Upravo zato što pjesma nije nimalo moja, pristupam joj s posebnom pažnjom i oprezom, k tome više što se radi o vrlo nježnoj i delikatnoj pjesmi, koju uvijek pokušavamo svirati najtananije moguće, kao da ćemo ju pokidati ako odvalimo koji udarac ili ton prejako. Jako mi se sviđa sve u toj pjesmi – čudna harmonijska rješenja u kojima klavirom ne pratim baš točno ono što svira gitara, tako da smo stalno u nekoj tenziji, meka i delikatna pratnja ritam sekcije, evokativni tekst koji prenosi tako mnogo emocija, iako zapravo ne govori ništa konkretno… A najviše mi se sviđa upravo to što nisam leadvocal - oduvijek sam voljela pjevati u višeglasju, jer me to tjera da budem suzdržana i decentna, što su osobine koje kod izvođača jako cijenim, a sama ih – po prirodi svog temperamenta – teško postižem.

Volim ju i zato što je također klavirska. Kad smo slagali redoslijed pjesama na albumu – čemu uvijek posvećujem dosta pažnje – pazili smo da pjesme slijede jedna drugu u nekom finom flowu, da im se emocija prirodno nastavlja jedna na drugu.

Tek sam puno kasnije, odnosno pišući ovaj tekst samo par dana prije izlaska albuma, shvatila da smo te tri autorske klavirske pjesme grupirali skupa i stavili u centar, u srce albuma, i da je upravo „Snova nema“ točno na sredini. I to mi se isto sviđa i nekako se uklapa u album – da je u njegovom srcu, u sredini, pjesma o kojoj ne znam ništa.

*Zvonka Obajdin je centralna figura zagrebačkog benda Svemir, i iz ugla autorke većine pjesama pokušala je da nam dočara dio stvaralačkog procesa koji je ovih dana rezultirao albumom "Strah od dubine".