog toga što su to naši talentovani momci i djevojke, nego i zato što postoji velika mogućnost da neki od njih budu koncerti po kojima će se EXIT 2018, ovakav kakav je, ipak pamtiti.
Čini se da vizuelno već neko vrijeme diktira i auditivnom, i priča se na tu temu nikad ne može dovesti kraju. Neko bi rekao da su se ta dva svijeta nerijetko otimala jedan o drugi, i da projekti poput Psychedelic Cinema Orchestra postaju izraziti predstavnik oba svijeta u sažimanju. Naravno, kad je riječ o bazičnijim varijantama, jer cijela priča je vezana za vrijeme o kome znamo najviše ne ni iz druge, već iz treće ruke, što će onima koji su zakačili malo duha kraja šezdesetih (a moglo se to i ovdje, bilo je to vrijeme kad nismo mnogo zaostajali za svijetom) posebno biti prijatno za slušati i gledati.
Ken Brown ne krije da ga je neizmjerno zabavljalo osvjetljavanje koncerata i to u vremenu kad i nije bilo toliko peripetija oko toga kako i kad koji zrak uperiti na koje mjesto, već je sve bilo pitanje osjećaja, momenta, nizanja. Godina je bila 1967. Brown je bio mlad i scena je bila živa i nepredvidivo raznovrsna; imena koja su tada dominirala klubovima kasnije su preuzela velike dvorane, a danas su za nas toliko visoko po važnosti u istoriji muzike, da nam je pomalo nepojmljivo da su ikad bili u malim klubovima(Velvet Underground, Pink Floyd, Grateful Dead, Sly and the family Stone i mnogi drugi).
