S unutrašnje strane "Straha od dubine", treći dio

20 mart 2019
Author :   Zvonka Obajdin
Foto: Privatna arhiva Z. O.

ŽMIREĆKI

Svi su moji dosadašnji albumi bili na neki način tek slučajne kolekcije pjesama, koje bi ušle na album možda zato što bi se nekome iz benda na probi jako svidjela stvar kad ju zasviram u pauzi, ili zato što je pjesma dugo stajala u ladici, a ja sam mislila da je baš dobra, ili upravo suprotno, zato što je pjesma možda bila najfriškije napisana, pa je emocija bila još vruća i silno željela izaći u svijet. Kako god, uvijek je to bio neki random skup pjesama iz više životnih perioda, koje bi se našle na istom izdanju spletom vanjskih okolnosti.

„Strah od dubine“ je prvi album koji nije takav. Na njega sam odlučila uvrstiti samo stvari nastale u istom razdoblju i iz više-manje istog izvora i inspiracije. Stare sam pjesme ostavila u ladici, ma koliko mislila da su dobre.

No, ipak, ušla je i jedna stara, koja jest dugo stajala u ladici, i jedina na albumu koja je ljubavna. Napisali smo je Daniel i ja zajedno u jednom svom pradavnom pokušaju benda: on je došao na probu s tom divnom harmonijskom progresijom na gitari, ja sam odmumljala nekakvu vokalnu melodiju i kasnije dodala tekst. Taj bend, međutim, nije zaživio, Daniel i ja izgubili smo kontakt, on je na neko vrijeme prestao aktivno svirati, ja sam nastavila raditi solo i kasnije okupila Svemir, a pjesma je ostala u arhivi.

Pošto mi se jako sviđa i volim ju izvoditi, pokušavala sam je sa Svemirom napraviti više puta, ali nije išlo – jednostavno se nije primala.

Stiže 2017. i Saša odlazi iz Svemira s pozicije solo gitaristice. U potrazi za novom osobom, pronalazim Danielov broj telefona i javljam mu se prvi puta nakon sedam godina. Šaljem poruku: „Je l' bi htio svirat gitaru u mom bendu?“. Uskoro stiže odgovor – da, htio bi, i evo, neću vjerovati, baš je malo prije, po prvi puta nakon nekoliko godina, otišao u music shop i kupio nove žice i sređuje gitaru, jer baš razmišlja kako bi rado opet bio u nekom bendu, i doći će na probu.

Kliknuli smo kao bend na prvu, i što je moglo biti logičnije nego prvo pokušati sa starom zajedničkom pjesmom, da nekako odmah uvučemo Daniela maksimalno u bend i više ga ne puštamo! I naravno da je uspjelo. Pjesma je čekala svog autora da nam se pridruži.

Žmirećki, tako, povezuje ovaj album s prošlošću: tematski, dotičući se po posljednji puta jedne intenzivne i traumatične minule ljubavne veze o kojoj sam u prošlosti dosta pisala; zvučno, jer počiva na akustičnoj gitari, glasu i toplom električnom slajdu; autorski, jer je napisana u suradnji s osobom iz te prošlosti i glazbenih početaka; te u konačnici i samim načinom pisanja u kojem pišem nekoj konkretnoj osobi, što je bio moj jedini način pisanja sve do ovog albuma, na kojem toga više nema i na kojem se po prvi puta u svojim pjesmama obraćam samoj sebi - svugdje, osim u "Žmirećki".

Evo originalnog zapisa iz 2010. godine:

Nedjelja, 01.08.2010.

Žmirećki

U oblačna predvečerja, more u plićaku svjetlije je nego nebo iznad njega. Ono je blijedo i skoro anemnično modro, a nebo je suro, uskovitlano sivo, neobično za moje oči, kao da sam nemušto nabadajući u nekom softwareu za obradu slika isključila jednu od osnovnih boja, pa sad u njemu nema one zasićenosti narančastom koja inače nadsvođuje Zagreb u svako godišnje doba – ovdje sve je iznad mene samo hladno, plavo, sivo, kameno; nebo je kao razmuljani akvarel šljunka.
Po zagasito ljubičastom Velebitu polegla je tri prsta debela traka bijelih nimbusa,
vata utisnuta na osjetljivi predmet dok ga čuvaš u kutijici,
izolacija,
imobilizacija.


Hodam plažom po zalasku sunca, bura diže valove i sve šumi i bruji, glasnije čak i od napadne glazbe iz obližnjeg beach cocktail bar cluba, taste the adventure.

Noge su mi potpuno sive od hodanja kroz prašinu.


Samoća, oh, samoća...
Samoća je najmekši jastuk na koji volim leći
baš kao na tebe
jer valjda onda najlakše budem ja


pjesma ovog ljeta zove se "žmirečki"

ponekad, zaboravim na oprez
povjerujem u ono čega nema
male znake, signale u mraku
moje želje rasplinute u zraku

ponekad, zaboravim si reći
kako tamo vani stoje stvari
i da srce uvijek sve pokvari
i da ljubit treba se žmirečki

 

*Zvonka Obajdin je centralna figura zagrebačkog benda Svemir, i iz ugla autorke većine pjesama pokušala je da nam dočara dio stvaralačkog procesa koji je ovih dana rezultirao albumom "Strah od dubine".

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio